BH Magazin

Šta znači biti glup u Sarajevu, šta u Banjaluci a šta u Zapadnoj Hercegovini? Šta je zajedničko za Doris Pack i Angelinu Jolie? Gdje su završile zalihe livanjskog sira? O svemu tome, a i manje ako treba, čitajte u ekskluzivnom razgovoru sa Homerom Simpsonom

The Bosniaks

Iako još nije zvanično privedeno kraju snimanje prvog igranog filma posvećenog specifičnom fenomenu autohtone bosanske gluposti, već je moguće dobiti neke naznake o kakvom projektu se radi. Naime, glavni protagonista filma, Homer Simpson, svima već dobro znani iz popularne TV serije ‘The Simpsons’, pristao je da nam kaže osnovne detalje o svemu tome. Najprije da se podsjetimo, radni naslov filma je „Say it Loud, I am stupid and I am proud,“ a većina scena se snima na raznim područjima SAD-a koja vizuelno podsjećaju na BiH. Glavnina materijala je završena, čekaju se još neki snimci i onda montaža. Homera smo pitali o njegovoj inspiraciji, o sklonosti ka bosanskom mentalitetu, idejama koje su vodile ka radu na ovom filmu, a neke stvari nam je rekao i bez pitanja.

Prije nego što se osvrnemo na sam filmski projekat, možete li nam nešto šega provaliti, pošto publika to najviše očekuje od vas?

H.Simpson: „Ovo mi je izgleda jedinstvena prilika da objasnim publici kako ja samo glumim u seriji The Simpsons, koja je takva kakva je, i kako inače ne trebaju očekivati od mene provale, jer sam zapravo ozbiljna osoba, porodičan čovjek, i iznad svega ozbiljan umjetnik. To što su mi u TV seriji dali da igram onakvog hablešinu, to je do scenarista, režisera i producenata. Mislim, Matt Groening me tom rolom obilježio za sav život. Evo, sad i kod vas kad sam bio, ne mogu ući ni u granap i reći dobar dan, a da mi neko od prisutnih ne dobaci nešto kao – up’o ti slan. Mislim, stvarno previše čak i od vaših Bosanaca. Oni onda misle da je meni to zabavno i da sam i sam to htio. Tako da ne očekujete od mene te neke provale onako, barem ne džaba. Svi sad misle da ja stalno hodam okolo i vičem ono – wuhu, huhu, wuhu, ili dreknem ono dou! Zaboravite na to.“

Dobro, izvinjavam se. Nego, otkud baš ideja da pravite film o toj jedinstvenoj gluposti bosanskoj?

Homer S.- „Pa vidite, još kao mali dječarac, stanovao sam blizu nekih Bosanaca. Preko njih sam čuo za viceve o Sulji, Muji i Fati, ili u nekim krajevima kako kažu o Muji i Hasi. Čak sam poželio da postanem nekako besmrtan poput tih likova. Poslije, rastući, pitao sam se, zašto se cijela bivša Jugoslavija smije baš tim imaginarnim likovima sa, uslovno rečeno, smiješnim nadimcima. Da li samo zato što dolaze iz nekadašnjeg muslimanskog a danas bošnjačkog naroda, nisam to baš najbolje shvatio. Tako su mi neki govorili. A onda sam prostudirao malo dublje taj vaš mentalitet, zatim, pratio sam događaje koji su slijedili od rata do danas. Iz toga sam shvatio da se tu ne radi o veličini odnosno količini gluposti, ne, tu se zapravo radi o vrsti gluposti. Jer, imate i regionalno glupave populacije. Da ne spominjem kod nas u Americi, imate šampionske glupane, i to masovno. Kod nas ima takvih glupana da bi prosječnog glupog Bosanca samo uhvatio kompleks neutemeljene vrijednosti kad bi vidio koncentraciju glupila kod klasično glupih Amerikanaca. Dakle, Bosanac je glup na svoj način. Nije gluplji od nekih drugih, nego samo na svoj, autohtoni način. To je jedna endemična vrsta gluposti kojom se savremena nauka nije dovoljno pozabavila.“

Pa dobro, u čemu sve prepoznajete baš tu vrstu glupanluka?

