BH Magazin

Nije ni Osman puno bolji. Odavno mu se sve pomiješalo u glavi. I još ako popije, ne zna ni ko je, ni šta je. Izgubi pojam o vremenu i prostoru. Izgubi vjeru i odnos prema sebi. Mamurluk ga muči i po nekoliko dana, a kada, konačno, dođe sebi, po kafanama traži Boru da ga priupita da li je 'previše baljezgao'? Ovaj mu lakonski odgovori: Šta nam drugo preostaje, u pokvarenom svijetu, do nadmudrivanja! - Ja bih rekao 'nadmudrivanja i baljezganja'...

Piše: Nihad Đozić

Grupa starijih dječaka, među njima i nekoliko 'mekanih' fundamentalista, stajala je ispred Doma kulture, nedaleko od glavnog gradskog trga i žustro raspravljala o tome koja je vjera najbolja?... Kako su, gle slučajnosti, svi odreda pripadali istoj vjerskoj zajednici, nikako se nisu mogli složiti. Beskorisno su mlatarali rukama, otimali se za riječ, nadvikivali, pljuvali po prašnjavom asfaltu, ali do konsenzusa nisu došli.
- Upitaćemo popa, fratra i hodžu - rekao je najstariji među njima.
- Dobra ideja, samo, gdje ćemo naći fratra?
- Moj otac poznaje nekog fra Anđelka u Međugorju. Zamoliću ga da mu pošalje pismo...

Kako su i pretpostavljali, popa Slavoljuba pronašli su u Velikoj crkvi koja je ponosno stremila ka nebu na brežuljku iznad Gornje čaršije... Stajao je ispred oltara i pripremao se za jutarnju misu. U najvećoj tišini i sa poštovanjem, prišunjali su se do njega... Pitanje je 'ispaljeno' bez ikakvog uvoda, razloga, pripreme i objašnjenja.

Stari sveštenik gledao ih je dobrodušno i prijateljski se smješkao.
- Najbolja vjera je ona u kojoj vjernici ne postavljaju tako glupa pitanja - kazao je.
- Nema glupih pitanja, ima samo glupih odgovora - usprotivio se mladić kojemu su sve druge vjere bile bolje od njegove.
- Vjera je jedna, nedjeljiva i kako može biti lijeva strana duše bolja od desne!?
- Naša vjera je bolja od drugih - sramežljivo je rekao dječak kojemu se to činilo logičnim.

Hodžu su pronašli u dvorištu džamije u Donjoj mahali. Popravljao je ogradu i povremeno rukavom brisao znoj sa čela... Golobradi dječaci su bogobojažljivo prošli kroz drvenu kapiju i znatiželjno razgledali minaret koji je iz neposredne blizine izgledao neuporedivo viši.
- Poštovani Ibrahime, reci nam pošteno, koja je vjera najbolja?

Hodža je nepovjerljivo žmirkao i pokušavao dokučiti šta se krije iza tog neubičajnog pitanja.
- Ne znam jesam li toliko pametan?... Mislim da je najbolja vjera ona koja je najbliža prirodi.
Čovjek i njegova priroda moraju živjeti u ravnoteži...
- Vjera dolazi od Boga, zar ne?!.. Čiji je Bog bolji?
- Ne znam,... ne znam odgovor. Valjda je svakome njegovo najbolje... Nemam vremena, vidite da imam posla i ne mogu dangubiti - kazao je, pomalo ljutito.
- Tvoj posao nije da popravljaš ogradu već da propovjedaš vjeru i da je učiniš boljom od drugih - rekao je onaj dječak kojem su sve druge vjere bile, nekako, bolje od njegove.

Dječaci su otišli razočarani... Pokunjeno su se vratili do glavnog trga, pljucnuli na prašnjavi asfalt i neko vrijeme raspravljali o fudbalu - koji je klub najbolji na svijetu?.. Ali, kako se nisu mogli složiti (niti je to cilj razgovora), razišli su se svojim kućama. Svako od njih sa svojom tjeskobom, strahom i dosadom.

Trajalo je danima. Uvijek isto... Sve dok nije stiglo pismo iz Međugorja u kojem je, između ostalog, stajalo: 'najbolja vjera je TVOJA vjera'... Fra Anđelko se raspisao o svemu i svačemu, hvalio vjeru kao takvu, častio Boga i sve one koji mu služe, sve vjernike i one koji će to uskoro postati, ali mu se, možda slučajno, omaklo da je vjera u pojedinačnom čovjeku.

