BH Magazin

”Bože dragi, može li se i nebo zapaliti!?” – mnogi, i oni pametniji, u selu su se tada pitali, pa i ova moja luda glava. Ali o njoj vam neću pričati, osim da su je u tom našem selu svi ludom zvali. Ime mi je Sulduk, a drug mi Ahmat nazva me budalom jer u Boga ne vjerovah. Ovu, pak, priču zapisah jer pisati znadoh, i ostavih je sudu vremena, i onih koji iz nje budu znali čitati.

***

Samo jednom u hiljadu i sedamdeset pet godina sine nebom takva vatra, govorili su učeni sveštenici, oni koji su sve do Boga znali. Njen sjaj na nebu i plač novorođenčeta u Dabišinoj kući izmamio je duše seljana, lijepo su se sijale i jasno vidjele u njihovim preplašenim očima.

”Korija rodila Dabiši sina!” – pronese se glas kroz selo. ”E, neka vala i vrijeme je bilo nakon toliko godina čekanja.”

U talambasanju riječima bilo je svakakvih ljudskih osjećanja, a najviše čuđenja i ushićenja, pa i nekakvog zubatog straha. Ne rađaju se svaki dan muška djeca dok nebesa gore užarenim kuglama iza kojih ostaje hiljade vatrenih repova. Oduvijek su nebesa nešto najavljivala ljudima, čula su se proricanja starijih mudrijaša na seoskim sokacima.

Helem, siroti Dabiša postade otac, dobi svog prvenca nakon petnaest godina molitvi i čekanja. Djetetu dadoše ime Ognjen, zbog rođendanske vatre na nebu, a seoski veseljak i luda (to jest ovo moje malo marifetluka), na svoju ruku mu sroči i pjesmu, kao o budućem velikom junaku i mudracu, prvom uhu do Djeda. I nije pjesma o njemu nastala tek onako, bez razloga, od duga vremena. Bilo je nešto cakleno u dječijim očima, što je pri susretu sa njima palilo čudne vatre, i pirilo vrtloge, u venama i vijugama, od toplih zraka iz dječijih zjenica pucketalo je u seoskim lobanjama, kao kad gori smreka, nešto bi zaorgalo u prsima i zakoprcalo se u dušama od tog silnog sjaja, iz zelenih zvijezda u očima. Njegove oči bile su, i nisu, kao i svačije – zelene. Samo posebno svoje, veće, okruglije, dublje, zelenije. Nije ni čudo što dijete Okanom prozvaše. Ubrzo niko nije pominjao Ognjena, a mnogi su se laktali da budu što češće blizu malog Okana. Jer iz njegova pogleda zračila je sila, koja ih je, činilo im se, i liječila.

Ali Okan nije, kao i ostala djeca, rastao. Ni sa više od godine nije propuzao, samo je šarao očima po zabezeknutim ljudima. Njegovo krhko tijelo niti je raslo niti ga je služilo, samo su oči na njemu sazrijevale kao dva zacakljena, iskričavo zelena, ploda masline. Ljudi su dolazili, zblanuto gledali okato čudo, koje ih je milo dodirivalo pogledom, i tople im misli širilo ispod tvrdih čela. Ništa nisu razumijevali, ali su redovno, kao na izvor po vodu, gotovo svaki dan dolazili Dabišinoj kući, i javno ili potajno se molili.

Iako je taj čudni dječiji krvotok provrio u selu Kočarina Gradina, iz koje se, iako podaleko, vidjela i Vrhbosna, iako je bilo jasno da se njime ogrnula neobična i nekako svačija duša, ipak vrijeme ni događanja nisu stali. Čak štaviše, ubrzano su se nizali i obrtali.

Čudna vremena nastaše, veliko zlo je iza Brda prijetilo, a prostodušni ljudi tražili kakva takva zaklona, u višim silama, od dolaska zle historije. „Ovo nas Milosni iskušava“, govorili su stariji, a mlađi kovali jalove planove o borbi i odbrani od sve bliže napasti.

”Nemojte, griješnici, dijete Ognjena zvati drugim imenom, možda zato nit raste, nit puže, nit progovara, nit napreduje. To može selu navući i velike nevolje.” – govorile su krezube ženske glave, u crne mahrame umotane.

I, kad priča hoće, ne prođe dugo od te crne slutnje kad u selo ujahaše horde čudne vojske na konjima, sa kopljima, pod tamnim ogrtačima i velikim gvozdenim krstovima na prsima. Na čelu im bješe prilika oštra pogleda u dugoj, crnoj mantiji sa crnom kukuljicom na glavi. Nit ih ko dočeka oružjem, nit oštrim riječima, samo čuđenjem i zbunjenim pogledima. U prvi mah se činilo da je u selo ujahala neka gluha crna legija, bez jezika. Ali, iz grla ispod crne kukuljice se najednom prolomi vika: ”O, Bogumili, gdje vam je starješina?”

