BH Magazin

Čekanje je otrov koji ispija moja duša. Posve mala bočica koju uvijek nosim sa sobom, bilo da ležim na krevetu sa izrezbarenim stranama, sjedim na stolici sa visokim naslonom ili stojim kraj prozora - bilo da mislim nešto dobro ili loše... Čekanje je zloćudna slutnja, zatvaranje očiju pred jasnom slikom, pred nebom i ljudima.

Kada preostane samo kucanje sata u hodniku i kad se tišina u zvuk pretvori, siguran sam da će se nešto važno dogoditi... Čujem zvono na vratima, osluškujem njeno kašljucanje, lijeno ustajem, teško koračam, otključavam, otvaram oči prema svjetlu i strah mi gamiže uz kičmenu moždinu jer ona donosi loše vijesti. Svoje tijelo koje uvijek daje prije nego kaže istinu. Saopštava je ledenim glasom, pažljivo promatrajući kakvu će reakciju proizvesti. Uživa kada se studen uvlači u moje kosti i lice postane beskrvno. Kad jedva primjetno drhtim.

- Krv sam testirala... Tvoj strah,  bio je opravdan - jezivo je rekla.

Gledala me netremice u oči dok smo stajali u hodniku. Pridržavao sam se leđima uz zid i čulo se samo moje tiho drhtanje pomiješano sa kucanjem sata kojeg sam, i dalje, mazohistički držao u stanu... Pokušao sam razmišljati pipkajući svoju bočicu otrova u džepu širokih pantalona, čekajući da pristigne misao koja će razbiti tišinu i zaustaviti njen netremičan pogled. Htio sam joj po svaku cijenu pokvariti užitak i uzvratiti istom mjerom - želio sam je zauvijek potčiniti sebi.

Toliko snage nisam imao.

- Dugo nismo spavali, zar ne? - rekao sam tek da dobijem na vremenu, da smislim nešto čime ću uzvratiti.

Kako takva misao nije dolazila, ona je panično čekala na nju, topila se njena samouvjerenost i polagano i neprimjetno gubila je prednost koju je imala. Šutnja je bila moje jedino oružje, a da toga uopšte nisam bio svjestan. Znam samo da sam bio uplašen i zbunjen i da sam mahinalno dohvatio bočicu iz džepa, pružio prema njoj i rekao:

- Uzmi malo otrova, ako želiš.

- Da, želim - rekla je.

Oči su joj postale sive i tužne i shvatila je da je to još jedna izgubljena bitka, ovaj put, možda zauvijek... Začudo, nije plakala. Otvorila je bočicu i istresla ljepljivu ljubičastu masu na svoj račvasti jezik kojeg je pažljivo uvukla unutra, spojila usne i tiho mljackala. Pokušala se osmjehnuti, ali je to više ličilo na grimasu očajnika i znao sam da se istog trena pokajala.

Likovao sam. Bila je to još jedna pobjeda - osveta za sve njene pokušaje da me potčini sebi i da upravlja mojim mislima... Legli smo na veliki krevet i čekali, s tim da je to bila drugačija vrsta iščekivanja jer čvrsto je držala moju ruku i tiho se molila. Slobodnom rukom, milovao sam njene grudi i osluškivao naše preglasno disanje... Vratila je praznu bočicu u moj džep  i ostali smo tako nekoliko minuta, možda i duže.

Skinuli smo odjeću. Njena je kosa pala preko jastuka i jasno sam vidio kako se tiho raduje. Volio sam je na neki čudan, svoj način. Dopadalo mi se njeno tijelo pomiješano sa mojim, koža na kožu, dah na dah. Već me je strah bio poprilično napustio, a Melisa se sve glasnije radovala i ponovo je postala ona osoba koju sam davno upoznao... Što se, u međuvremenu, desilo, zaista ne znam. Mislim da je ona prva spavala s mojim najboljim prijateljem, a onda sam i ja spavao sa svima naokolo. I sa njenom sestrom, naravno.

Sjećam se da je došla u moju sobu i ljutito rekla:

- Zaista je odvratno to što radite. Mislim da ste oboje bolesni i da se trebate liječiti.

- Ne znam o čemu govoriš – pravio sam se da ne razumijem.

- Melisa je moja sestra i povjerila mi se. Svjesna sam što se događa - pobjedonosno je kazala.

