BH Magazin

Prije godinu dana pisao sam o njemu Albinu Ganoviću, srednjoškolcu koji bi po znanju posla kojim se bavi mogao da stoji i sa onu stranu katedre i uči druge, obučava nas životu kroz igru cabarea, masku klovna. Sinoć idem sa društvom slaviti, povoda je više a najvažniji život sam, idemo ga slaviti kažem i odemo. Na ulazu u Dunkers hus čekaju nas ljepotice i dirigent cijele priče sedamnaestogodišnji Albin. Godina učinila svoje, nešto izrastao dječačkom licu se otima, dobio iyraslije cete lica, nešto se izdužio, porastao.

Čitam prospekt Cabarea i vidim gdje Albin nalazi inspiraciju i uzore. Spominje Poso Parkens, Eleonor Rosenvelt, Benezir Bhutto, Karin Boyer ali i preuzima dio filmske muzike iz Kabarea i Čikaga. Čitam i imena mladih glumce, igrače, muzičare, skupljenih iz cijele Skandinavije: Jessika Feif, Alexsandra Keil, Mattias Ljungberg, Alla Lundberg, Jennie Lind, Sophie Bengtsson, Lara D`Amelia, Amanda Eckerstrom, Josefin Larsson, Clara Nystrom, Silvia Franciani... i tako više od 25 članova sjajnog tima koji bez prijekorno funkcioniše pod upravom producenta i režisera Albina Ganovića.

2008 (hoće reći kao trinaesto godišnji dječak) je uspio da uvjeri komunu Helsingborg da mu ideju podrži sa 5000: kruna. Ideja, već znate, kabare. Najvjerniji član grupe mu je brat Adnan i negdje iza kulisa, roditelji.

2009 godine ideja je pogurana sa nešto više novca, dovoljno da se napravi nekoliko turneja i po okolnim mjestima. U međuvremenu Albin vrijedno učio zanat klovna, odlazio u Dansku gdje je igrao nekoliko tačaka u kabare programu, otisnuo se još dalje sve do Njemačke. „Iskustvo zlata vrijedno kao i poznanstvo sa renomiranim klovnom Joke-om“, kaže prisjećajući se učitelja.

„Joke mi je otkrivao tajne zanata, uvodio me u priču o klovnu koja se ne vidi iz publike“, to je ono šta klovn treba da radi sa rukama, glasom, gestovima, kostimima, kako da druge uvodi na scenu i opušta publiku, sječe liniju između publike i scene, kad sve postaje scena, svi učesnici glumci. Joke iskočio iz priče, iz kabarea, Albin osta sam, ali mu ostala i cijela scena. Cijeli mu program pao na leđa, tad je imao svega 15 godina, ali leđa izdržala, prekonoći se dječak u njemu u muškarca pretvorio.

Danas je 17-godišnji Albin Ganović, upmatimo to ime, režiser, producent i glavni glumac Cabaret Candy Cluba. Novine pišu da je za svoj san izdvojio sav dječiji dodatak, ali i da su sve predstave (njih 16) davno rasprodane. Za predstavu koju treba da odgledam, napravio je audiciju. Za veliko čudo preko 100 zainteresovanih iz šire regije, čak i više država se prijavilo, takmičilo za ulogu, on odabrao 25. On bio najmlađi među njima.

Već u predvorju nas dočekuju djevojke u nošnjama barskih dama pobjeglih sa plakata Tuluza Lotreka i Mulen ruža. Pred ulazom publiku dočekuje I Albin, našminkan, veseo, I ovdje na ulazu za njega počinje scena, njegova kabare priča. U Sali kamernog teatra predstava počinje bez početka, bez bine, odnekud iz publike jedna od onih golišavih počinje priču, pjesmu, razgovor sa publikom. U mraku u sredini scene nazirem orkestar, u sredini vrata kabarea, lijevo… mrak. Iz onog mraka iskače klovn, pleše, razgovara sa publikom, pjeva, mješa engleski, njemački, danski, švedski, ali to tako radi da svi razumiju poruku I mimo riječi, kroz pokret, mimiku, gestikulaciju… koja predstava, koja gluma, zabava, koji animator u isto vrijeme.

Djevojka odjenuta u zlatne šljokice, divnim glasom Lize Mineli u filmu istog imena Cabaret, pjeva uz čarobnu pratnju ostalih djevojaka. Scenom se smjenjuje pjesma, ples, iluzija, fragmenti komedije, fakir lično… a svugdje on magični dječak sa plakate koji poziva na radost i zabavu.

Jedna od onih barskih dama se načas I meni o vrat okačila, valjda da me u priču uvede, a nije ni trebala, ja sam već odavno u njoj bio.
„Tata mi je pričao da sam već sa tri godine tražio da me nose u cirkus“, govori Albin sa oduševljenjem pričajući o cikrusu, mađioničarima, životinjama, plesačima, ali mu je klovn uvijek bio glavni. Pred očima mu je i prva predstava, prava pravcata koju je on osmislio već sa sedam godina. „Cuko, brat, prijatelj i ja“, govori oduševljeno, to mu bila prva cirkuska klapa. Mama negdje i publiku po dvorištu nafatala, bilo ih je nekoliko puta više nego cirkusanata. Taj prvi aplauz mu i danas u uhu odzvanja kad se za predstave sprema.


Albin sa dijelom ansambla
Ove godine spacijalna gošća mu je Italijanka Silvia Franciani. Prvo se uz uže niz uže penjala, umotavala, propadala, mahala nam, sve uz pjesmu jedne od ljepotica i muziku usklađenu ritmu njenog prevrtanja po i oko užeta. Kasnije joj i veliki obruž donijeli i ponovo poče u zraku da se kroz njega kao lavica promeće, propada, vrti. Negdje pred kraj evo ponovo Silvije, sada joj dvodjelnu platnenu garnižu za plafon prikačili a ona ko mačka, uz gannižu, niz garnižu, pa je umotava oko sebe, klizi, vere se sve do plafona i ponovo propada, publika poskakuje u strahu, radosti, čudnoj predstavi koje je i sama dio. Nekoliko rođendana smo zajendo proslavili. Albin prilazi slavljeniku na simpatičan način ga uvlači i upriču, izmami čestitku i aplauz od publike i sve iznova nastavi sa reflektorima, muzikom, golišavim svijetom što poput mladosti i života scenom promiče.
Čekao sam kraj, razmišljao I brinuo kako će režiser cijelu priču odjaviti a da je publika što efektnije i kući ponese. Ni tu nije bilo mjesta za neplanirano. Djevojke su uz muziku scenom plovile, jedan muški salto naprijed pravio, onda se Albin negdje sa neba pojavi u kostimu sa zlatnim šljokicama. Publika ustala da glumce imuzičare pozdravi, personal donio korpe cvijeća da sezonu i predstavu odjavi.
Bravo za 16 čarobnih predstava koje bi poželio bilo koji veliki grad u Evropi. Albin se potrudio da velika predstava dođe na obalu Oresunda i zabavi publiku baš tu. O Bože znamo li to cijelniti.
- Bravo, kažem mu na kraju na samu izlazu, gdje je ispraćao publiku.
- Publika, kući treba da ponese radost, kaže Albin okružen onim predivnim ansamblom koji nam je priuštio bajku za ovo veče kao dar radosti života koji traje.

Izvor: Luteriorlovic.blogger.ba