BH Magazin

Tog proljećnog jutra 1960. godine naša učiteljica iz zabavišta Dragica Petrović iz Alibunara je odlučila da nas odvede na mali izlet do školskog dvorišta. Većina njenih učenika će se već na jesen upisati u prvi razred pa je mislila kako bi bilo dobro da počne da ih navikava na novi ambijent, a i lijep je dan, šta će djeca u zatvorenom prostoru. Zabavište se nalazilo u prostorijama Narodnog univerziteta, na spratu, prva vrata do oglasne table 'Kina'. Učiteljica nas je lijepo postrojila u kolonu po dvoje ispred ulaza i odatle smo se, svi važni, uputili kroz čaršiju prema školskom dvorištu. Svako je nosio poneku igraračku, tek da nam se nađe ako nam dosadi jurcanje po dvorištu. Bilo je tu drvenih konjića, limenih truba i doboša, djevojčice su nosile svoje lutke i ostale ženske drangulije koje mi dječaci nismo voljeli ni da dodirujemo, a kamo li da se sa tim igramo. Onaj ko je nosio loptu je imao posebno privilegovan položaj, jer je odvajkada u Bratuncu fudbal bio najvažniji sport. Ako nisi igrao fudbal za Bratunčane nisi bio sportista. Na početku kolone su išle djevojčice i mirniji dječaci. Na kraju kolone smo se ćuškali međusobno Momo, Aco i ja oko toga ko će biti bliže nekoj Višnji. Sa početka kolone je neko, iz sve snage, lupao u limeni doboš a ostali su ga slijedili u ritmičkom maršu sa promjenljivim entuzijazmom. Izgleda da je žar sa kojim si lupao cipelama po bratunačkoj kocki direktno zavisio od tvoje pozicije u redu. Oni sa početka su se najviše trudili a mi sa kraja smo se priključivali sveopštem entuzijazmu samo kad bi učiteljica bacila pogled na nas. Radili smo to prevashodno da bi izbjegli najgoru moguću kaznu: da nas učiteljica sa kraja prebaci na čelo kolone. Oni sa početka su se podjednako plašili da će ih učiteljica poslati na kraj. Pretpostavljam da to ima neke veze sa ambicioznošću koja će nas kasnije kad odrastemo voditi kroz život. A bila je to scena vrijedna pažnje i Bratunčani su joj davali dužnu pažnju. Niko nije ostajao ravnodušan prema toj šarenoj i bučnoj koloni: neke tetke su oduševljeno uzvikivale: ''Vidi kako su slatki,'' a mangupi su dobacivali: ''Ej, Jovinovac, ne zaostaji!'' I sve tako do školskog dvorišta.

Po dvorištu smo se rasprštali kud koji: neki su igrali fudbal, drugi ringe-ringe-raja, treći posmatrali šta oni ostali rade. Jedini posao nam je bio da se igramo i da nam bude lijepo a da pri tom ne pravimo previše problema učiteljici i ostalim odraslima. Zanesenima u igri vrijeme nam je brzo prolazilo. Nisam ni primijetio kada mi je neko prišao sa leđa i pomilovao me po kosi: ''Nisam znao da si već poš’o u školu.'' ''Nisam, čika Rado. Igramo se.'' Bio je to Rado Moler, dobar prijatelj moga tate koji je često dolazio u našu kuću da sa tatom razgovara o nečemu. Pretpostavljao sam da je to imalo neke veze sa konzervama punim pigmenata koje su bile sklonjene ispod stalaža u našem špaizu, ali mi djeca i onako nismo o tim stvarima trebali mnogo da znamo. Čika Rado je imao običaj da mi da dinar za slastičarnu kad god me vidi pa sam se uvijek radovao tim susretima. I zaista, posle kratkog razgovora mašio se za mali džep kakve su tih godina bratunački krojači pravili na svim pantalonama. Ali ovoga puta, umjesto bijelog, lakog, aluminijumskog dinara, izvadio je cijelu-cjelcatu žutu banku i stavio mi je u ruku pokazujući prstom da je to samo između nas dvojice. Težina banke na mom dlanu mi je jasno nagovještavala značaj trenutka. Jedva sam nešto promucao u znak zahvalnosti. Čika Rado me je još jednom pomilovao po kosi i nastavio svojim putem. Cijeli svijet se okretao oko mene. Nikada ranije u cijelom mom životu nisam imao toliko novca u ličnom vlasništvu. Pažljivo sam stavio kovanicu u džep sve vrijeme osjećajući njenu težinu. Povukao sam se iz igre pribojavajući se da bi banka mogla ispasti iz džepa a i da malo u miru razmislim u šta bi je mogao najbolje potrošiti. Prvo što mi je palo na pamet je slastičarna, ali je ovo bilo dovoljno para da deset dana idem na slatkiše. Odmah mi je bilo jasno da je ovo jedinstvena prilika i da se mora iskoristiti na pravi način. Proćerdati tolike pare na slatkiše bi bilo u najmanju ruku neodgovorno. Posle kraćeg razmišljanja imao sam skovan savršen plan gdje potrošiti ovo malo bogatstvo. Trebalo je samo dočekati kraj škole. Malo prije podneva nas je učiteljica Dragica prikupila, ponovo postrojila pa smo se istim putem, sa istom pompom, vratili u zabavište.