Nisam imao volje bilo što da raspravljam. Osjetio sam silno uzbuđenje i vodili smo ljubav nevjerovatno dobro. Možda bolje nego ikada. Skinuo sam njene pantalone, a još je bila u zimskom kaputu, i rekao da ima izvrsne noge i da je glupo što ih krije.

Gledala me nepovjerljivo, ali su joj prijale moje riječi. Zatim sam svukao njene gaćice i potpuno je razoružao... Tako najviše volim - prvo se nešto dogodi, a onda razmišljam o posljedicama kojih obično ne bude kad im se previše nadamo.

Mislio sam da će me zaustaviti u mojoj nakani. Bio sam zahvalan svima koje su rekle »ne« u trenu beznađa, kada sam pokušavao učiniti nešto protiv svoje volje, tjeran tjeskobom i strahom da će samoća i čekanje postati moj jedini životni saputnik, da će Melisa zauvijek otići, da će se dati drugom muškarcu i htio sam se unaprijed osvetiti za sve svoje poraze, za svu patnju koju će mi takva pomisao učiniti.

Prezirao sam one koje me nisu zaustavile na vrijeme... Mnogo je takvih. Zato su sve sestre i prijateljice već unaprijed krive i osuđene što smo se bez borbe predali. Što smo se, zbog nekoliko grama sperme i zadovoljstva, potpuno prepustili očaju.

Ona je bila bez gaćica i njena je 'crna rupa' vrebala ispod zimskog kaputa i dobro znam što je pritom mislila - mrzim što znam, ali nikad ne odustajem. Mada, zaista želim. Za trenutak premišljam, sumnjam, kajem se, grize me savjest, mučim se sa samim sobom, odlazim na drugu stranu sobe, palim cigaretu, povlačim dim, otpijem gutljaj iz prepune čaše, dajem nam vremena da promislimo, da shvatimo, da odustanemo… mada, ja znam da se to neće dogoditi.

Uvijek, na kraju, raskopčam pantalone, uvijek ispadne bočica otrova, ali usne se primiču, otrov nas mami, nesvjesno idemo prema njemu, ona plazi jezik, ruga se našoj agoniji, ona bi za trun užitka pogazila svako prijateljstvo... Moj je penis neprirodna izraslina kojoj se nikad nisam mogao načuditi - dok palaca svojim jezikom, dok osjećam njene zube, upravo mislim o tome. Prolazim rukom kroz njenu kosu, dodirujem njene male uši, istražujem uzani vrat, grudi su joj sasvim u redu i tada prvi put osjetim želju da mljackam po njima.

Mislim da je to onaj tren kada se energija beznađa pretvara u nešto sasvim dobro i kada se prvotni smjerovi i motivi, podsvjesni i daleki, diferenciraju u svjestan ugođaj.

- Uzeću je okrenutu leđima - pomislim.

Ona to osjeća i polagano, posve neprimjetno, ugodno i spretno, namješta svoju karlicu koja se otvara poput prezrele smokve koja je sačuvala sve sokove za strpljivog berača...

Ulazim. Ništa me više ne može zaustaviti, ništa neće biti na mom putu jer sam sve zaboravio. Osjećam se potpuno nedužno, više ničeg se ne sjećam; privremeno ne upravljam svojom voljom; ponašam se kao da je božanska odluka kojoj se moram podrediti. Pokriven sam njenim kaputom, niko me ne vidi. Osjećam njena leđa, ramena i kosu pod svojim prstima. Jašem oznojenu ždrjebicu iz čijih se usta cijede naši sokovi prepuni slasti i bolesti koja će nas konačno dokinuti... Što je jako malo u odnosu na taj osjećaj. Ako bih umro u tom trenu, zaista ne bih ništa izgubio, osim taj djelić sekunde, konačno spajanje.

Uskladili smo pokrete. Njena je karlica uhvatila izgubljeni ritam života i smisao koji nadomješta sve zablude i poraze, tugu i otuđenje, zaboravljenu komunikaciju. Mi razgovaramo novim jezikom, jedino razumljivim - pokretima, dodirom i tišinom koja će u jednom trenu postati preglasna. Osjećam to pri svakom ulasku u njenu utrobu, tajnu koju je čuvala i želju kojoj nije mogla il' nije htjela odoliti. Ljepljivi i skliski, konačno spojeni u jedno.

U sobi se čuje samo naše preglasno disanje, vapaj, osjećaj da smo pronašli ono što smo tražili i potreba da to što prije zaboravimo. Sperma se rasipa svuda naokolo kao aparat za gašenje požara aktiviran od nekog zbunjenog vatrogasca. Osjećaj sličan svakom drugom, ali toliko različit u načinu prihvatanja užitka.

