
Reči ću joj sve, istinu prije svega! Postali smo kao stranci jedno drugome. Čak ni ljubav nismo dugo vodili, jedva progovorimo i pokoju riječ a i to je uglavnom ujutro. Gotovo sam siguran da me ne voli više.
Odlučio sam. Odlazim. Definitivno. Kada bi samo moglo biti drugačije. A tu je i ona, oh mili Bože, zbunjen sam.
Damir je vozio golfa i razmišljao. Četiri godine je u braku sa Oljom. Kiša je padala.

-Izgubila sam svaku nadu. Skoro da se i ne vidimo, izuzev jutra, kada on odlazi na posao. Mislim da me ne voli više. Voljela bih da se nešto može promijeniti. Vjerovatno ću mu noćas reći da ovako više ne ide. Odlazim . Najvjerovatnije.
Olja je stajala kraj prozora i razmišljala. Pogled joj je lutao u pravcu krupnih kapi kiše. Četiri godine je u braku s Damirom. Imaju nešto zajedničko, neraskidivo zajedničko. Zapalila je cigaretu i nastavila razmišljati. Gusti dim ju je pekao za oči i ona osjeti kako joj suza skliznu niz obraz.
Tačno u 23.15. legli su na veliki francuski ležaj. Zajedno, s istim ciljem, zapravo s dva ista cilja. Što bezbolnije nanijeti bol bračnom drugu, zatim, uspjeti zaspati. Razni načini i pokušaji da to izgleda doista blago i iskreno vrtjelo se u njihovim glavama. Olja je bila pisac, uglavnom je vrijeme provodila tipkajući raznorazne poetične radove i objavljivala ih u mnogim književnim časopisima. Imala je dosta bogatiji fond riječi a i retorika joj je bila mnogo bolja strana nego kod Damira. S druge strane, Damir, profesor, diplomirani pravnik, zaposlen u jednoj trgovačkoj firmi, nije baratao toliko dobro jezičkim figurama kao Olja, mada, mora se priznati, argumenti su mu uvijek bili na mjestu i posve tačni. Uzdao se u tu svoju sposobnost, kada bude izlagao teški zadatak. Svjetlo je još uvijek obasjavalo spavaču sobu i u jednom, tako nebitnom trenutku, sasvim slučajnom i neplaniranom, oboje se okrenuše jedno prema drugome. U isti tren, gledajući se direktno i duboko u oči, progovoriše. Baš kako su u isti tren progovorili, tako i ušutješe. U isti tren. Nijedno ni drugo se zbog istovremenog pokušaja nisu razumjeli. Njegovo je srce tuklo poput čekića kovača. Njeno srce poput doboša američkih Indijanaca. Počelo je da grmi i sijeva vani.

Iz susjedne sobe se začulo lupanje, zatim glas, pa opet lupanje. Par trenutaka kasnije vrata se otvoriše. Poput sprintera plavokosa djevojčica utrča i baci se na krevet. Za jedanaest dana će napuniti četiri godine. Drhtala je od straha. I prije mnogo godina djeca su se bojala grmljavine i sijevanja, pa zašto bi to danas bilo izuzetak. Mali anđeo se jako uplašio. Uvukla se u sredinu ipod pokrivača, s jednom rukom zagrlila mamu a s drugom tajku.
- Damir je posmatrao to malo divno stvorenje.Vratio se u dan kada se rodila, u dan kada je napunila prvi, zatim drugi i treći rođendan. Pogledao je i Olju. Zatim opet Ninicu. Znao je već tada. Nizašto na svijetu ne bi ih mijenjao i napustio. Požalio je što je uopće i razmišljao da ih ostavi. Nemoguće, neostvarivo. Odlučio je. Definitivno. Ostaje. Sve može biti drugačije, bolje. Ima njih dvije i ništa više nije važno. Četiri godine je u braku s Oljom i biti će i narednih sto i četiri, sve dok ih smrt ne rastavi, baš kako reče matičar onog kišnog dana. Suze su mu potekle. Sitne, muške suze, koje ne traju dugo ali su iskrene.
-Olja je držala djevojčicu za rukicu. Njen pogled sada je ležao na Damirovom. Gledali su se. Otišla je u prošlost mislima. Stajala je na peronu autobuske stanice, čekala prijevoz do Sarajeva, razgovarala s kolegicama. Šofer nije imao namjeru stajati, već je produžio dalje. Tada je upoznala Damira. Zaustavio je autobus, pomogao joj unijeti stvari. Bio je pravi džentlemen. Znala je da će njegova uloga u njenom životu biti velika. Sada, pored sebe ,na očima je imala dvoje ljudi, dvije osobe koje su joj bile sve na ovom svijetu. Ne, nema šanse, isuviše ih volim. Uspomene joj donesoše suzu radosnicu, te i ona zaplaka.

Kiša je i dalje padala, svjetlo nikome nije smetalo, grmljavina je na trenutak utihnula, Nina je već sanjala nevine dječije snove. Sve je bilo kako treba da bude.
Dino Šiljak, bhmagazin.com