Djecu tih godina roditelji nisu odvodili u školu niti vraćali iz škole kući. Tako je bilo i sa nama iz zabavišta. Mi smo to neustrašivo radili sami svakoga dana. Poslije škole, umjesto da krenem kući, zaputio sam se pravo u tatinu prodavnicu. Bilo bi mi draže da sam to mogao obaviti negdje drugdje, ali ono što sam želio moglo se kupiti jedino u gvožđari. Čim sam ušao u prodavnicu otrčao sam do tate i na uvo mu objasnio cijelu situaciju. On se nasmijao i pozvao jednog od šegrta objasnivši mu šta mu je činiti. Ja sam ponosno stavio moju banku na tezgu kod kasirke. Šegrt je od uredno poredanih bambusovih štapova, koje sam nekoliko dana prije toga ošacovao, odabrao jedan, prav i savitljiv, na koji je privezao parče silka malo duže od samoga štapa na koji je nanizao plovak i olovo a na kraju vješto privezao udicu. Sve mi je to uručio veoma teatralno. Plovio sam na oblacima. Sav zbunjen sam dohvatio svoju pecaljku i pravo na vrata. Otac je povikao za mnom: ''Šta se kaže?'' ''Doviđenja. Hvala lijepo!'' uzviknuo sam ja malo preglasno, na što su se svi u prodavnici nasmijali. Odatle pravo kući, još uvijek u oblacima. Imao sam utisak da svi gledaju samo u moj štap. Neki su i komentarisali: ''Dobar štap, jel' tvoj?'' Ponosno sam potvrdno klimnuo glavom.

Kod kuće, mama mi je namazala parče hljeba sa mašću, to posula paprikom i otpremila me u ribolov: ''Čuvaj se da ne upadneš u rjeku!'' ''Dobro.'' Usput sam u jednu praznu konzervu od mesnog doručka nakupio glista na jednom mjestu iza Čika Ivanove štale i odatle pravo na Glogovačku Rijeku. Posle oko dva sata mijenjanja mamaca koje bi lukave ribe skinule sa moje udice a da ja to i ne primjetim, konačno se jedna upecala. Nisam imao vremena ni da je skinem sa udice, a nisam bio ni siguran kako se to radi. Zajedno sa štapom i ribom zakačenom na udici otrčao sam pravo kući. Mama je odmah shvatila od kakve je važnosti za šestogodišnjaka njegov prvi ulov. Skinula je ribu, petnaestak santimetara dugačku crvenperku, očistila je i odmah ispržila u tiganju na malo svinjske masti. Ubrzo potom sjedio sam za trpezarijskim stolom i ponosno jeo ručak koji sam sam 'zaradio'. ''Pazi na kosti!'' upozorila me mama.

Nikad više poslije toga nisam išao u ribolov i uopšte se ne sjećam kako je završio moj prvi ribolovački štap. Razlog tome može biti u mojoj prirodi, nikada nisam bio sklon stvarima koje zahtijevaju toliko strpljenja i predanosti koliko to zahtijeva ribolov. A možda i zbog toga što sam uhvativši onu crvenperku pokazao sebi da to mogu pa sam jednostavno nastavljao dalje jureći za nekim novim izazovima i iskušenjima. Mnogo kasnije u životu sam se neko vrijeme bavio podvodnim ribolovom ali se ni tim već dugo ne bavim jer mi je, kako sam stariji, sve teže ubiti i jednog živog stvora.
Nikako ne znam da li je to zato što postajem 'mekši' ili što postajem plemenitiji. A možda je i nešto treće što nam svima stoji kao kost u grlu i tjera nas da budemo bolji nego što stvarno jesmo, kao dijete koje, kad nešto debelo skrivi, iznenada postaje anđeo.
Mišo Jovanović, Aruba
BH Magazin.com