BH Magazin

Juni dođe jednako brzo, kao što i posljednji dani školovanja prođoše.
Završavalo se tih dana još jedno poglavlje u njenom životu. Poglavlje, kroz koje je Mirna prošla sa radošću i za kojeg je znala da će ga uvijek u sjećanju prelistavati i gledati njegove požutjele slike. Ali, ''Sad'' je ipak vrištalo neminovnošću i čekalo nestrpljivo na nove stranice Knjige postojanja. Došlo je vrijeme maturskih putovanja, druženja, posljednjih trenutaka bezbrižnosti. I maturske večeri...Bilo je to i vrijeme odricanja.

Njena se majka uhvatila u koštac sa nečim, što se apsurdno zvalo Život, iz kojeg je ona redovno izlazila pretučena i izmoždena njegovim pesnicama, žigosana pečatom raspuštenice, samohrane žene, koja je uz redovan posao u obližnjoj velikoj fabrici u gradu, bila primorana u ono malo slobodnog vremena, šiti i štrikati za imućniju klijentelu grada kako bi uspjela podići, odškolovati i priuštiti svojoj djeci sve što je bilo u njenoj moći. I šivaćoj igli. Sve više vremena provodila je za mašinom za šivanje, sve manje sa djecom, komšilukom, prijateljima...

Mirna odluči da neće ići na proslavu maturske večeri.
Troškovi večere, uz muziku i ples su bili veliki, njen džeparac to nije mogao pokriti, iako je štedila svaki dinar odricajući se doručka u mliječnom restoranu u blizini škole, a o lijepoj haljini - plavoj, sa podsuknjom od tila i odgovarajućim cipelama, mogla je samo sanjati. Majku nije željela moliti za pomoć. Sa njom već izvjesno vrijeme nije mogla, nije znala da razgovara kao prije. Kao da su na putu njenog odrastanja i majčinog povlačenja iz stvarnosti, izgubile jedna drugu. Osim toga, nije ni željela ništa šivano, željela je imati kao i sve njene prijateljice iz razreda, haljinu iz Italije, Njemačke ili Austrije. Željela je biti kao i svi drugi. Dio bezlične mase. Samo jednom su načele tu temu...

Za ručkom, majka je upita da li je odlučila kako će izgledati u "najvažnijoj večeri". Mirna je obavi prezirnim pogledom i reče majci da ona ne treba o tome razmišljati, jer niti ima vremena niti je sposobna stvoriti joj haljinu kakvu ona želi. Haljinu sa etiketom.
U istom trenutku zažali što je izrekla nešto ovako ružno, jer u majčinom oku ugleda tugu i razočarenje koje joj lice učiniše jos starijim, još umornijim. Završile su sa ručkom u tišini.

Nije željela razmišljati o tome da se veliki događaj bliži sve bržim koracima, da su njene prijateljice odavno u groznici dotjerivanja, eksperimentisanja sa šminkom, fruzirom, kombiniranjem ovih cipela sa onom haljinom, sa pozivanjem pratnje za večer, sa svim onim nevažnim važnim stvarima koje su činile dio tog događaja.
Mirna nije željela razmišljati o svemu tome, ali nije mogla više pobjeći od istine da je svim srcem htjela biti dio tog ludila, dio trenutka koji možda izgleda na prvi pogled i površno, u suštini i nebitno, ali je ipak nešto što se zove život, smijeh, igra, pa i rastanak i opraštanje od djetinjstva i mladosti.

Sve je to bilo dio velike večeri koje se ona odrekla zbog svoje glupe umišljenosti i predrasuda, ali ju je najviše boljelo saznanje da se prema majci ponijela ružno i da joj je nanijela veliku bol. Nije znala kako i kada je pogodan trenutak za izvinjenje zbog svojih riječi, jer je majku posljednjih dana jedva viđala. Ona je te sedmice uzela godišnji odmor i od tada dane i noći provodila u svojoj sobi za šivaćom mašinom, rekavši da mora završiti nešto veoma važno i da ne želi da je iko ometa, jer je u stisci sa vremenom.
Mirna pomisli kako je vjerovatno u pitanju kostim za radnu kolegicu inženjerku i odluči sačekati pogodniji trenutak za razgovor.

Veliki dan je došao i ona je sa balkona posmatrala mlade djevojke kako iz obližnjeg frizerskog salona izlaze sa frizurama koje su ih činile deset godina starijima i podignutih glava i uz veseli kikot prolazile pored momčića koji su im u prolazu zviždali i dobacivali nespretne komplimente.
Kako više ne bi razmišljala o predstojećoj večeri, Mirna napuni kadu sa vodom i odluči se okupati, nastojeći na taj način otjerati misli o svemu sto je vezano za proslavu maturske večeri. Kad je nakon pola sata ušla u svoju sobu, pomislila je da sanja: u svoj svojoj prekrasnoj plavetnosti, na krevetu je ležala najljepša haljina koju je ona do tada vidjela, ispod koje je provirivala podsuknja od blještavo bijelog tila. Pored nje, smiješile su joj se plave cipele i bijele rukavice od čipke.
Suze sreće, pomiješane sa suzama stida, kapale su niz lice i padale na plavu svilu...
-Nemoj da mrljaš haljinu, nego se spremaj za večeras, - iza leđa je čula majčin glas.
Mirna se okrenu prema njoj. Nešto je natjera da pogleda u mamine ruke. Ruke, ranjave od posjekotina makazama, ruke izbodene šivaćom iglom.

Iglom, koja šije ljubav.
Sagnula se i poljubila ih.
Do kraja života će ih moliti za oprost.
BH Magazin.com