Homer: „Aaa, pa nemate vi vremena ni prostora da vam obrazlažem sva saznanja do kojih sam došao u svojim istraživanjima o tome. Toliko toga ima. Čak razmišljam da napravim neku vrstu enciklopedije. Ali, ako ćemo o konkretnim primjerima, najbolje da krenem od nečega aktuelnog, od friških primjera bosanske gluposti u simbiozi sa naivnošću. Na primjer, sada svi pričaju o toj posjeti moje kolegice Angeline Jolie sa tim njenim filmom. Beskrajno šupljiranje o tome će vam trajat još hefticama iako imate i većih i važnijih briga. Navešću vam jedan simptomatičan detalj. Moj kolega, također filmadžija, prošao je Sarajevom tih dana, prije i nakon projekcije Anđinog filma. Po nekim zavučenim kuloarima i po zidovima, primjetio je neobične, bijele fleke i kapljice. Bile su smrznute zbog trenutnih minusa u sarajevskoj kotlini. Odnio je uzorke sa sobom u laboratoriju, i utvrdio da se radi o spermi. Nakon daljih istraga, uz ispitivanje nekoliko anonimnih svjedoka, potvrđeno je da sperma pripada raznim osobama koje su onanisale a zatim i svršavale na samu Angelininu pojavu. E sad, ništa neobično reći će tamo neki a ti neki znaju koji su. To se u vezi sa Angelinom dešava i drugdje po svijetu. Ali ovdje je bio i motiv više. Naime, na pomisao da Angelina „podržava,“ po tumačenju onih koji su onanisali, sarajevsku političku opciju, te da je njen film dobio potporu i od samog reisa, zatim sarajevske političke elite, neki od njih su svršavali i bez samog dodira spolovila i sjemenih kesica. Dovoljno je bilo samo da pomisle na to. Dakle, radi se o mentalno nedefinisanim osobama koje misle da je sada cijela Amerika na strani jedinstvene BiH, samo zbog Anđinog filma, koji misle da su svi domaći problemi riješeni, da će entiteti sada nestati sami od sebe, da Klinton nije saučesnik u genocidu nad Bošnjacima iako je svjesno dopustio da se on desi pa se poslije predstavio kao spasilac i saveznik, da će do kraja godine BiH biti ujedinjena po svemu, samo zbog tog filma, da neće više biti korupcije i nezaposlenosti, da će sad svaki prosječni Amerikanac koji misli da je Bosnia predgrađe Pitsburga koje je nekako dobilo naziv po Bostonu, preko ovog filma znati stvarnu istinu o ratu i da će pronaći BiH na geografskoj karti. Ti isti Bosanci dalje misle kako je sada Holivud na njihovoj strani, te da se mogu smijati i rugati Bosancima koji žive u drugom entitetu i slične blajbingerije. Pritom, vjerovatno niko od njih nije pročitao knjige kao što su „Svjedok Genocida“ od Roya Gutmana. Ili „Ljubi bližnjeg svog“ od Petera Maassa. E tim knjigama je objašnjeno svijetu petsto puta više o tome šta se u Bosni desilo, nego ovim filmom, ali oni nisu slavni niti atraktivni kao ona. Ili, ako je već o objektivnim filmovima riječ, još je jasniji onaj Winterbottomov „Welcome to Sarajevo“, ili BBC-jev film „Warriors.“ Pa onda stripovi, kao legendarni „Sarajevo tango“ Hermana Huppena, ili genijalni Joe Sacco sa svojim „Safe area Goražde.“ Autori tih djela bi trebali imati više zasluga po pitanju dokumentarisanja događaja u BiH, ali džaba, mentalitet vam je takav, plus dezinformisanost.

Dobro sad, to je više naivnost nego glupost, uz nešto neobrazovanosti, mada je tanka linija koja bi to razdvojila.

