BH Magazin

Pisac treba priču, nekako, smjestiti u prostor i vrijeme. Odrediti joj fabulu, glavne i sporedne likove koje mora motivisati da rade ono što želi da bi napravio zaplet i doveo ga do apsurda. Zatim, poput mađioničara, raspetljao gordijev čvor. Direktno ili indirektno izrekavši poruku... I, na kraju, napisao rečenicu koja je kao čaša konjaka nakon dobre večere i flaše vrhunskog vina.

Tema je prvomajski uranak.

Zapravo, ova priča ne počinje, ona se završava... Prvi maj se više ne slavi. Nema radnih ljudi i građana. Još poneki nostalgičar, poslednji mohikanac, zvaćemo ga Zoran, ranom zorom, budi pospanu djecu i mrzovoljnu ženu, pakuje janje kojeg će nabiti na ražanj, hljeb, salatu, pivo i rakiju. Sve natrpa u svog, dvanaest godina starog, 'passat-a' koji je prošao toliko kilometara da mu motor jedva brekće zbog potrošenih dijelova... Rezervni su uvijek skupi.

Ne sikira se puno oko toga. Njemu auto i služi samo do posla i nazad. Do Sikirića na pecanje i istim putem do Bratunca. Sretan što ga uopšte ima. Mislim, i posao i auto... Stan u lamelama ostao mu je od oca koji je umro u najboljim godinama. Srce ga strefilo... Mama je otišla davno i, vjerovatno, postoji nekakva uzročno-posljedična veza.

Rijeka je relativno blizu. Nekoliko kilometara... Valjda se neće desiti ništa tako nepredviđeno? Praznik je i želi da uživa, a sutra će razmišljati o problemima. Ako ih bude... Uvijek ih bude.

- 'Pare nisu problem. Para nema'! - sjetio se rečenice koju je, prošle nedelje, izgovorio njegov imenjak Sabahudin, zvani Sabo.

Stajali su u vodi do koljena, jedan pored drugog, u dugačkim ribarskim čizmama i zabacivali udice... Dogodilo se predveče, negdje oko šest sati, i dan, iako tmuran, činio se neuobičajno topao za to doba godine. Riba je grizla k'o luda i zaboljele su ih ruke od neprestanog skidanja malih i velikih komada, i vraćanja u rijeku ovih prvih... Za popizdit'!

Usred tog košmara, pretjeranog izlova, kada riba krene da normalan čovjek ne može vjerovati, Sabo je izgovorio tu legendarnu rečenicu. Najednom, počeli su se luđački smijati i... obojica su pali u vodu. Pecanje je, za taj dan, bilo završeno... Nekako su dopuzali do obale, skinuli mokru odjeću koju su postavili kraj vatre da se prosuši, a oni su skakutali u gaćama ne bi li se malo ugrijali... Kada se počne smrkavati onda promrzlim kostima nije više tako prijatno.

Njihov najbolji prijatelj Mire, sjedio je kraj vatre i pekao ribu. On nikada nije pecao, ali je uživao sjediti pored rijeke i spremati ribu na različite načine. I 'betonirati'... Tako se, naime, kaže kad neko pije rakiju i pivo, u isto vrijeme.

- Smiješni ste u tim dugim gaćama. Kao ona dva idiota iz filma 'Ničija zemlja'. Jedino vam fali  izplažen jezik i muzika 'Rolingstonsa'. Ko je od vas dvojice kriv da ste pali u vodu? - rekao je.

Zoran se sjetio tog događaja od prije nekoliko dana... Pogledao je na sat koji je pokazao tačno pet ujutro. Kada se spremao da upali motor svog 'passata', žena i djeca su već bili untra, palo mu je na pamet da nije izričito pozvao svoje prijatelje na uranak kraj rijeke. Ali, oni znaju gdje će on biti. Poznaju njegove navike i omiljeno mjesto... Možda, jedino, ne znaju da se na prvomajski uranak, kao ni na slavu, ne zove? Naime, sam dođeš i ostaneš onoliko koliko ti se čini da si dobrodošao ili dobrootišao... Naravno, uvijek nešto doneseš da, do neke mjere, raspodjeliš trošak.