Narod se na poziv iskupi, a pogureni Djed Radin istupi: ”Ja sam starješina. Kojim dobrom nam dođe i čija vojska?”

Crna kukuljica izvadi iza pojasa svitak papira, žustro ga razmota i poče da čita:
”U ime presvijetle Rimokatoličke crkve i lično ime Svetog oca, pape… a po uzvišenoj volji velikog kralja, voljenog Stjepana Tomaša… Ljeta gospodnjeg 1459…” (Ova moja luda glava nije baš sve zapamtila, ni razumjela.)

Slijedilo je stado nerazumljivih, tuđih riječi koje kao da su se otimale iz nemuštih jezika, meketale, blejale, bukale i kokodakale nad tvrdim, pognutim glavama Bogumila, koje kao da su trnule pod krupnim kuglama grada iz gromoglasnih usta ispod crne kukuljice. Okupljeni seljani iz Kočarine Gradine i okolnih zaselaka samo su šutjeli i jedni u druge, i u zemlju, zagledali, a Djed Radin je postajao sve zgureniji. Kao da su ga riječi crnog konjanika osuđivale da se do zemlje sagiba. Na kraju bukačkog čitanja crna prilika sa konjskih sapi zaurla:

”Jeste li naredbu razumjeli i pokoravate li se volji Njegove Svetosti?“
Na te riječi svjetina se još više umiri. Ali Djed se odjednom uspravi, tvrdim, teškim pogledom pogodi crnog pitca u zjene, pođe prema nezvanom gostu u crnom habitu, pogladi njegova nemirna konja, koji se čudom umiri, okrenu se narodu i podiže ruku sa pet ispruženih prstiju. Svi su čekali njegove riječi, i crna vojska, i crni Bogumili.

- Narode moj, i prije su dolazili i silom nas tjerali da prihvatimo njihove zakone i njihovu vjeru. Mi svoju, bogumilsku, nikom ne namećemo, ali silom ničiju i ne primamo. Ne može se vjera u Boga staviti ljudima u duše preko naredbe i prijetećih kopalja. Zato, narode moj, ako ćete mene i dalje slušati nikakvu prisilu nemojte prihvatiti. Nećemo dopustiti da…
Tu Djedov glas naglo utihnu, njegov pogled krenu ka nebu, a tijelo starca skljoka se na ugaženu zemlju.

Kad je izgubljenima do ono malo preostala razuma doprla slika koplja zabodena u Djedova leđa, nasta vriska i pomagnjavija. Oštra naredba, na svetom jeziku, ispod crne kukuljice, kao da podbode đavlove sile. Konji zanjištaše, sablje sijevnuše, krv šiknu iz obezglavljenih vratova. Nasta klanje, vriska, krkljanje, dozivanje, bježanje, plač djece, krikovi žena, deranje odjeće, i časti… Planu jedna, planu druga kuća. Baklja dođe i do Dabišine ćerpićare.
Korija je dobro vidjela s pendžera jarko crvenilo, ko uresci mesa, u očima ispod crnih kukuljica. Noge joj se i bez sablje odsjekoše, brižne oči potražiše Okana. Dabiša je, srećom, il nesrećom, bio na čairu iza Brda, a, čudom, nigdje malog Okana. Sudbina je dijete, tek sa dvije puzeće godine, digla na nesigurne noge, dala mu da počne brojati svoje prve korake, samo devetnaest dana prije najezde crnih kukuljica.

I dok je kuća plamtjela i njenu vrisku gutala, iz ognja ugleda majka zelene oči djeteta što su virile iz ćumeza. I bi joj lakše pustiti dušu, iz zagrljaja dragog, zelenog pogleda.

Dim i jauci dozvaše Dabišu iza Brda. Bez duše dotrča. Oči mu uždi slika sa zgarišta. Vrisnu. Do neba. Kao da srdžba dobi krila, Bogumil za vojskom kukuljica poleti, poput svjetlosti. Ali, golim zubima se ne kolje, i ne sveti. Nikad ga Okanove oči, koje ga sa ćumeza nijemo ispratiše, više ne vidješe.

Predveče, kad se dim raziđe, krici i jecaji utihnuše, dođe odnekud izdaleka komšija zvani Husan, mrk i prijek, ko planina Klek. Nađe na ćumezu, u fetus sklupčana, malog Okana. I odmah u njegovim očima prepozna snagu njihova Izvora.
Bez ijedne riječi, kući ga svojoj u peto selo odvede.
I niko od djeteta ne ču ni glasa pune tri godine.

Vele da nije bilo drveta, bašte, njive, tora, ni polja, na dan hoda oko Vrhbosne koji nisu bili krvlju Bogumila zaliveni. Četrdest hiljada ih je tada pobijeno od njihova voljenog kralja Tomaša po naredbi Njegove Papske Svetosti. Oni koji su umakli koplju i sablji, krštenju nisu mogli umaći.