Homer: „Jah, ali pazite sad ovo. Taj moj kolega je bio i u Banjaluci. I tamo je našao odbačeno muško sjeme po kuloarima, kao i anonimuse koji su objasnili kako i zašto. Tamo ih je našao količinski nešto manje nego u Federaciji, a evo i zbog čega. Naime, radi svoje patriotske ogorčenosti prema filmu od Angeline, tamo je zavladao bojkot ka tradicionalnom onanisanju na njenu pojavu. No, zato su tamo, umjesto na nju, posljednjih dana svršavali na Doris Pack, pogotovo tamošnji novinari i članovi Dodikove partije. Naravno, ovdje će osobe koje se razumiju u estetiku ženske pojavnosti, reći kako Doris Pack ipak nije toliko inspirativna za masturbaciju kao Anđa. Objektivno govoreći, jedino što je možda seksepilno na pojavi Doris Pack su njene naočale. To već djelimično objašnjava manje pronađenih uzoraka ulične sperme u RS-u u odnosu na Federaciju. Međutim, ovdje dolazimo do suštine bosanske gluposti. Doris je , kako znate, nedavno u Briselu izjavila kako nju kao zabrinjavaju vehabije u BiH. Samo na osnovu te njene cinične a bezvezne izjave, Bosanci RS-a su počeli da ejakuliraju od sreće misleći nešto kao – ‘Dobra stara hrišćanska Evropa, nije nas zaboravila, Jevropska Unija je ipak na strani Srpske.’ Dalje kontaju kao – neka balijanerima one kučke Angeline, a naša Doris Pack poštuje ravnogorski pokret, pa ga ne spominje u svojim istupima, i tako. Južni Bosanci iz provincije Zapadna Hercegovina, također nešto slično pomisle, ali bez upadljivog prosipanja sperme, jer tamo vlada katolička inkvizicija koja zabranjuje zaludno razbacivanje svetih spermića. Tamo se raduju što slobodno mogu nazivima ulica, trgova i sadržajem školskih programa slaviti tekovine ustaškog nasljeđa, i slično. I tako, još jedan u nizu dokaza da su Bosanci zapravo glupi Bosanci, i u Banjaluci, i u Doboju, i u Sarajevu, i u Hercegovini. Mogu oni sebe smatrati velikim Hrvatima, plahim Bošnjacima ili velkačkim Srbima, koliko god žele, ali to ne mijenja činjenicu da su svi skupa zapravo glupi Bosančerosi. Jedni će se do granica imbecilnosti diviti Angelini a drugi licemjernoj Doris Pack, kao što su juče nekim drugim likovima, a sutra će nekim trećim, i tako unedogled. Vidjeli ste kad je dolazio Richard Gere u Sarajevo, da ne spominjem Klintona. Tek ostaje da se vidi koja vrsta uvlačenja će uslijedit kad Travolta sa De Nirom završi to svoje u Bosni.“

Hm, možda vam ovo nisu baš nešto jaki primjeri. Ovakve vrste naive, ili čak tihe političke histerije, te uvlakačkog mentaliteta imate i među drugim populacijama.

