BH Magazin

Svi Srbi u jednom entitetu

Utorak, 12 Januar 2010 09:42

Da se u tom entitetu uvažavaju drugi, onda proslava rođendana, ma šta o njemu mislili, ne bi bila obilježavana krsnom slavom i službom u pravoslavnoj crkvi. Valjda bi državni (odnosno entitetski) praznici trebalo da budu svjetovni, pogotovo u zemlji koja sebe smatra sekularnom i gdje žive različiti narodi i vjerske skupine. Ali to u RS-u nije tako i s razlogom se Bošnjaci i Hrvati smatraju zapostavljenim i odbačenim u vlastitoj državi na vlastitoj zemlji.

Na isti način Srbi posmatraju proslavu Dana državnosti i Dana nezavisnosti BiH. Oni te praznike galantno ignorišu jer ih ne smatraju svojima, ali ne zato što su vjerski obojeni poput Dana RS, nego zato što neće da priznaju da je BiH samostalna država

Dana devetog mjeseca januara 2010. godine slavila je Republika Srpska svoje punoljetstvo. Slavljen je dan kad su Srbi iz Bosne i Hercegovine odlučili da neće više živjeti s Bošnjacima i Hrvatima u zajedničkoj zemlji BiH, nego će živjeti sa ostalim Srbima u krnjoj Jugoslaviji (čitaj: Velikoj Srbiji). Tada je proglašena Srpska republika Bosna i Hercegovina, koja će, kako su rekli, obuhvatati srpske autonomne oblasti i opštine sa srpskom većinom, ali i mjesta gdje je srpski narod manjina, vele, zbog genocida nad njima.

Toga dana prije 18 godina stvoren je temelj koji će dovesti do etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Stvorena je „država“ u državi u kojoj će Srbi biti privilegovan narod. Od tog dana u Bosni i Hercegovini nestaje svega zajedničkog, a počinje se stvarati ono što je „naše“, drugačije od „njihovog“. I taj koncept, nažalost, traje i danas. Glavne su nam zamjenice „mi“ i „oni“, pri čemu smo „mi“ uvijek bolji od „njih“, jer nas „oni“ smatraju genocidnim, a „mi“ to nismo, pa to dokazujemo tako što se želimo otcijepiti.

Upravo je ovaj dan glavni argument dodicima i kuzmanovićima kako je Entitet sad punoljetan, dovoljno odrastao, zreo da se upusti u avanturu samostalnosti. Došao je i veliki prijatelj Tadić i srpska K. und K. porodica da uveličaju taj dan. I opet se po medijima razbacuju referendumom i pravom na građansko samoopredjeljenje. Zanimljivo je kako se na građanski koncept svi pozivaju kad imaju većinu koju kontrolišu, a na drugoj strani se taj koncept ruši zarad nacionalnog, jer pobogu, „oni“ će nas zatrti ako se ne budemo držali svog naroda. Zašto se onda ne pitaju narodi šta misle o samostalnosti? Zato što se zna da vlastodršci samo jednog naroda žele da rasture ovu zemlju, jer jedino na taj način mogu zadržati svoju apsolutističku (nalik na onu K. und K.) vlast.

No, da se vratimo proslavi rođendana. Oni koji su imali (ne)sreću da prate program Radio-televizije Republike Srpske toga dana (popularno Ministarstvo propagande RS), mogli su uživati u degutantnim hvalospjevima Entitetu – citirala su se pisma, izjave, recitovali stihovi, pjevale pjesme o svekolikom Srpstvu. Hvaljen je srpski narod i njegov entitet kao bogom dana datost na ovom svijetu. Kad sluša te mlade momke i djevojke što su vodili paradu, koji su, opčinjeni romantičarskim patriotizmom prema Entitetu, govorili o krvi i tlu, stradanju za otadžbinu, o ratu, čovjek pomisli da se nalazi u nekom drugom vremenu, u najboljem slučaju – u XVIII vijeku. Jedino nas činjenica da sve to gledamo na televiziji vraća u XXI vijek. Toliko patetike u glasu lijepih mladih voditeljica nije bilo ni kad je RTRS proizvodio trodnevnu žalost povodom smrti bivšeg entitetskog predsjednika Milana Jelića.

