BH Magazin

Nije reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić mogao čekati da se ovaj snijeg otopi. A budući da čak ni federalni premijer Nermin Nikšić - jer nije, veli, prorok - ne zna kad će, Cerić je s minbera hadžićke džamije pozvao tamošnje, ali i muslimane općenito, da se prenu iz zimskoga sna. Ne može se, dok, naime, Srbi lažu, čekati proljeće! Svi odreda, jer to im je u naravi. Za što efendija ima i krunskoga svjedoka - oca (srpske) nacije Dobricu Ćosića. Što bi, dakako, trebalo garantirati objektivnost njegove prosudbe.

Povod da reis, malo ću ga parafrazirati, podvikne na muslimane: Probudi se, nešto se dešava, i tvoja se sudbina rješava! - je „slučaj Silos" i utamničenje devet osumnjičenih za ratne zločine u ovome logoru, u kojemu je svoju višegodišnju kalvariju prošlo petstotinjak Srba i stotinjak Hrvata.
Radeći na ovome, možda čak i svom predizbornom, projektu Cerić je potkraj prošlog mjeseca, na Dan sjećanja na žrtve holokausta u Rijasetu primio obitelji uhićenih Hadžićana i u nadahnutom govoru, uz ino, poručio da Sud i Tužiteljstvo BiH ne podliježu pritiscima. Usput se okomivši na tužitelja koji, čudi se efendija, usred Sarajeva, prijeti našem bošnjačkom narodu kako će opet pokrenuti proces za Dobrovoljačku. Malo je, doista, takvih retoričkih virtuoza koji gotovo u jednoj rečenici demantiraju sami sebe i vlastitu želju da pravna država funkcionira bez uplitanja sa - bilo koje! - strane.

No, u Hadžićima je reis umalo nadmašio sam sebe; usred džamije je naredio da se osumnjičeni za zločine u hadžićkom zloglasnom logoru puste - odmah i bezuvjetno! Bio je to, nema dvojbe nikakve, Cerić iz najboljih dana. Skoro kao onda kada je od Harisa Silajdžića (zbilja, gdje je Silajdžić?!) htio napraviti Edvarda Kardelja, te mu naručio ustav i to na platformi - ukidanje Republike Srpske, odmah i bezuvjetno! Zanimljivo, usprkos očitoj medijatorskoj ambiciji glede pravosuđa, reis se nije očitovao u slučaju nekoliko predmeta koji se vode, što bi on kazao, usred Sarajeva, a u kojima osumnjičeni izjavljuju kako ne priznaju (ovaj) Sud, već za njih postoji samo jedan, onaj Allahov. Štoviše, to se efendiji toliko dopalo da je u hadžićkoj hutbi, oslobađajući osumnjičenike, uskliknuo: Mi se nikoga osim Boga ne bojimo!

I nakon toga se redoviti izdavač svih, a naročito nekih reisovih hutbi zgražava nad viješću da je Vlada RS-a Novom reporteru dala 150.000 maraka za sataniziranje državnog pravosuđa u okviru projekta „Zločini nad Srbima u proteklom ratu i njihovo (ne)procesuiranje - smisao postojanja Suda i Tužilaštva BiH".
Navješćuje li, pitanje je poslije Hadžića, usred zime i Bosne zavijane, Cerić ono „Sarajevsko ljeto" kojim je još lani prijetio kantonalnom ministru prosvjete, znanosti i mladih Emiru Suljagiću zbog njegova stava o vjeronauku u školama?! Dakle, Suljagiću, ali i svima koji misle kao on. Ministar je, kao što vidimo, abdicirao jer su ga, zapravo, u ime Allaha izgurale vjerničke ruke - ili će ga, prijete, stići. U onaj, valjda, ljetni vakat, kada meci više ne budu putovali poštom. Popis, u samo nekoliko posljednjih mjeseci, reisovih ciljeva je dugačak; kršćanska Europa, Angela Merkel, naročito. Usudila se, naime, njemačka kancelarka kazati kako njemački problem nije, kao što je, primjerice, Avaz falsificira, previše islama, nego, pojasnila je, premalo kršćanstva.

Uzalud, redoviti izdavači hutbi, optužili su Merkelovu za križarski pohod. I upozorili što Bošnjake čeka u toj Europi.  Potom je Rijaset Islamske zajednice BiH proglasio Vinka Puljića inkvizitorom jer je po Njemačkoj problematizirao vehabije, a da pritom nije na konkretnom primjeru - po mogućnosti  osobnom  -  pojasnio što mu znači „određena teška iskustva s vehabijama". Šteta što Suljagić nije s kardinalom bio u križarskoj Njemačkoj, ili makar onaj sudac na kojega je usred sarajevske sudnice bačena Allahova kletva. No, možda bude (ne)prilike.
Usto, Rijaset s, kako je i red, reisom na čelu udario je i na srpsko-hrvatski predsjednički tandem. Boris Tadić i Ivo Josipović raskrinkani su kao sljedbenici nezaboravnih prethodnika Miloševića i Tuđmana. Udario je Cerić, naročito u Hadžićima, i na obje vodeće bošnjačke stranke. Na onu multietničku, doduše, nešto slabije. Ipak, poruka: „Nas ne brinu toliko laži (srpske, a da čije će op. J. V.) koliko nas brine vaša nesposobnost." - ide na zeleno-crvenu adresu. A svoju je porciju dobio i Helsinški komitet, kao i, već uobičajeno, domaći islamofobi, te ostali vlasi sa dna kace.

I kada se svi oni odbiju, ostaje nacionalna država Bošnjaka, o kojoj reis gdjekad budan sanja, suprotstavljajući se (i) tako genocidnoj tvorevini. Zapravo, ma o čemu u posljednje vrijeme govorio, Cerić ne može a da ne poentira sa genetski lažljivim (a, jasno, i genocidnim) Srbima. Jedan njegov glasoviti prethodnik, Katon Stariji svojedobno je prestravljen obnovom, usprkos Rimu,  moći toga entiteta, svaki govor - bez obzira na temu – u rimskom senatu završavao sa: Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti. I tako godinama. No, nije dočekao, iako se naživio - 85 godina. Tek tri godine nakon što je taj državnik i književnik otišao bogovima na istinu, Kartaga je razorena.
Dobra vijest za reisa u ovoj poučnoj priči je da je on još relativno mlad, a i, Allahu šućur, dobro se drži.

Oslobođenje.ba