Homer: „Tačno, ali samo popričajte malo sa mahalušama i torokušama po sarajevskim mahalama, pa ćete čuti kako neke od njih razmišljaju da neko od svoje djece nazove po Angelini. Ne samo iz njihovih ideja i poimanja svjetske politike, nego i iz načina objašnjavanja biće vam neke stvari jasnije u vezi sa temom ovog razgovora. Sjetite se i histerije koja je vladala dok su se puštale one TV sapunice. Koliko restorana, kafića, videoteka je dobilo ime Marisol, Esmeralda, Huanita i tako nešto. Da ne spominjem djecu čiji su roditelji bili fanatično zaljubljeni u te amaterske kič serije, da su rođenu djecu nazivali po njima. Ili najbolje, sjetite se one glumice što je igrala tu Esmeraldu, kad je došla u posjetu Sarajevu. Žena se zijanila kad je vidjela koliko je obožavaju, ni njoj nije bilo jasno ko su sve te blente oko nje. Neupućeni posmatrač sa strane bi stekao utisak da je ta Esmeralda, nisu ženu zvali ni pravim imenom nego je skroz poistovjetili sa ulogom, deblokirala Sarajevo pod opsadom u najmanju ruku. Sad se sjetih. Znate koji vic najbolje opisuje specifičnost bosanske gluposti. Znate ono kad Bosanac, Makedonac i Slovenac idu na željezničku stanicu, na voz. Pošto su kasnili, voz je taman polazio. Slovenac se zaletio da se uhvati za vagon, ali se sapleo i pao. Onda se Makedonac zatrčo, skočio i uhvatio se za vrata od vagona, ali mu iskliznula ručka, te i on pade. Potom se Bosanac iz petnih žila zafuro, najbrže što može, odbacio se nogama i uhvatio za voz koji je već ubrzavao. Uspio je i voz je otišao sa njim. Onda neki prolaznik i očevidac cijelog događaja priđe prvoj dvojici da ih pita kako to da oni nisu uspjeli da se uhvate za vagon, a ovaj treći uspio čak i kad je već voz ubrzavao. Oni mu objasniše da ne znaju ni zašto je on to uopšte i radio jer nije ni trebao da putuje, samo je došao na stanicu da isprati njih dvojicu. To je ta vrsta gluposti psihe koju je teško definisati nekom jednostavnom formulom. No, da usput i napomenem kako to ne podrazumjeva zlobnost. Imam osjećaj da Bosanci kriju neku svoju internu dobrotu, ali je ona nerijetko pokrivena slojem te gluposti. Još jedna značajka te gluposti je to što je ona ide na račun samih Bosanaca.“

Da se vratimo filmu. Kakva je vaša uloga?

Homer: „Ja sam i režiser i glavni glumac. Dodijelio sam sebi ulogu jednog Bošnjaka, koji brka pojmove Bošnjak, Bosanac i Bošnjanin, a kaže da mu je nadimak Hercegovac, iako je rodom iz Posavine, a raja mu govore da je Podrinjac sa krajiškim naglaskom uz primjese sarajevskog narječja, romanijskog pogleda, uz zadah livanjskog sira i kupreških sjećanja. To je lik koji se pita zašto je reis rekao da je Bošnjacima Turska druga mati, ako se ne zna ko je onda prva ili treća. I pita se da li reis zna ko je onda otac Bosne, čak i ako je vanbračno rođena, ili se za ocem još traga. Taj lik kojeg igram je izbjeglica koji to stanje ne zna razlikovati od statusa raseljenog lica. On pokušava da zemljacima objasni kako ne treba da se stide što su glupi, nego da tu osobinu dobro unovče, ako treba i na svoj račun. Inače žanrovski, to bi trebalo da bude western romantična tragikomedija povijesne triler retardacije, uz elemente akcionog ljubavnog horora naučnofantastične melodrame i nacističke obiteljske drame.“

Kako se zove lik?

Homer: „Pa, možda zvuči malko neskromno, ali sam ga nazvao po sebi, možda ne sasvim, ali eto, zove se Omer. To je istovremeno relativno često ime u vašim krajevima. Mislim, ako se vašoj djeci mogu davati imena kao Esmeralda, Marisol, Abu Hamza, Šengen, Brus Li, Vine Tu, onda se mogu nadati da će se brojni bosanski Omeri, nakon premijere mog filma, iz imenice Omer preimenovati u Homer. Vidite, meni su poznate popularizacije glasa – H, među bošnjačkom elitom zadnjih godina. Prema tome, po čemu je onda Omer više bošnjačko, ili čak muslimansko ime, nego što je to Homer. Pa ne, ono fakat. Neko bi pomislio da ime potiče iz perioda srpskohrvatskog odnosno hrvatskosrpskog jezika, kada su izbacivali glas h iz mnogih imena i pojmova. A ovako, moći će da ponosno nose ime Homer, što je usput i sinonim za jednu vrstu autohtone bosanske gluposti. I onda kad bude premijera, očekujem da ćete se i meni malo uvlačit i da ćete mi se diviti do krajnjih granica krembecilnosti. A ja ću ko Josipa Lisac ponosito i postojano kano klisurine zapjevat onu staru – čuj Houmere dilbere, haj željo moojaa?“