Da ne bih bio proglašen nacionalistom, odmah ću reći da svi ti izljevi nacionalpatriotizma nisu sporni sami po sebi. Lijepo je kad ljudi vole svoj narod. Međutim, ne bi bili sporni, osim što su krajnje patetični, da RTRS i vlasti Entiteta nisu potpuno ignorisali dobar ukus. Također, da nisu ignorisali činjenicu da RS nije entitet samo srpskog naroda. Potpuno su izostavili jedan mali podatak da postoje i oni drugi koji su u Ustavu te tvorevine konstitutivni jednako kao i Srbi. Ti drugi, malobrojni Bošnjaci i Hrvati, upravo su oni čijom je krvlju natopljeno tlo koje se slavi. Oni nisu ni spomenuti na proslavi 18. rođendana. A i zašto bi bili, kad ih Dodik i njegova televizija smatraju građanima drugog reda. „Oni“ se ne spominju na „našoj“ proslavi.

Samo nek je veselo: Proslava 18. rođendana Republike Šumske
Photo: FoNet/TV
Da se u tom entitetu uvažavaju drugi, onda proslava rođendana, ma šta o njemu mislili, ne bi bila obilježavana krsnom slavom i službom u pravoslavnoj crkvi. Valjda bi državni (odnosno entitetski) praznici trebalo da budu svjetovni, pogotovo u zemlji koja sebe smatra sekularnom i gdje žive različiti narodi i vjerske skupine. Ali to u RS-u nije tako i s razlogom se Bošnjaci i Hrvati smatraju zapostavljenim i odbačenim u vlastitoj državi na vlastitoj zemlji. Na isti način Srbi posmatraju proslavu Dana državnosti i Dana nezavisnosti BiH. Oni te praznike galantno ignorišu jer ih ne smatraju svojima, ali ne zato što su vjerski obojeni poput Dana RS, nego zato što neće da priznaju da je BiH samostalna država. Razlika između proslava državnih praznika u Sarajevu i ovih u Banjoj Luci je u tome što se praznici u Sarajevu obilježavaju kao državni, mimo crkava i džamija, a u Banjoj Luci se slavi praznik jednog naroda i ide se u crkvu da se Entitet blagoslovi. I toliko o sekularnosti i uvažavanju drugog.

Uvažavanje je u BiH strana riječ. Ljudi se drže svoga, poznatoga i u inat to svoje trljaju na nos onim drugima. Tako je sa Danom RS kod Srba, ali tako je i sa Danom državnosti BiH kod Bošnjaka. Iako je taj praznik zamišljen kao praznik države Bosne i Hercegovine, on je postao praznik koji Bošnjaci svojataju namećući svoj pogled na državu ostalima. Takav svjetonazor u kojem jedan narod slijepo tjera svoje, iako zna da i drugi i treći konstitutivni narod također tjeraju svoje, ali u suprotnom smjeru, nikad neće i ne može dovesti do boljitka.

Ovaj dan je samo po ko zna koji put pokazao duboku podijeljenost bh. društva. Podijeljeni smo po nacionalnim i vjerskim šavovima. Ako ćete biti pripadnik naroda, onda se možete prikloniti svom toru, unutar njega graditi svoj getoizirani svijet i bit će vam dobro. Ako želite biti samo čovjek, jedan mali pojedinac kojem su svi ljudi jednaki, onda niste nigdje prispjeli. Čovjek mimo kolektiva u ovoj zemlji ne vrijedi ni pišljiva boba. Zato se narodu koji slavi dan Entiteta može čestitati. Taj je narod ponosan na svoj kolektiv i na svoj praznik. Drugim dvama narodima se može izraziti saučešće, jer ih ova proslava podsjeća na sva stradanja koja su pretrpjeli zarad tog entiteta. A onima kojih je najmanje, koji se ne definišu kolektivom, nego smatraju sve ljude svojima... Njih niko ništa ne pita. Najbolje bi bilo da ne postoje. Samo kvare prosjek.

E-Novine