Krenuli su... Već je počelo pomalo svitati i tih petnaestak minuta vožnje biće dovoljno da se potpuno razdani. Samo da djeca ponovo ne zaspu, u kolima. Žena sigurno neće, iako se i njoj drijema. Trudi se da sakrije pospanost. Osjeća se nevjerovatno dobro kad čini nešto što je njemu po volji, pa makar se ona sama žrtvovala. Mada joj rijetko uzvraća. Nije bogznašta pažljiv, ali nije ni tako loš kakvih sve ima. Zapravo, dobar je čovjek, jedino ne zna da pokaže... Ponekad je užasno sebičan, misli samo na  sebe i svoja mala zadovoljstva - prijatelje, ribolov, utakmice, piće. Istina, kad popije, nije nasilan. Samo se smije i priča k'o navijen. Nekako dobaulja do kreveta, strovali se i odmah zaspi. Hrče tako glasno da ga čuju u komšiluku... Naravno, samo kad popije.

Vesna, njegova žena, takođe je iz Bratunca. Poznaju se od malih nogu. Išli su zajedno u osnovnu i srednju školu i kao da su bili predoređeni jedno za drugo... Mada, u ta davno prošla vremena, njoj se više sviđao Mire, ali nesretni Mire je bio smrtno zaljubljen u Sabinu sestru Almu. Trčao je kao blesav za njom. Tada se činila smiješna  ta njegova upornost i  tvrdoglavost. Izgledalo je da ga ona ne primjećuje. Ili se samo pravila?... Žene se znaju pretvarati.

Zoran se nasmijao.... Već su bili prilično blizu mjesta na obali Drine na kojem će zapaliti vatru, odsjeći ražanj i postaviti 'jagnje u horizontalu', kojeg će njegovi sinovi okretati, kada se sjetio kako je Mire beznadežno skakao za prelijepom Almom, a ona je, zapravo, htjela njega. Zorana... Tako je mislio. Vjerovao dušom i srcem. I niko drugi osim njega.

Ima tome dvadeset godina. Zapamtio je, vrlo dobro, da se slavio Prvi maj i da su ispraćali Sabu u vojsku. Uranak u podne... Toliko su se napili da je vatra bila preslaba i janje je ostalo nepečeno... Vesna i Alma morale su nositi meso u selo kod nekog domaćina da ga u rerni dokrajče jer došlo je nebrojeno ljudi koji su bili gladni i ljuti što moraju tako dugo čekati.

Te pijane noći, oženio se Mire. Behija je danima sakrivala visoku trudnoću i onda joj je dosadilo. Pod okriljem zvijezda, pobjegli su u predgrađe i iznajmili sobu kod Jusufa, Sabinog oca... Kada je vojnik prvi put došao na odsustvo, Behijino i Miretovo dijete već je bilo rođeno... Alma je tada studirala u Sarajevu. Udala se za svog profesora rimskog prava i rijetko je dolazila.

Zoran je nadgledao 'tehniku okretanja' kod svojih sinova koji su bili punoljetni s tim da je onaj godinu dana stariji vješto zabušavao i iskorištavao mlađeg brata.

- Milane, štopam ti vrijeme i sve ćeš morati nadoknaditi. Vatra je prejaka i mislim da treba malo brže okretati da ne izgori... Spremiću ribu za doručak... Samo, moram, prije toga, upecati koju... Ivane, donesi mi štap i čizme iz auta – rekao je.

Vesna je sjedila naslonjena uz jedno drvo i čitala nekakav modni magazin. Ustvari, više je gledala slike. Njene misli bile su daleko... Godinu prije nego je rat počeo, Sabo se vratio iz vojske. Čekala ga je na stanici. Jedino mu je ona redovno pisala i obavještavala ga o svemu što se događa u gradu. Muškarci su obično lijeni kad su pisma u pitanju, a Vesna je svake subote pisala novo.

I rodila se ljubav. Preko pisama... U tim pismima je i ostala jer kad se ovaj vratio, postavio je ultimatum - da se mora odmah udati za njega!  Jer, 'predugo je trajala vojska' i da on 'više ne može čekati'... Sjedili su u Ljuboviji, na Brionima, gledali u Drinu i Sabo je rekao:

- Moraš se odlučiti u toku noći. Sutra odlazim u Hamburg i ne znam kad ću se vratiti. Ovdje više ne mogu ostati. Sve miriše na rat, a ja u tom sranju ne želim sudjelovati.

