BH Magazin

Sinoć su nad morem munje sijevale i pucali gromovi. Ja se popeh na stijenu iznad kuće. Uživao sam. Sve što je moćno strašno je. Pa i te munje što šarale su nebo svu noć. A kad su utihle kao da nisu ni bile. Takvi su i ljudi, vjeruj mi.
„ Mi uništavamo ono što najviše volimo,
na bojnim poljima ili iz zasjede.
Neki uništavaju najmekšom poniznošću,
drugi grubim riječima;
kukavice uništavaju poljupcima,
odvažni mačevima.“
Oscar Wilde

Draga,
Pišem ti sjedeći na krnjavom žrtveniku u hramu rogatog boga. Na njemu su djevice nudile nevinost ratnicima pred bitku. Čini mi se da još uvijek niz kamen curi svjetlocrvena krv i slijeva se u posudu od slonovače. Njome su evnusi farbali zidove hrama. I plakali. Plakali;  da li zbog osakaćenosti sopstvene ili zbog krvi ratnicima nuđene, ne znam. A plakali jesu.
Bojim se da to i jeste vaša sudbina. Na žrtveniku davati se ratnicima i izmišljenim bogovima. Za to vas pripremaju od rođenja.  Krotke ili ukroćene, nježne i plemenite, tihe, nevidljive, sve ste unaprijed nekome prodane.
A pod površinom tinja oganj, dok na vrhovima prstiju sijevaju munje. Iz očiju vatra bi da krene i sprži flekave postelje, stoljnjake kuhinjske, vunene prostirke. Sve bi vi spržile da nije odgoja, obraza i krvnih veza.
Ja vas ne bih osuđivao. Ja bih znao da vrijeme je za dug naplatiti. Ja priželjkujem, očekujem.
Već tri dana boravim u kući prijatelja. On je otputovao za svojom sudbinom, kako mi reče. A meni to nije ni važno.
Sinoć su nad morem munje sijevale i pucali gromovi. Ja se popeh na stijenu iznad kuće. Uživao sam. Sve što je moćno strašno je. Pa i te munje što šarale su nebo svu noć. A kad su utihle kao da nisu ni bile. Takvi su i ljudi, vjeruj mi.
Na samom početku moga bjega nađoh se u nekoj zagušljivoj kockarnici. Dobih neznatnu sumu novca, ali me onda napusti sreća. I hrabrost. Dok sam izlazio za ruku me uhvati lijepa žena i šapnu da je vodim do hotela.
Dugo smo uživali jedno u drugome i tek kad je legla, premorana, pored mene vidjeh svu ljepotu njenog lica i tijela. Predložih joj da sutra dan odemo na izlet, a ona me pogleda i upita:
„Zar misliš da ću te sutra prepoznati? Ja ne pamtim sve nesretnike koji su nadamnom znoj prolili. Odrasti dječače, vrijeme je. Nauči se da budeš ozbiljan, kani se zaljubljivosti i budućnosti.“
Iz kutije sa stola je izvadila jednu cigaretu i pokazala mi je. „Za mene si ti ovo, trenutni užitak,  koji dobro naplatim. Kad odem ti postaješ pepeo u mojem očima. Sivi prepeo.“
Diže se i izgovori cifru koju sam joj dužan za užitak koji mi je pružila, a ja izbrojih novac s gorkim ukusom u ustima. I sjetih se tvojih zadnjih riječi:
„Piši mi“.


Vidjeh kako mi mašeš s perona dok je skripa točkova gutala riječi. Učini mi se da sam ti sa usana pročitao  „Piši mi“.  Sve ostalo je ostalo da odjekuje na peronu. I ti si tamo  ostala. Kao kula koju zauvijek napuštam, prazna.
Sad sam na putu za kišne šume Latinske Amerike.  I pišem ti dok čekam brod kojim ću otploviti.
Rado bih ti ponudio život. Ali ti si tamo gdje meni povratka nema. Sam sam odabrao da tako bude. Rekao bih ti da mi je teško bez tebe, ali nije. Ti si tamo, a ja tamo ne želim. Uvijek ćeš tamo biti.
A meni sjećanja ne daju nazad. Dio po dio mene je nestajao dok su drugovi ginuli. U blatu prvih linija sam oplakao njihovu mladost, svoje se odričući. Zato se ne vraćam, jer nemam snage skupljati se po mramoru nadgrobnih spomenika. Neka me tamo, tamo je sigurno i mirno. Neka dijelova mene uz njih. Ostatak diše i hoda nepoznatim ulicama.
Znaš, nikad ti nisam rekao da sam uvijek bio krivac za sve tvoje nestašluke. Ti si bila djevojčica i svi su te gledali drugačije nego mene.  
Dok smo odrastali imao sam osjećaj da je potrebno štititi te. I radio sam to.
Štitio sam te od grubih riječi koje su htjele preko mojih usana dok si mi na ramenu oplakivala nesretne djevojačke ljubavi. I mrzio njih za koje si tvrdila da te i ne vide. A ja sam te vidio.  A nikad, vjeruj mi, nisam te volio. Ne kao ženu. Volio sam te kao druga, srodnu polovinu. Kao nekoga kome se uvijek mogu vratiti, ko me razumije.
Prozor pekare sam ja razbio, jer to jutro čuh pekarovog sina kako govori da si mu suđena. Ti si prolazila hitrim koracima pored česme na putu za školu. A on je dugo za tobom gledao i osmjehivao se. Čak sam želio i njega da povrijedim, ali nisam. Nisam jer sam vidio da ni tebi nije svejedno kad ga vidiš. Vidio sam uznemirenost i crvenilo na tvome licu.
Kasnije si nestala. Tako mi se činilo. A ti si bila bliže nego sam mogao predpostaviti. Bila si ispod moje kože kao polovina mene, snažna, vesela i postojana.
A ja sam se gubio po ratištima. Gubio se i venuo kao lišće jeseni prepušteno. Gubio sam drugove i gubio sam sebe. Još ponekad osjetim ukus ilovače. One kojom sam im tijela zasipao nakon spuštanja u rake. Posijah ih po svim šumama i poljima. Neka ih ptice pamte i oplakuju. Kad ja nisam tu.
Čuvaj se.  Skupljaj snagu za obračun sa sobom. Ja sam sebe porazio na putu za Petrinjsku Arabiju. Tu sam danima kidao vlasi kose i pohranjivao ih u kožnu vrećicu. Poslat ću ti ih sa ovim pismom. Rekli su mi ojađeni da je takav običaj. A ti na proljeće pobacaj ih po obali jezera kraj kog smo odrasli. Dodaj i svoje vlasi koje sa jastuka budeš skupljala.
Odoh sad, kiše me čekaju.
Ti  budi sretna i bezbrižna. I postani moje odradište,  čak i ako povratak bude trajao čitav život.
„Jučer je nepopravljivo,
sutra nepojmljivo.
Danas, U  njemu se gubimo“
BH Magazin.com