BH Magazin

Kad sam ono objavila Pismo prijateljima u Beogradu, tekst koji niko osim e-novina nije htio, osim zaklete ljubavi za e-novine postigla sam još nekoliko ciljeva. Jednim sam udarcem ubila dvije zarazne muhe: javilo mi se ljubavnim pismima i iz nekakavih dv(j)eri i iz čudnovate obraz(ine). Kolateralno, sa spiska me zbrisalo nekoliko beogradskih poznanika koji mi ionako nizašta nisu valjali, dok su moji beogradski prijatelji, što mi dobro valjaju, prisegnuli na ljubav koju objeručke prihvatam.

Ovo je dobar primjer poštenog i fer suđenja – sudilo se o mom doprinosu javnom životu, sve strane su rekle svoje argumente, kažnjeno je nekoliko lažnih poznanstava a prijateljstvu izrečena moralna pouka kojom se bez tog suđenja nije moglo okoristiti. Svi koji misle da sud služi izricanju kazne, opako se varaju. Svako suđenje koje kažnjava ili oslobađa a ne odgovara na pitanje zašto i šta raditi sa odgovorom na to pitanje, zamka je i laž, mučionica bez ikakvog smisla.

Strašni sud: Pravni sistem u osnovi ima da odgovara na ovo pitanje neprestano – pravda, koja se postiže implementacijom pravnog sistema, ima taj, jedan jedini, nikad u potpunosti ostvariv ali jedini cilj kojem ima težiti: da odgovori na pitanje zašto je ko činio zlo, i šta činiti sa odgovorom na to pitanje. U momentu kad to nije osnovni cilj svakog suda na ovom svijetu, svijet je ratište. U kojem, što rekao jedan osuđeni ratni zločinac u Hrvatskoj, niko nikom ne citira Ženevsku konvenciju. I na takvom ratištu, suprotno općem uvjerenju, ima suda. Samo što taj nikom ne odgovara, ništa ne objašnjava, samo masakrira. Ali najvažnije – nikad ne postoji zato da odgovori na pitanje zašto je koljač klao i zbog čega smo žrtvovani. Ima nekoliko načina da sud nikad ne bude na strani slobode, a razlikuju se po tome kakvu pouku izgovaraju na kraju održanog ili neodržanog suđenja. Recimo:

1. Kolji slobodno

Ljeta gospodnjeg 2001, u selu Bunarevi, na Manjači, zvjerski je, u rođenoj kući, zaklana Borka Ožegović. Blizu njene kuće bila je masovna grobnica u koju su bacana tijela Bošnjaka iz sela Humići, što ih je policija Republike Srpske pobila 1992. Borku su malo prije (njene) smrti pripadnici međunarodnih vojnih snaga ispitivali o grobnici. Niko ne zna da li je išta o tome znala. Zna se da joj je jedina krivnja bila u tome što je stanovala u blizini, i po tome mogla, možda, biti svjesna događaja, i identiteta masovnih ubica. Koje ni poslije njenog, kao ni poslije masovnih ubistava, nisu završile na sudu. Neodržanim suđenjima sud šalje kristalno jasnu poruku: slobodno je klati, nije slobodno ubice otkrivati. Sud je sud. A nož je nož.

2. Prvo kolji, onda jebi u mozak

Sud koji sudi u Haagu služi tome da četiri sata gledam Radovana Karadžića kako mi objašnjava da je imao pravo da mi odredi troipogodišnji pritvor u podrumu, pobije rodbinu i prijatelje, muči me glađu i granatira bolnice u kojima se liječim i školu u koju idem. I nije dosta da vidiš sve na svoje oči, nego sud obezbijedi da četiri duga sata sumanut i čupav monstrum na tvoje oči sjedi i obdržava predavanje o svetom narodu, koji kad kolje, s pravom kolje. Tako sud služu produciranju mržnje – servirajući nam pogled počinitelja: svi koljači grupno masturbiraju uz ovu scenu, jer ne samo da su u tajnosti uspjeli, nego još javno imaju priliku čuti kako je to divno. Za preživjele, sud u ovom slučaju služi da u svojim sluđenim od straha glavama izjednače sve Srbe s Karadžićem, da svoju mržnju racionaliziraju, da je nahrane, da je usmjere na najbližeg, na druga, komšiju, rođaka – da nikad više ni jednom ne vjeruju. I u toj mržnji da umru. To je pouka sa ovog suđenja. Niko ne može dvaput preživjeti isti rat.