- Zadovoljstvo ogromno, posljedice tragične - rekla je jednom Melisa.

Toga sam se sjetio dok sam ležao okrenut na leđa i pokušavao udahnuti vazduh. Udahnuo sam nekoliko puta i već sam se osjećao loše...

Gledao sam šta se događa ispred mene - ona usporenim pokretima traži svoje gaćice zagubljene u metežu moje sobe. Konačno ih pronalazi, malo se povije kada ih oblači, a pantalone i čarape navlači istovremeno. To me najviše nervira. I način kako namješta zimski kaput i to kako će me pogledati i riječi koje će izgovoriti. Molim se Bogu da ništa ne kaže. Ako progovori, sve će pokvariti, samo jednu jedinu riječ - u svakom slučaju, biće pogrešna.

Otišla je, a da nije rekla ništa. Sad mi je bilo krivo što je tek tako izašla kroz vrata, bez pozdrava, bez pravdanja, optužbi ili možda onog posve konvencionalnog 'bilo mi je lijepo s tobom'. I meni je bilo lijepo ali sam to učinio iz odveć sebičnih razloga - ja znam zašto sam  učinio, a ona je samo pomogla da učinim nešto što nisam trebao i što nisam morao. Mislio sam da je to put kojim ću pobjeći od straha i nesigurnosti, ali sam se uvijek, na kraju, vraćao u svoj drveni krevet, noseći sa sobom bočicu otrova.

Ništa me nije moglo pokolebati u potrebi da svoje postojanje okončam na najnevjerovatniji način, da u trideset i trećoj godini završim priču koja je počela prilično davno, kada još nisam bio dovoljno sposoban da vidim u kom smjeru ide moj jebeni život i kada se više ništa nije moglo popraviti.

Neko će to zvati bolešću, ali se time neće ništa promijeniti. Uvijek sam znao da ću rano umrijeti, ponajviše od zadovoljstva... Zbog toga je i preostalo jedino čekanje; zebnja i strah su me mučili. Zatim sam čuo zvono na vratima i došla je Melisa... Ležali smo na krevetu, jedno pored drugog. Prolazili su sati, prolazile su slike naših života, ponajviše djetinjstva. Ležali smo u istom krevetu i svako je mislio svoje snove. Kasnije smo te snove prepričavali i bilo je veoma uzbudljivo. Naše su priče bile zanimljive i to je bilo najbolje od svega.

Ovoga puta ležali smo bez ijedne riječi. Čekali smo smrt, a to je najmanje zabavno. Bio sam siguran da se nešto mora dogoditi i da ću ozdraviti jer je bolest poprimila tragične razmjere.

- Tvoja smrt za moje zdravlje. Mislim da mi toliko duguješ - rekao sam napokon.

Zvuk tišine najednom je postao zvuk mojih riječi. Bila je to spasonosna rečenica.

- Ti uvijek misliš samo na sebe. Važno je jedino ono što se tebi događa. Stvarno više ne mogu podnosti takvu samoživost - kazala je i ustala iz kreveta.

Oblačila se. Nije više ništa govorila, ali sam precizno znao što misli i što će učiniti. Jasno se vidjelo kako je njen imunološki sistem ojačao i kako će zauvijek otići. Radovao sam se jer je  značilo da ću se, konačno, osloboditi straha.

Otišla je, odnijela sa sobom sve svoje sumnje. Odnijela je i svoje tijelo koje je napala opaka bolest. Svi smo bili bolesni zbog toga. Sve nas je zarazila svojim poimanjem života, svojom potrebom da bude drugačija i da dominira, nadomještajući time oca kojeg nije imala.

Nekoliko mjeseci kasnije, čuo sam da se udala za muškarca dvadeset godina starijeg. Nikad mi nije pisala - njena pisma bi me samo plašila, a ja sam htio ozdraviti. Htio sam imati djecu i još sam neke planove imao. Postao sam stariji i iskusniji, možda manje sebičan.

Ponekad sretnem njenu sestru. Zavjerenički se nasmiješi i kaže kako će sve biti u redu i neka ništa ne brinem. Neka se malo strpim, pa će sve 'doći na svoje'. To je jedina stvar koja me zbunjuje i plaši jer mislim da je sve u redu. Upravo razmišljam o tome dok sakupljam parčiće svog života na gomilu i smišljam u kom bih smjeru krenuo. Čekanje me prilično zamara.