BH Magazin

Poraznije je ipak što je veliki broj stanovnika spreman da ih pravda, da im oprašta, progleda kroz prste i na sljedećem dijeljenju glasova ih dovede u poziciju da se mreškaju od pola sedam do osam na televizijskim ekranima. Zaiste, ako pogledate aktuelne ulične ankete, svi ti ljudi, pored uočljive bezvoljnosti, primjetno su ravnodušni na očaj nedjelovanja aparata kojeg hrane porezima. Čak pravdaju vlast kako ne može više u cijeloj 'ovoj situaciji'. Pa dobro

piše: Nermin Čengić

Ovih dana smo izloženi svakojakim čudima u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kad smo konačno navikli na snijeg u februaru, više nas ne može iznenaditi ni metarskom visinom, prešli smo na novo čuđenje. Zapostavili smo grudvanje, plazanje, skakanje s prozora i lomljenje ekstremiteta. U žiži su nam opet kladionice. Cio narod na uplatu čeka. Kvota je visoka. Tabiri se koji bi prvi naredni krov ili građevinska konstrukcija mogli popustiti i propasti pod navalom Ničega u najljepšem glavnom gradu na svijetu.

Padaju krovovi

Nekidan je pao balon na Zetri, zatim i krov na Ledenoj dvorani Skenderije nije izdržao, a evo se pohasila i VIP tribina Željinog stadiona pa kvari savršenstvo i sklad sinhronizovane akcije odbrane od prirodne i druge nepogode s kojom se hrvaju ovih dana službe za održavanje vitalnih funkcija u kliničkoj smrti grada Sarajeva.

Padaju krovovi, padaju konstrukcije, a “civilne zaštite” i “komunalna preduzeće” već su počeli jedni drugima ljubiti guze dijeleći ordene za uspješan rad. A i šta bi drugo kad im je to jedina odstupnica potpunoj konfuziji i neshvatanju prioriteta u posljednjih sedam-osam dana. Za primjer je da su Poljine iznad Sarajeva, gdje žive i roštiljaju vlasti, do asfalta prokrčene već prvih dana “nepogode”, dok su pojedini Domovi zdravlja i apoteke još uvijek nedostupni i pješke i autom. Valjda se službama javio onaj Mostarac viješću kako snijeg ne treba čistiti jer je već blještavo bijelo čist.

Sramota je

Sramota je da se dešava ovo što se Sarajevu posljednjih dana priredilo. Bruka je velika, ali nikako drugačije nije ni moglo biti. Šta drugo da se desi tamo gdje gradonačelnik (Alija Behmen) u opštoj krizi svih normalnih vrijednosti, nakon svečanog obilježavanja godišnjice Olimpijade, za koju više nismo sigurni da li nam se ikad i desila, izađe pred kamere i zdrav-prav izjavi kako “nama ne trebaju kritičari koji će se sjećati kako je bilo”. Ne prođe ni dva dana, a propade krov Skenderije. I sad, da nema onih koji se sjećaju kako je bilo, sad bismo svi mislili da su, gluho bilo, vječiti krivci za sve što ne valja u posljednjih 20 godina – popularno četnici – oborili taj krov Skenderije, nit’ bi nam bilo neobično da je i 16 godina od prekida opsade Skenderija i dalje u ruševnom stanju, jer takvo iskustvo već imamo s Vijećnicom.

Ima po cijelom Sarajevu (i šire) još građevina i zgrada gdje se od rata nije uradila fasada već prepune zagipsanih ožiljaka služe ničemu i, što je žalosnije, niko to više ne primjećuje. A šta se tu ima primjetiti? Sve je takvo kakvo jeste i neka je. Bolje tako jer može se zamazivati i lickati lice, a naličje je i dalje zgužvano, temelji su potkopani, a bilo je samo pitanje dana kad će početi s urušavanjem zidova i krovova. A evo – počelo je.