- Treba mi malo vremena. Ne poznajemo se dobro. Ne znam ništa o tebi!

- Poznajemo se čitav život... Šta još želiš znati o meni?

- Moram znati zašto ti se toliko žuri?

Ujutro je otišao... I vratio se nakon petnaest godina. On, njegova žena Sanja, sin Jusuf i ćerka Tina.  Zapravo, sve se dogodilo devedeset i druge kada ga je Mire nazvao u Hamburg i zamolio da pomogne njegovoj sestri i njenom momku. Sabahudin je, naravno, pomogao... da se konačno raziđu!... Sanja je bila uplašena i ranjiva. Lagan plijen za neodlučnog gastarbajtera.

Vesna se, uskoro, udala za Zorana, tako da se Milan rodio na početku rata. Godinu dana kasnije i Ivan... Teško su preživjeli taj užasni period života... Sabo je, preko Crvenog krsta, slao pakete u kojima je najviše bilo 'Pampers' pelena... Mire je iz Beograda slao hranu i krio se od mobilizacije. Behija je s djetetom živjela u Luganu, a on nikako nije mogao dobiti vizu. Ženu i ćerku, koje su ga strpljivo čekale, nije vidio pune četiri godine. Miretu su popustili živci i ponovo se oženio, ako se tako može reći. Godinama je vodio dvostruki život, dobio sina s drugom ženom i zapetljao se u vlastite trice i kučine.

Zoran je sve ćešće gledao na sat... Ulovio je desetak škobalja koje je odmah očistio i ispekao. Pojeli su ih u slast...  Popio je tri rakije i dva piva. Vesna je popila flašu vina ohlađenu u Drini... Donio je novu količinu drva da se vatra ne ugasi.

- 'Meso je skoro pečeno, podne je već blizu, a još niko nije došao.  Ako se ne pojave za deset minuta, moraću zvati na mobilni' - mislio je.

Sada su svi živjeli u Bratuncu, osim Behije i Miretove kćeri kojima je u Švici 'upala kašika u med'. Šta kašika?! Ekscajg! Ona se udala za bogatog vlasnika fabrike čokoladnih bombona, iako se nikad nije formalno razvela od Mireta koji je i dalje živio s tom Beograđankom kojoj niko živi nije znao pravo ime ni čime se bavi. Zvali su je Mimi. Sinu je bilo šesnaest godina i dobio je ime po đedu Nikoli... Visok, koščat, odličan košarkaš.

Zoran je prvo njega ugledao u šumarku, na puteljku koji vodi do obale. Za njim je u štiklama  'nabadala' Mimi, a Mire se vukao 'na kraju kolone'... Po nesigurnom hodu, reklo bi se da je dobro nafajtan. Nosio je gajbu piva na leđima koja je prijetila da će ga, svakog trenutka, srušiti.

Čim su stigli, Mire je bacio gajbu na ledinu kraj vatre koja se polagano gasila, otvorio pivo i zalegao na deku kao da će dušu da ispusti. Mimi je bilo neprijatno. Vidjelo se po izrazu njenog lica... Nikola se samo smijao.

- Već smo mislili da nećete doći - rekao je Zoran.

- Znaš kako je, dok se ovi moji Beograđani spreme... Ovo je zadnji put da ih negdje vodim – govorio je Mire, smrtno ozbiljan.

- Daj sad ti, Nikola, malo okreći  - kazao je Milan.

- Ne znam ti ja kako se to radi...

- Najlakše je reći  da ne znaš... Mogu te na brzinu naučiti – ponudio se Ivan.

Mire je pio već treće pivo kada se pojavio Sabo. Za njim su skakutali Sanja i djeca, a u daljini se nazirao lik i tijelo prelijepe Alme... Svi su bili, na neki način, šokirani njenom pojavom. 'Uranak' će, ako ništa drugo, biti zanimljiv.

- Pokaži ruke, pokaži ruke... - insistirala je Vesna. - Znala sam, znala sam... Nema prstena!

- Prošlost, prošlost...  - pokušavala je doći do daha Alma. - Ne želim govoriti o tome.