Vjera U SEBE je osnovno polazište i podrazumijeva preuzimanje odgovornosti. Za svaku izgovorenu riječ, za bogohulne rečenice, za djela i nedjela, za čojstvo i junaštvo, za pamet i glupost, otvorenost prema svijetu i provincijsku uskogrudost. Za slobodu misli i govora jer naša sloboda ima samo jednu granicu - slobodu drugih. Drugih i drugačijih. Boljih i gorih. Slabijih i jačih. Onih koji imaju i onih koji nemaju... šta da izgube.

Šta mogu izgubiti oni koji nemaju ništa?!... Osim vjere, naravno.

Grupa već odraslih ljudi, sjedila je u kafani kod Omera i žučno raspravljala o tome koji je put najbolji? Asfaltna cesta sa betonskim trotoarom ili travnata staza oivičena hrastovom šumom? Beskonačna zelena transferzala tvog i mog djetnjstva omeđena crvenim zalaskom sunca na horizontu... Ima li išta bolje od sjećanja na prve korake i lagano (postepeno) otkrivanje svijeta i svega zanimljivog što on u sebi skriva?
- Svijet je, danas, prljav i pokvaren - rekao je čovjek sa kozjom bradicom - i takvu činjenicu treba prihvatiti. I samo nas naša VJERA može sačuvati da ne izgubimo vlastiti identitet jer bez njega, šejtanu ništa ne stoji na putu da narod zavede lijepim i praznim pričama.
- Gluho i daleko bilo - kazao je Omer dok je spuštao pladanj vruće janjetine i politarski bokalić rakije na sto. - Samo ne šejtana u moju kafanu. Sve drugo može.
- Ja bih rekao VJERA I PAMET - ustvrdio je Boro dok je sipao rakiju rizikujući da najbolje komade mesa razgrabe ostali.
- Jedno bez drugog i ne može - izgovorio je Osman, poznat po svojim fundamentalističkim izjavama i ispadima, i zagrizao zaporak.

Žderali su meso i zalivali rakijom. Ispirali pivom. Rasprava je, za trenutak, utihnula... a, zatim je, istim žarom nastavljena jer u kafani o nečemu moraš brbljati i to je, gotovo uvijek, nešto o čemu razmišljaš. Ili si negdje čuo? Na televiziji svašta govore. I što jeste i što nije. Ponekad lažu jer je istina tragična i žalosna. U službi politike, koriste oprobani recept 'odvlačenja pažnje' stalno izmišljajući nove 'sadržaje i događaje' da se ljudi ne dosjete o čemu se ovdje radi.

O čemu se, zapravo, radi?... Šta je to što muči antijunake ove priče koja nikad neće završiti? Trajaće do 'kijametskog dana'. Nakon toga, nije ni važno... Trajaće sve dok živimo u sebi i izvan sebe pod uslovom da nismo ni superiorni ni inferiorni u odnosu na druge. Sve dok živi naša privatnost i intima. Vlastiti integritet... Hoćemo li ga znati sačuvati?

Boro mi je pomogao da shvatim. Ustvari, on je fundamentalista koji 'ne mrzi nikoga'? Tako mi je rekao... On zaista 'voli svoj narod i svoju vjeru', ali narod ne voli njega jer, kad se napije, uvijek napravi nekog belaja. Zna se i potući i uvrijediti i psovati i lagati... Ali, kada se otrijezni, bude mu žao. Grize ga savjest i htio bi se, nekako, otkupiti. Okajati grijehe.

Nije ni Osman puno bolji. Odavno mu se sve pomiješalo u glavi. I još ako popije, ne zna ni ko je, ni šta je. Izgubi pojam o vremenu i prostoru. Izgubi vjeru i odnos prema sebi. Mamurluk ga muči i po nekoliko dana, a kada, konačno, dođe sebi, po kafanama traži Boru da ga priupita da li je 'previše baljezgao'? Ovaj mu lakonski odgovori:
- Šta nam drugo preostaje, u ovom pokvarenom svijetu, do nadmudrivanja!
- Ja bih rekao 'nadmudrivanja i baljezganja'...

Jedno bez drugog i ne može.

Izvor: Bratunačke priče
BH Magazin. com