Nije snijeg kriv ničemu

Ne krivite snijeg. Nije snijeg agresor. Snijeg je prirodna pojava. Kao i kiša, kao i magla. Ne i kao smog, to smo mi smislili da se samoubijemo. Ali magla jeste prirodna i javlja se tamo gdje joj narediš da dođe, gdje tokove strujanja zraka poremetiš potpuno imbecilnim građevinama čijom visinom želiš nadoknaditi kratkoću svog falusa pa podatak redovno ističeš i kad treba i kad ne treba i gdje je primjereno ali prečesto i gdje je potpuno neukusno spomenuti koliki te je – toranj.

U Sarajevu već godinama ne postoji nikakav red u bilo čemu. Ni urbani, ni urbanistički, ni zdravstveni, ni saobraćajni, ni… ma nikakav. Ne postoji red, nema odavno više ni lijepih običaja mahale, ni u haustoru priheftani kućnih red se više ne poštuje. Sve je prešlo na makadamljenje i lupanje glavom o ledinu što rezultira potpunom (mekše) neorganizovanošću ili (tvrđe) razularenošću. Naravno da ni taj grad, ni ti ljudi nisu jedini takvi i jedini krivci što je tako. Ima još gradova i još ljudi koji su u istim neprilikama. Ovi u Sarajevu su posebno interesantni jer ne propuštaju priliku da po ko zna koji put, sve češće neutemeljeno istaknu svoj DUH, svoju neprebolnu VELIČINU, svoje ČUVENJE, svoje OLIMPIJADE, svoje… da ne lajem. A kad im se sruši Skenderija, čekaju da im neko dojavi novi vic o tome. I da se Grbavica počne rušiti.

Šta je sljedeće?

Kad će se nešto normalno desiti, nešto promijeniti, mozak upaliti, reagovati, a ne samo konstatovati i vječito sanirati? Šta treba još da se sruši. Možda nebeski svod? Pa srušio se. Rušio se danima dok svojim bijelim materijalom nije zatrpao prilaze Razumu. Ne mogu da se otmem utisku potpunog besmisla dok slušam silne vođe timova, direktore službi, kantonalne, entitetske državne ministre kako još jednom KONSTATUJU i kako se međusobno pljeskaju po golim guzovima hvaleći svoj (ne)rad. Ali šta drugo očekivati od njih. Oni na kraju neće naći za shodno da pronađu i kazne krivca nefunkcionalnosti. Sebe bi morali zatvoriti.

- Bang, bang!
- Ko je?
- Urušio se krov na …!
- Ćuj to. Šta još ima?
- Bez’ze.

I bez veze jeste jer više nema osjećaja za važno ili važnije. Prepušteno je sve propasti. Da se ruši, urušava, pada i propada. I sve pada samo ne padaju zvijezde – najveće zvijezde u zemlji koji ne prepoznaše opštu, ljudsku ugroženost prirodnom i drugom nepogodom koja ne može da, ko oni, probere naciju, religiju, mentalni sklop već trese, lupa, udara sve redom. Te zvijezde ne padaju, a ka’ će ne znamo.

Poraz

Naprasno smo zavolili Čarlsa Darvina, koji je konačno došao na svoje. Svima je postao drug i drag i mio i baš onako… Svima se redom, bez obzira na razloge i shvatanje, sviđa Darvinova teza o opstanku vrste. Ono kako ne opstaju najjači nego najprilagodljiviji. I sve redom krenulo da se prilagođava jer ‘dosta su se oni prilagođavali, neka se sada njima prilagođavaju’, reče jednom jedan opijeni buntovnik bez razloga.

Poraznije je ipak što je veliki broj stanovnika spreman da ih pravda, da im oprašta, progleda kroz prste i na sljedećem dijeljenju glasova ih dovede u poziciju da se mreškaju od pola sedam do osam na televizijskim ekranima. Zaiste, ako pogledate aktuelne ulične ankete, svi ti ljudi, pored uočljive bezvoljnosti, primjetno su ravnodušni na očaj nedjelovanja aparata kojeg hrane porezima. Čak pravdaju vlast kako ne može više u cijeloj ‘ovoj situaciji’. Pa dobro.

Nermin Čengić, u Sarajevu, 13. februara 2012.