3. Prije nego počneš, zakolji državu

Kad su specijalne jedinice, u broju i po naoružanju dovoljne da od frontalnog napada pješadije odbrane omanju kasabu, jamile šest-sedam vehabija u selu Karavlasi, koje se lažno izdaje za Maoču gornju, sud u BiH imao je zadatak da ih oslobodi od pritvora. Koji im je određen, a da niko nije pokušao da sroči čestitu optužnicu. Parada naoružanja i kiča u formi policijske akcije služila je da sudu predoči kako policija radi svoj posao. A sud da kaže da i država radi isto. Sud nije odgovorio na pitanje gdje su mještani sela Karavlasi, etnički Rumuni iz Bosne i Hercegovine, zašto ne žive u svojim kućama, zašto ni jedno ministarstvo obrazovanja ne zna čija je nadležnost kontrola nad mjesnom školom, i odakle su došli svi ti kojih se komšije plaše a njih koriste da druge plaše. Pouka: sudi, ali ne znaj, optuži, ali ne krivce. Napadaj, za počinitelje ne pitaj. I brani, a nipošto ne misli. Ova basna završava se naravoučenijem: Izjeo vuk kenjca.

4. Kad zakolješ državu, plači

Ne idu mi suze na oči što (velikoj, imaginarnoj) Srbiji ovo nekoliko dana naprasno naraste ćuna jer se dočepa (pa makar i na neviđeno, u Engleskoj), Ejupa Ganića. Ne mogu da se ganem kad gledam Sarajlije na protestima. Umalo da pomislim da i nisam neka braniteljica Bosne i bosanska patriotkinja – da nemam certifikat od na početku opisane četničke balavurdije, zapitala bih se o svom pravnom statusu. U moju odbranu imam da kažem sljedeće: iako smatram i priznajem da je Srbija posljednja zemlja na svijetu koja ima pravo ikome na svijetu i za kakav zločin suditi, a pogotovo onima u drugoj državi na čijoj teritoriji je sama počinila najgnusnije zločine, ja pamtim i znam da je Ejup Ganić učestvovao u stvaranju države Bosne i Hercegovine kakva je danas – a takva je da njenim kurcem čak i jadna Srbija može gloginje mlatiti. Stranka Ejupa Ganića branila je Bosnu tako da, što rekao rahmetli Alija, do podne brani zemlju ravnopravnih naroda i građana, a od podne samo njen jedan narod i to na način da istome utucava u glavu da otpor ima veze samo sa pukim preživljavanjem i da je duhovno i tjelesno razveden od slobode. Tako je sjebana zemlja Bosna, a bošnjački narod, što jest jest, preživio. I može tako dovijeka da preživljava, nije ni prvi ni zadnji. I nikad od toga sreće ni hajra neće vidjeti, kao što nijedan narod koji preživljava nikad neće početi da živi. Ejup Ganić je, makar nakratko, učestvovao u stvaranju takvog naroda u takvoj zemlji. Taj odrvenjeli i debelokožni narod nije u Sarajevu nosio transparente niti organizirao proteste zbog kidnapovanog beogradskog sužnja Ilije Jurišića, kolateralne štete koje se ne sjeća ni jedna nacija i nijedna država, za kojim plače samo jedan mali grad, što ionako nema veze, jer tuzlanske komunjare nisu dostojne da brane majčicu Bosnu i predstavljaju njezin temeljni narod. Ima njega ko da predstavlja. I ko da mu presuđuje.













Šejla Šehabović