BH Magazin

Pušenje Dodiku

Četvrtak, 03 Decembar 2009 14:43

Nastup No Smoking Orchestra baš u Banjoj Luci, baš na bivši Dan republike prvorazredni je politički događaj, iz kojeg će profitirati vlast u Dodikovom entitetu, baš kao i Emir Kusturica, kojem je Dodik velikodušno obećao izgraditi Kamengrad s ove strane Drine, da se spoji s Drvengradom, s one strane.
Sutra će u „Glasu Srpske“ Kusturica objašnjavati svoju potrebu da živi u gradovima u kojima je gradonačelnik, odnosno kojih je vlasnik: “Živim u svom gradu čiji sam ja gradonačelnik. Morao sam da napravim svoj grad. Fali mi još škola, imam obdanište, kino i vodim računa da u mom gradu važi multietnički recept: nije važno koje si vjere, važno je da si Srbin. Šalim se, ali ima nečega u tome”

Razulareni kafanski estam, ubrzani ritam kojim su se odlikovale novokomponovane pjesme izvođene širom domova kulture duž Ibarske magistrale, voli ko voli i tu nema pomoći, pa možemo izvijestiti da je masa nakon koncerta Emira Kusturice & No Smoking Orchestra zadovoljno napustila banjalučku sportsku dvoranu Borik, zadojena zamašnom porcijom “alternativnog” srbovanja. Nacionalni naboj kojim isijava svaki ton, svaki riff, svaki scenski geg bivšeg frontmena Zabranjenog pušenja Nenada Jankovića a.k.a. dr. Neleta Karajlića ima za cilj udaranje u nacionalne damare. Đavolji advokat bi rekao: pravi frontmen uvijek zna šta publici treba, a i hvalili ste, nije da niste, angažiranu umjetnost, politički aktivizam – i, šta sad hoćete?

Nele Karajlić je istrčao na scenu odjeven u pripijeni triko –kombinaciju kostima Stvari iz Crne lagune i nekog od Batmanovih pomoćnika, poželivši dobro večer Banjoj Luci, što je iz publike izmamilo žestoke ovacije. Ali kad je podvrisnuo “Dobro veče Republiko Srpska!”, te kad je dobio gromoglasan odgovor mase, kamen emocija je zakotrljao lavinu nacionalizma, čineći da sve neprirodnosti, umjetničke, moralne, pa i estradne izvitoperenosti kojih je Neletov i Kusturicin bend oličenje, zapravo postanu vrline koje su i “začinile” koncert. Pitanje je šta bi danas No Smoking Orchestra predstavljao da nema napadan politički gard, koji u zapećak baca, hm, muziku.

Publika koja je do posljednjeg mjesta ispunila Borik nije došla da čuje rock’n’roll bend, izuzmemo li skupinu bajkera nedaleko od bine, te dodamo li tome zajapurene tinejdžerke u “Dr. Martens” čizmama, koje su u današnje vrijeme simbol rock’n’rolla taman koliko je i Che Guevara na majici Emira Kusturice simbol antiglobalizma. No, činilo se da je i njima savršeno odgovarao Neletov “unca-unca” muzički monstrum.

Iako je najavljen za 20 sati, koncert kasni. Publiku zagrijava hor djevojaka, koji u pratnji ritam-sekcije pjeva nešto što nalikuje bugarskom melosu, ali se od jačine ozvučenja teško razabiru riječi. Sve u skladu s kulturno-umjetničkim senzibilitetima Emira Kusturice, koji je No Smoking Orchestra apsolutno “ciganizirao”, praveći od Neleta Karajlića, koji se još uvijek ponaša kao frontmen Zabranjenog pušenja, samo privjesak, “za staru raju”.