Sabahudin je kolutao očima. Pokazao je rukom Tini i Jusufu gdje da sjednu. Zoran je naslonio janjca na neko drvo da se ohladi. Čekali su dvadesetak minuta u nepovezanom razgovoru koji nije imao nikavog smisla.

Dan je bio sunčan. Pirkao je zapadni vjetar i dizao pepeo sa izgorjele žeravice... Drina je tekla neubičajno mirno. Kontrast nemiru koji se, najednom, pojavio u njihovim dušama. Makar kod onih starijih. Mlađi nisu mogli shvatiti o čemu se radi. Zašto su, najednom, svi postali nervozni i bez razloga su vikali jedni na druge... Mire je prednjačio.

Sabo je, u poluležećem položaju, nezgrapno udarao rukom po svojoj butini dok je Miretu i ostalima ljutito objašnjavao zašto prvomajski uranci 'nisu više ono što su nekad bili'... Zoran je morao glumiti domaćina i dosjetkama je pokušao popraviti situaciju. Alma ga je gledala sa puno simpatije i sjete... Sanja je smirivala Mireta koji se prilično udrmao.

Vesna je, iz prikrajka, posmatrala nervoznog Sabu i nije ga mogla više prepoznati. Gdje je nestao onaj čovjek s kojim je, prije dvadeset godina, sjedila na ljetnikovcu u Ljuboviji? Koji je tako drsko i samouvjereno postavljao ultimatume.

Mimi nije ništa razumjela. Glupavo se smješkala i razmišljala:

- 'Ko su ovi ljudi'?...

Djeca su veselo kružila naokolo i pila pivo.

- Narode, idemo jesti - rekao je Zoran. - Mislim da je glad naš najveći neprijatelj.

Posjedali su oko improvizovanog ražnja. Svako je dobio friško odrezan komad slasnog mesa na krišku hljeba i halapljivo su jeli. I zalivali pivom. Jedino Mire rakijom. Neurotično je potezao iz flaše. Htio je, na brzinu, ubiti neprijatelja u sebi.

Nisu ništa govorili, ali svima je bilo jasno šta se događa. Neko bi pomislio da je posttraumatski sindrom... Nažalost, nije. Borili su se sa svojom sadašnjošću koja je bila prilično neizvjesna i turobna. Samo sadašnjost može biti takva. Prošlost je završena, a budućnost je uvijek lijepa.

Borili su se demonima sadašnjosti u kojoj prošlost nije bila raščićena. Hrana i piće su trenutni sedativi koji ne traju dugo... Borili su se sa pitanjem - da li su od života dobili ono što su htjeli? Da li su, u ta prošla, skoro zaboravljena vremena, znali šta žele?

Alma je zbunjeno gledala u daljinu. Djece nije imala... Zoran je posmatrao svoje sinove i prvi put shvatio da su to već odrasli ljudi. Uplašio se... Sabo je vidio Sanju u nekom drugom svjetlu. Izgledalo je kao da tom svijetu više ne pripada... Njen brat je ličio na pijanu svinju koja se valja u blatu vlastitih misli... Vesna se, konačno, pomirila sa sudbinom. Činilo joj se da je još i najbolje prošla... Mimi se trudila biti ljubazna.

Jeli su i pili cijelog dana, ali je razgovor i dalje tekao nepovezano. Govorili su ono što nisu mislili i što nisu željeli reći. Mada, činilo se kao da su htjeli, podsvjesno, istinu istjerati na čistac. Svako svoju ili jednu zajedničku... Djeca su se užasno dosađivala i prvomajski uranak išao je svom kraju. Smrkavalo se. Upalila su se prva svjetla u kućama obližnjeg Sikirića. A u njima je ostao dio mraka kojeg su ponijeli iz svoje prošlosti.

Nakon prospavane noći, na svjetlu dana, sve će izgledati drugačije. Svako će živjeti svoj život i shvatiti da je na svijetu sam... Takav se i rodio.

p.s.

Priča mora biti univerzalna da bi što više čitatelja shvatilo poruku... Ona, gotovo uvijek, govori o nečem drugom u odnosu na ono o čemu se piše... Autor ne smije objašnjavati šta je htio reći jer bi to značilo da njegov pokušaj nije uspio... Svi su već umorni od loših priča.