BH Magazin

U izvještaju Human Rights Watcha, što je godišnji pregled dešavanja na planu ljudskih prava u svijetu, za 2011. godinu BiH nema posebnog odjeljka vezano za prava žena.

Tu je uglavnom uobičajena lista (još uvijek) aktuelnih pitanja kao što su procesuiranje ratnih zločinaca, pitanje raseljenih lica, medijskih sloboda i slično. No, ako nečeg nema to ne znači da je u savršenom redu. Daleko od toga. Tačno da situacija nije baš kao u, recimo, Iranu: u vrijeme izlaska izvještaja HRW žena po imenu Sakineh Mohammadi Ashtiani je čekala izvršenje smrtne kazne kamenovanjem zbog preljube. Sarajevska novinarka Al Jazeere jeste vrijeđana na najneprijatniji način, prvenstveno od strane njenog muzikalnog bračnog partnera i za njom se i danas okreće narod u BBI-ju, ali je živa i zdrava.

Konačno, participacija žena u javnom životu BiH te položaj je evidentna i bez statistika. Slovenačka sociologinja i psihoanalitičarka Renata Salecl u svojoj knjizi "Spoils of Freedom" iz 1994, koja preispituje pojavu nacionalističkih, rasističkih i antifeminističkih ideologija u Istočnoj Evropi, ukazuje na usku vezu ljudskih prava i prava za ravnopravnost žena. U današnjem, nadasve raznolikom, svijetu ljudska prava su - barem u teoriji - nešto što je neupitno i sveto, piše Saleclova, i ona predstavljaju zadnji bastion Prosvjetiteljstva koji je zadržao svoj univerzalni karakter. Kada su na scenu u Istočnoj Evropi stupile antikomunističke snage, ljudska prava su izgubila svoj značaj, kao da s krajem socijalizma nije bilo potrebe za ovim intervencijama. Kolateralna šteta su bila prava manjina i, dakako, prava za ravnopravnost žena. Saleclova, dakle, u ovoj knjizi, objavljenoj prije zvaničnog završetka rata u BiH, poentira da su devedesetih žene došle u situaciju da otkrivaju mračne strane postsocijalizma, koji se, kao takav, pokazao (daleko) gorim od komunizma u pogledu ravnopravnosti prilikom zapošljavanja i porodiljskog odsustva. Današnji režimi, poentira Saleclova, ponovo dovode u pitanje ta prava i žene moraju ponovo da se bore za ono što su u teoriji davno ostvarile.

Isto vrijedi i za participaciju žena u politici: u komunizmu su te propisane kvote po Saleclovoj možda bile i ornamentalne, ali su se bar poštivale, dok devedesetih istočnoevropski parlamenti jednostavno nisu marili za te stvari. Tranzicijska društva, završava Saleclova, dakle, ona koja su na putu ka demokratiji, ženama nisu donijela emancipaciju: žene su u tranziciji prisiljene da prihvate više patrijarhalnih modela ponašanja nego što je to slučaj bio u socijalizmu.

Posljednje naročito vrijedi za današnju BiH, i to imajući u vidu hiberniranu tranziciju, onu koja ovdje traje već neko vrijeme. Tako je, na primjer, žena s karijerom koja nakon rođenja djeteta ostane kod kuće da se brine o njemu dužna da se opravdava okolini. No i socijalizam i postkomunizam i tranzicija imaju svoje nuspojave u pogledu društvenih (re)integracija pa tako i u smislu prava žena koja mogu izazvati svojevrsnu bipolarnost i podijeljenost prilikom odluka kuda i kako dalje. Jedna od poznatijih feminističkih sintagmi glasi "Lično je političko". Personal is political. Na svu sreću, lične odluke su ipak posljedica vlastitih težnji, a ne sastava zastupnika u državnom parlamentu.

Ovih se dana u medijima pojavila priča o bosanskoj GI Jane, podoficirki Emeli Mujanović, zaposlenici Oružanih snaga BiH, koja je otpuštena jer je na posao došla s maramom. Podoficirka Mujanović nije odustajala, ali je bila prisiljena da stoji danima pred kasarnom u Pazarićima, s obzirom na to da je komandant nije htio "pustiti" unutra, kao da je dijete, a ne profesionalka

Konačno, kakva je to tipična žena u današnjoj BiH? Teško je, naravno, izabrati jedan konkretan tip no ilustracija koju na kraju "Spoils of Freedom" navodi Renata Salecl može biti zanimljiva. Autorka podsjeća da je tokom izvještavanja o ratu u BiH, reprezentativan tip žene iz Bosne bila figura žene pokrivene maramom, obučena u tradicionalnu muslimansku odjeću. Ono što može biti iznenađenje jeste to da se, ističe Saleclova, u BiH tog doba, dakle, govorimo o devedesetim - na ulicama rijetko mogla vidjeti tako obučena žena. Razlog je, nije nemoguće i fenomen prati svaki sukob na planeti, taj što su strani novinari često tražili upravo od žena obučenih po starinski da im poziraju. Stranim reporterima, svakako, nije bilo stalo do pozicije žena koliko do generisanja klišeja o vjerskom fundamentalizmu u (tadašnjoj?) BiH, te o stvaranju kulturoloških barijera između "nas" (civilizovanih) i "njih" (divljaka).

Saleclova je, dakako, u pravu. Našminkane, zgodne i drčne žene, kakvih je u ratu, naravno, bilo i kakvih danas još i više ima, ne izazivaju empatiju kao ganutljivi prizori starih žena koji su uža specijalnost, među ostalima, i lokalnog fotografa Damira Šagolja. Međutim, snaga karaktera, stav i obrazovanje su stvari koje nijedna kamera, kao što se to nekad vjerovalo, ne može da oduzme i poništi. Konačno, kakve žene danas hodaju ulicama Banjaluke, Mostara, Tuzle, Livna, Travnika, Bihaća, Zenice, Jajca, Sarajeva? Koliko ih je i kakve žene rade u javnim i privatnim institucijama ove države?

Ovih se dana u medijima pojavila priča o bosanskoj GI Jane, podoficirki Emeli Mujanović, zaposlenici Oružanih snaga BiH, koja je otpuštena jer je na posao došla s maramom. Podoficirka Mujanović nije odustajala, ali je bila prisiljena da stoji danima pred kasarnom u Pazarićima, s obzirom na to da je komandant nije htio "pustiti" unutra, kao da je dijete, a ne profesionalka. Kada joj je konačno omogućeno da stupi u kasarnu, očito diskriminisana Mujanovićeva je suspendovana uz uslov da na posao ne dolazi u marami! Ako ovaj slučaj nije za intervenciju Human Rights Watcha, ne znam šta jeste.

Na kraju, to što današnje žene u BiH nose marame, štikle i šminku (nerijetko i sve troje), naravno, ne znači, ništa. Niti je bitno kako žene u BiH danas percipiraju strani mediji, stranci i strankinje, jer ovo mjesto pod suncem zaista više nije u središtu međunarodne javnosti, bez obzira na "uspjeh lokalne kinematografije" i slične floskule. Možda upravo zbog te marginalizacije u odnosu na međunarodnu političku scenu, treba sada razmišljati odlučnije i, takoreći, opuštenije. Ali imati i u vidu alarmantan prolazak vremena. Djevojčice koje su u ratu rodile neke "urbane" žene su sada, moguće, pokrivene, a unuke nena s maramama su drčne i moderne poslovne žene odrasle u dijaspori. Živimo u "doba ekstrema", to je jedino što je izvjesno.

Ajla Terzić,N.N.