Samo Okanova i ova moja luda glava, nekim čudom, preostaše u Kočarini. Sveci će ga znati je li u tome bilo kakve više sudbine, nekog nijeta, il nakane.

***

Selo Zabrđe nije bilo na raskršću i vjetrometini te je, u tu planinsku nigdinu, rijetko ko iz bijela svijeta navraćao. Zato u Husanovom selu nisu ni znali kako bi ga dočekali kad je došao. Otrcan, dronjav, sa ulojenim fesom na glavi, zapuštene brade, sa čudnim, nerazumljivim riječima na usnama i razigranim iskrama u očima.
Zbog tog sjaja u zjenama i jadna izgleda niko od orijaša u Zabrđu ga zlo i ne pogleda. Oni seljani što su vidjeli ponešto svijeta iza Brda šapatom preniješe drugima: ”Ma, neka huda sirotinja, na svoju ruku, skrenula. I samo nalik na Turčina.”

A Turčin, sa smiješkom na usnama, i u očima, ni u kog i ne pogleda, išao je pravo Husanovoj kući. Okanu je tad moglo biti ne više od pet godina, a još niko u Zabrđu nije čuo nijedne riječi iz njegovih usta. Husan dočeka nezvana gosta na vratima, susrete se sa njegovim očima i bez riječi ga pusti preko praga. Po običaju Bogumila ponudi ga onim što ima. Iako mrki orijaš ništa nije razumio u Turčinovim riječima, vjerovao je njegovim osmjesima. Čudni gost prinosio je kažiprst očima i odmjeravao od poda visinu djeteta. Husan se dosjeti i pozva Okana. Nadao se namćorasti dobričina da je Okanu možda stigla neka daleka rodbina. Neka vala. Mrgalj se još i obradova.

Usana umazanih modrinom borovnica iz šumarka dovedoše Okana. Dječak uđe u kuću stidljiva, oborena pogleda, a Turčinu obraz zaigra. Čudak poskoči čak i na noge, ali se zbog nečeg suzdrža i opet sjede. Sigurno mu je bliži rod, dok se toliko raduje, bilo je jasno ko dan tvrdom Husanu.

Podugo su sjedili šutke. Pipalo se pogledima. Po licima i budžacima. Turčin je prežao Okanove oči, a dječak gledao čas u zemljani pod, čas u drvena šišeta, i samo nijemo micao usnama kao da se s nekim nevidljivim nešto dogovara. Nikada Husan nije vidio takvog posinka, te i on malo uzdrhta i kroz srce mu jurnu slutnja i panika.

U neka doba, kad je tišina postala preteška, Turčin polahko progovori. Na tuđem jeziku. Kao da tiho popjeva laganu kajdu nerazumljivih stihova. Okan se trgnu, ali ne pogleda stranca, uporno je zurio u čađava šišeta. Tajnost i nelagoda potrajaše haman duže nego što Husan izdrža, umalo da gosta prekine i da ga iz kuće istjera, pa makar to bila neoprostiva bruka za srditog Bogumila. Ipak, znao je da oštar jezik naškodi grlu, te izdura još malo. Kad-tad sve samo izađe na vidjelo.
Tek što je misao umirila orijaša, kad, kao da kuća zapjeva, iz Turčinova grla uši, i duše, ukućana omilova tiha, topla melodija:
” …Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu…”

Možda Husanu niska tuđih riječi i ne bi značila ništa da Okan ne podiže pogled sa poda i sa suncem u oba oka pogleda Turčina. Bogumil osjeti kako se njihovi pogledi stopiše, i zagrliše. Turčin nastavi lahko, toplo i polahko popijevati. Najednom, iz dječijih usta tiho otčepi, kao da ptica cijuknu, izvi se tanak glas:
”Ellhamdu lillahi rab-bil alemin. Er-rahmanir-rahim. Maliki jevmid-din. ….”
Husan zabezeknut pogleda u dijete. Kao da ga prvi put vidi. U jarkoj odjeći, od svjetlosti.

Tvrdom Bogumilu sinu: – Prve riječi njegove nisu čovječije.

Kako je tada počeo Okan više nije ni prestajao.
Nikada u Zabrđu, i šire, dokle glas dopire, ljudi nisu osjetili veće sreće, i miline, kao od riječi hafiza od četiri godine.
I ne pitaj dalje. Ograđeni smo u granice.
Od tada se kroz hiljade bosanskih sela pronosi, i visoko i široko čuje, glas koji podupire nebo sa stotinu munara, i slavi ime posljednjeg Božijeg poslanika.

Niko nije tjerao Bogumile da se njegovoj uzvišenoj poruci poklone, oni su samo slušali glas svoga hafiza jedva starijeg od četiri godine… i Muhamedove a.s. upute…

BH Magazin.com