“Bez njega ovo ne bi bilo moguće”, najavljuje Nele, nakon uvodne pjesme. “Dame i gospodo, Milorad Dodik, premijer Republike Srpske!”, ekstatično će Nele, dok se na scenu sa strane penjao Dodik, glavom, kožnom jaknom, prugastom košuljom i bradom, dočekan salvom zvižduka iz mase. Na licu laktaškog vožda vidi se nelagoda, stisnute usne, pretvorene u vijugavu crtu ispod nosa, jedva su procijedile “Hvala”; dok se rukovao s Neletom, izobličenim od servilnosti, nakon čega je hitno napustio binu, i dalje praćen povicima i zvižducima, koji Neleta nisu sprečavali da se i dalje zahvaljuje. Ogromni monitor iza bine emitira naizmjenično simbole Republike Srpske, grada Banje Luke – pokrovitelja koncerta – napokon postaje jasno da je nastup No Smoking Orchestra baš u Banjoj Luci, baš na bivši Dan republike prvorazredni politički događaj, iz kojeg će profitirati vlast u Dodikovom entitetu i Emir Kusturica, kojem je Dodik velikodušno obećao izgraditi Kamengrad s ove strane Drine, da se spoji s Drvengradom, s one strane. Sutra će u Glasu Srpske Kusturica objašnjavati svoju potrebu da živi u gradovima u kojima je gradonačelnik, odnosno kojih je vlasnik: “Živim u svom gradu čiji sam ja gradonačelnik. Morao sam da napravim svoj grad. Fali mi još škola, imam obdanište, kino i vodim računa da u mom gradu važi multietnički recept: Nije važno koje si vjere, važno je da si Srbin. Šalim se, ali ima nečega u tome.”

Naravno da se Kusturica šalio, no, naći će se već neko da mu i zbog te šale, “kao žrtvenom jarcu”, na glavu izlije “žitki sadržaj kofe koja se konstantno puni”, kako nedavno u jednom iz serije odbrambenih tekstova o Kusturici primjećuje kolumnist Oslobođenja. Dok, međutim, s bine grmi sumanuti hopa-cupa, unca-unca, šta li je, koji bi, da nije heavy-metal distorzije, neopisivo podsjećao na izvedbe prvoboraca rumunskog novokomponovanog etna, ovako mislim: da sam predsjednik SANU, tužio bih Kusturicu, koji “unca-unca” zvuk patentira kao srpski brend, što je u toku koncerta nekoliko puta potencirano.

Kada je prošle godine, narušivši tradiciju koju je godinu ranije započelo “sarajevsko” Zabranjeno pušenje, grupa No Smoking Orchestra nastupila u Beogradu 29. novembra - reagirao je Davor Sučić Sula, lider Zabranjenog pušenja, naglašavajući da je kampanja za koncert Kusturičine grupe, kao i osnovna ideja cijelog projekta potpuno ukradena, te da se u kampanji za koncert korištene bez dozvole autora Seje Sexona pjesme: Guzonjin sin, Pišonja i Žuga, Na straži pored Prizrena, Djevojčice kojima miriše koža, Nedjelja kad je otiš’o Hase, Zenica blues i Dan Republike. Sučić je nakon toga zaštitio ime Zabranjeno pušenje, kao i autorska prava na spomenute pjesme, no Nele & Kusta i dalje izvode hitove koji su od kultnog new primitives benda stvorile megahit jugoslavenskih razmjera, “samo u novom aranžmanu”, kako naglašavaju. Koji se, by the way, svodi na pojačano metaliziranu distorziju, kakvu Zabranjeno pušenje nikad nije imalo (a i zašto bi), te na dodatnu “srbizaciju” davno prihvaćenih motiva. Naprimjer, šarmantni country prizvuk u legendarnoj pjesmi Zenica Blues u izvedbi No Smoking Orchestra pretvoren je u šatorski narodnjak. Ali, vidljivo je i da banjalučka publika upravo pjesme Zabranjenog pušenja najbolje prihvata, pjevajući iz sveg glasa od riječi do riječi.

