BH Magazin

Većina ljudi sa prostora bivše Jugoslavije je čula za Srđana Aleksića. Napisano je mnogo toga, objašnjeno i još se objašnjava u vezi njegovog čina, njegove  požrtvovanosti za drugog koja je rezultirala njegovom smrću. Ja ga tako pamtim.

Danas neću dodavati još tinte u priču o njemu. Želim mu laku hercegovačku zemlju i sve nagrade onoga Svijeta.

Danas ću pisati o Vuju, Srđanovom mlađem bratu, mom najboljem drugu. Nekad mi se čini da su meleci među nas poslani na tren da ukažu na plemenitost i da je u nama probude. Vujo je takav bio, budio i širio plemenitost, toplotu i ljubav.

Naše „poznanstvo“ je počelo još na porođajnom odjeljenju trebinjske bolnice. Moja mama je imala mlijeka dovoljno za svu djecu koja su krajem juna 74. stigla na svijet. Podojila je i Vuja, koji je rođen 26.6.74. On je  već tri dana udisao vazduh, prije nego  ja dođoh, 29.6.

Onda je nastala pauza i nisamo se (pre)poznavali sve do kraja osmogodišnje. Ljeto 90. nas je spojilo i nastalo je drugarstvo kakvo do tada nisam poznavala. A činilo mi se da ga znam čitav život. Imao je krupne, crne oči i osmjeh koji je blistao u svakom momentu.

Naše djetinjstvo su pomutila previranja u društvu, uzvici mržnje i napetost u vazduhu. Trudili smo se da se odvojimo od svega toga, da pratimo svoje šine i da ne budemo još jedna budala u vagonu bezumlja.

Bila sam čest gost u njegovom domu, u društvu sestre mu Anđele i brata Srđana. Vuju nije nedostajalo ništa, ali kao da nije imao ništa sem osmijeha i dječijih očiju. Nije imao majku, umrla je još dok smo išli u osnovnu školu. Ta praznina je bila biljeg na njegovom licu, biljeg koji bi se pojavljivao onda kad bi mu misli nekontrolisano odlutale u oazu snova, ka ostrvu sreće i spokoja.

Pored školskih obaveza nalazili smo vremena za izlaske, pozorište i kojekakve nestašluke.  Dok sam ja glumila u predstavi Hamlet, Vujo je bio dio tehničkog tima. Imam snimku te predstave i na kraju iste vidim ljude kojih nema; Srđana Aleksića (Hamlet), Edina Selimovića (Hamletov stric, kralj) i Vuja. Snimku potpisuje i  rahmetli Esad Arnautović nekadašnji profesor u srednjoškolskom centru.

1991. dočekah u Vujovom domu. Nas dvoje smo bili najmlađi, ostali koji su bili na dočeku su rođeni 60-tih.

22.06.1991.

Te vrele junske večeri sam sa Vedranom bila u kafiću  „Azzaro“. Vujo, zajedno sa komšijom Draganom, je čitav dan proveo pod nebom u letjelici zvanoj zmaj. Oblijetali su poviše Trebinja, Dživara i još dalje prema Lastvi.

Oko sedam navečer se proširila vijest  da je letjelica pala i da su poginuli. U momentu  kad sam čula tu nestvarnu informaciju u „Azzaru“ je neko pustio pjesmu Darka Rundeka „Uzalud pitaš“; „Uvijek su bile tako nevine, te tvoje crne oči ko da nikad neće proći...“

Ta pjesma me i danas asocira na Vuja i na trenutak kad sam, čula, ali ne i shvatila, da ga više nema. Vedrana i ja smo satima sjedile pred bolnicom sve dok jedan ljekar nije izišao i rekao nam da idemo kući, da su mrtvi.

Dan poslije u domu Vujovom se okupio narod koji je želio da podijeli tugu sa Radetom, Anđelom i Srđanom. Bijeli kovčeg na sred dnevnog boravka  za mene nije bio dovoljan dokaz da Vuja uistinu više nema. Sve dok me Srđan nije zagrlio i rekao da „nema više našeg Vuja“ lebdila sam u neizvjesnosti i nestvarnosti situacije.

24.6, dva dana prije 17. rođendana , Vujovi posmrtni ostaci su spušteni u porodičnu grobnicu familije Aleksić. Na nebu i pod zemljom susreo se sa svojom majkom, Mirom.

1999. sam prvi put, nakon rata, otišla u Trebinje. Zajedno sa sestrom i njenim mužem sam posjetila gradsko groblje i mezare. Čudna je bila ta situacija. Tražili smo Vujov grob, ali i nakon nekoliko sati traženja nismo ga našli. Tek kad je mrak  čvrsto zagrlio groblje  smo shvatili da nema svrhe tražiti. Kao da sam upala u vakuum godina, pitala sam se da li me je sjećanje izdalo ili prevelika želja da mu se još jednom obratim ne da mi da to i učinim.

Dan poslije, nakon što mi je objašnjeno gdje je grob, obišla sam ga i položila cvijeće,  za Vuja,  za Srđa i njihovu majku Miru.

Vujo, znam da me ne čuješ, znam da već dvadeset godina tvoji koraci ne odjekuju kamenjarom, ali ipak želim kriknuti ove stihove:

biješe to vrijeme

nestanka dječaka

koraci im zaustavljani

momenat do sazrijevanja

dječače

nisam vidjela

kako svjetlost

u očima ti umire

a vodi me k tebi

kraj mjeseca lipa

i ona zajednička šutnja

na prvoj stepenici kuće

koja je gorila

kad nas nije bilo tu

nevrijeme od nas

strance napravilo nije

ti i ne znaš

da nema ni njega

čije bratske oči

čuvaše najljepše trepavice

ispod mosta

dočeka kraj

njegovo srce ostavi trag

na hrapavom zidu

u dva trena

godine gubljenja

stisnuše se

ja zanijemila

malo sjevernije

je ranjavana dolina

dočekala  vriskom

zadnji dah

još jednog dječaka

koji je gutao strah

vraćam se tebi

i zagrljaju tvog brata

nema ni njega

samo bijeli kamen sjećanja

bolje da ne znaš

jedanom po jednom

umjesto ruku

rasla su krila

plodna zemlja

bješe pista za polijetanje

jedan po jedan

meni neznan poletje

i prepoznah

tvoje oči u njihovim

jer let  je isti

za sve krhke duše

bijeli kamen nad vama

čeka sretnija odrastanja

a ja opet se vraćam

tim godinama

u kojima se vinušte put beskraja

i protiv zaborava

Za Vuja, Edina, Srđana  i sve  dječake kojih nema, a svi su moji, znala ih ili ne znala.

Tanja Zubčević-Alečković