Emir Kusturica, kojeg je dr. Nele u jednom trenutku bezuspješno prikrivajući sarkastičnu grimasu najavio kao Emira Claptona, potpuno je privatizirao orkestar, iako mu, u muzičkom smislu, više odmaže nego što pomaže svojim sporadičnim uskakanjem u pojedine dionice i još nepredvidljivijim iskakanjem. Njegovo muziciranje se svodi na silovanje nezaboravnog uvoda u Shine on You Crazy Diamond Pink Floyda, kojeg onda prekida Ja sam ja, Jeremija/ služio sam stari kadar, artiljerija. Autor ovog teksta, i sam sklon svetogrđu svake vrste, nije jedini koji smatra da je ovo psovka. A, zapravo, samo je još jedan u moru naivnih, koji nikako da se načude kako je predvodnik i kreator naprednog i pitoresknog ogranka jugoslavenskog punk-rocka, postao državni projekt, koji se klanja političkim moćnicima sa čijih stolova jede mrvice. I nije čak ni u tome najveći belaj. Nije, naime, problem u tome što se dr. Nele, čovjek s nesumnjivom scenskom karizmom, svojski trudi da podiđe publici i šefu Kusturici, već što misli da se to na njegovom licu ne vidi. Kusturica pritom - a takve ljude zna svako ko je makar malo svirao u nekom bendu, od onih koji se ponašaju kao vlasnici benda – svira kad mu padne na pamet, šetka se po bini, malo lupa udaraljke, malo nevješto hvata ritam, a puno pozira i očijuka s publikom.

Kako se koncert, prošaran melodijama iz posljednjih Kusturicinih filmova, bližio vrhuncu, tako je ponestajalo banalnih i odavno prežvakanih fraza i dosjetki, pa je opet nastupio set iznimnog političkog naboja, koji je svoj crescendo doživio u pjesmi Tri ratna havera. Prije više od deset godina u magazinu XZ Petar Luković je napisao da ta pjesma svojim ključnim stihom (Noć pred paljenje naoružanog naroda/ zadnji put sjedili smo Mufa, Kiki i ja/ Tri jarana, a tri priče, tri strana jezika/ Rasli smo na istoj zemlji al’ iz raznih korijena/ Mufa je srao o ljudskim pravima/ Kiki je kuk’o da mu slabi vid/ Ispred nas je stajao isti pakao/ A između nas Kineski zid) potvrđuje “svaku od naučnih teorija dr Karadžića: tri jezika, tri korena, tri Kineska zida, o naoružanom narodu koji čarape nosi na glavi da ne govorimo”. Publika u Boriku taj naboj savršeno registrira i velikodušno nagrađuje. Stihove: Ta noć je bila gluha i hladna/ A hladna je bila i Miljacka/ Mufa je sredio varijantu noge/ Čekala se riječ četnika/ Pao je u blato i osjetio cijev/ Vidio je facu bradatu i drsku/ Vidio je smrt i čuo je riječi... vrišteća masa gromoglasno dopunjava: Dobrodošli u Republiku Srpsku!


Naravno, za kraj je ostavljena notorna skladba Wanted Man, koja, u zavisnosti od situacije, završava stihovima: Ko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana ili Ko ne voli Dabić Rašu, popušio karu našu. Za ovu priliku, lansiran je treći, politički nekorektan stih: Ko ne voli Abdić Fiću, osuo se po glaviću! Pa, nek’ crknu dušmani!

Ali, tako to ide: Emira Kusturicu je sutradan u kitnjastom salonu Administrativnog centra Vlade RS primio premijer Dodik. Tom su prilikom, izvijestili su mediji, razgovarali o budućem filmu, ekranizaciji Andrićeve Na Drini ćuprija. Film bi se trebao snimati na području Višegrada, a planirana je višegodišnja izgradnja kamenog pandana Kusturičinom Drvengradu. Premijer i umjetnik nisu otkrivali detalje o tome hoće li privatna milicija čuvati Kustin privatni dio Bosne i Hercegovine, kao što čuva njegov privatni posjed u Srbiji. Tek, Dodik je rekao da će Vlada RS “obezbijediti logistiku za izgradnju kamenog grada u blizini višegradskog mosta”, što će svakako doprinijeti “turističko-kulturnoj afirmaciji Višegrada”. U kojoj će promoter Che Guevare, istaknuti borac protiv holivudskih filmskih vrijednosti već naći načina da otvori neku ustanovu koja će ponijeti ime dr Neleta Karajlića, kao što je u Drvengradu otvoren dječji vrtić. I da tako kompanjon, saborac i politički istomišljenik Radovana Karadžića dodatno osigura svoju egzistenciju. Vlada RS za koncert No Smoking Orchestra izdvojila je 50.000 KM, a grad Banja Luka donirao je dvoranu - naći će Nele već načina da se zahvali izdašnim donatorima.

* Tekst objavljen u sarajevskim „Danima“ objavljujemo s dozvolom autora

E-NOVINE