BH Magazin

Ovo je priča o Hasanu Hasku Šehoviću, diplomiranom inženjeru građevine koji mi piše kako ide u rudnik zlata pedesetak kilometara pored Izmira, a zlata ni vidio. A o sebi piše:

- Mada sam na svijet došao u Dubrovniku, osjećao sam se i izjašnjavao kao rođeni Trebinjac. Otac Kemal, bivši savezni fudbalski sudija, majka Bahrija djevojački Fetahagić, stariji brat Kerim i mlađi Besim... Prva osnovna škola i gimnazija Trebinje. Igrao za FK Leotar do odlaska na Građevinski fakultet u Beograd gdje sam dipolomirao‘86. a stručni položio u Zagrebu ‘90. Onda vojni rok u Bileći, Škola rezervnih oficira, za čije babe zdravlje?! Radio u Dubrovniku, DTS Inženjering do ‘92. Od ‘92 do danas u Turskoj, Izmir. Oženjen, supruga Jasminka, djevojački Galijašević, iz Banja Luke, diplomirani pravnik, kćerke Asya (17) i Melisa (15). Uporne teniserke i dobre učenice. Želja im je da zaigraju za reprezentaciju BiH... A zašto sam odabrao Tursku? Nisam imao gdje drugo, gledao na zapad, otišao na istok; sada mi drago što sam ovdje, čini mi se da se najmanje osjećam stranac u ovoj državi. Kako? Autobusom Trebinje ili Sarajevo – Beograd - Niš - Sofija - Istanbul - Izmir... A došao sam na poziv familije Baysak, naših daljnih rođaka koji su odselili u Tursku 1882. iz Trebinja i Mostara. Imali smo kontakt od ranije, dolazili su u BiH više puta. Ahmet Kemal Baysak, legenda, biznismen, patriota, humanitarac,čovjek… Majka mu Resulović iz Trebinja, otac Grebo iz Mostara; otac njegove supruge Pervin je Ćatović, majka Bracković - svi korijenima iz Trebinja. Kemal nas je primio u svoju kuću. Dao hranu, odjeću, posao, stanove... Da nije bilo njega i familije ko zna gdje bi smo bili sada. S nama su došle familije Hadžiahmetović, Resulović, Begović,Ćatović, Brackovic, Kočo… Svi iz Trebinja. Onda i iz ostalih dijelova Bosne. Sve je Kemal primio, nahranio, dao para, namirio. Kasnije kako se ko snašao. Neko kao ja, ostao, dosta otišlo u treće zemlje. Kemala u Turskoj zovu “Bosnak babaši” - Bošnjački otac. Kada sam došao rekao sam mu: Ja hoću da radim. Poslije sedam dana, preciznije 24. 08. ’92. me poslao na gradilište sa riječima: “Radi, lakše će ti biti.” U međuvremenu sam nostrificirao diplomu i primljen u Udruženje inžinjera Turske. Prošao niz seminara i kurseva kako iz struke tako i iz menadžmenta i sve što se uz to može da bih mogao obavljati sadašnje poslove; kompjuter, jezici i slično. Od tada radim u Kemalovoj kompaniji TERBAY, tu sam menadžer. Vodim građevinske poslove, imam oko 1500 zaposlenih. Završio sam niz projekata, većinom industrijskih: elektro centrale, fabrike cementa, komplekse hotela, apartmanskih zgrada i potpisao niz pojekata zajedno sa svojim projektnim timom. Gradili smo po Rusiji, Libiji, Jordanu, Bugarskoj, Saudi Arabiji, Kazahstanu, Iraku… I to sve za ovo “kratko vrijeme” od 20 godina. Tursku sam obišao bezbroj puta s kraja na kraj. Obično kažem da sam više u zraku nego na zemlji, s obzirom koliko sam u avionu. Nisam zaboravio ni svoju BiH. Izgradio sam apartmane na Vlašiću- “Apartmani Pars” kao sopstvenu investiciju zajedno sa prijateljem Asimom Paščanovićem - Parsom, poznatim košarkaškim asom u Turskoj, inače Tuzlakom. Dio apartmana je za prodaju, a dio da se ima gdje otići pod stare dane.

Hasana i Kemala sam upoznao decembra u Londonu na sijelu uz sastanak Svjetskog saveza dijaspore (SSD). Obojica su članovi Glavnog odbora, obojica dijaspora. Sa razlikom od 110 godina. Tamo gdje je izbjeglištvo sudbina stoljeće i pride, nešto ne valja. Nešto baš ne valja. A dojmila me se obojica ljubaznošću i prosnošću... Prijatni ljudi gospodstvenih manira i plemenitih želja za zavičaj i zavičajno. Slušah kako povremeno razgovaraju turski. Interesovah se kako porodica Baysak za 130 godina nije izgubila, Hasana kako je usvojio jezik. Kemal se blago smiješkao, Hasan govorio:

- Turski je dosta težak, ima naopaku postavku rečenice. Ono što mi kažemo na početku, oni ostave za kraj. A i nastavci pojedinih riječi nisu na kraju nego u sredini riječi, pa se ti sada snađi. Međutim, ima oko 1000 riječi koje se koriste u našem jeziku. Na početku sam pohađao kurseve ali sam više naučio iz svakodnevne komunikacije, većinom na poslu. A i moralo se, da bih se dokazao u struci prvi uslov je dobra komunikacija. Ali i u Turskoj često koristim naš, jer našeg svijeta ima na sve strane. Kažu da je oko pet miliona ovdje.

Od posljednje seobe najmanje pošto je u to vrijeme bila jaka ekonomska kriza, pa oni koji su došli za vrijeme rata otišli su u treće zemlje. Sada je najviše sportaša, mojih dobrih prijatelja. Elvir Bolić, Elvir Baljić, Damir Mršić,Asim Pars... Bio je i rahmetli Nenad Bijedić, legenda u Turskoj sa nadimkom“Imperator”... Naš koristim i u nastojanju da održim kontakt sa svim mojim Trebinjcima, iako zbog poslovnih obaveza nisam baš ažuran i uvijek kasnim u javljanju. Nadam se da mi ne zamjeraju. S puno rodbine i prijatelja po svijetu sam u stalnoj vezi. S bratom Kerimom i negovim u Melburnu, te rođacima s majčine strane Fetahagićima, Hadižahmetovićima, Resulovićima, Zubčevićima u Australiji, s bratom Besimom i familijom u Göteborgu, rođacima Ahmom i Asimom Ćatović, dr Edom Ćatović, sa ženinim roditeljima, ocem Ibrahimom i majkom Selvetom u Stockholmu, s njenim bratom Jasminom koji tamo radi kao profesor tenisa, dragim prijateljima Emirom i Vedom Galijatović; svi u Švedskoj. U Sarajevu najviše sa Adnanom Kresom, Šukijem Planjaninom, Asimom Begoviem, Draganom i Mikom Vukoje i prof. Šefketom Arslanagićem; u Londonu sa Vedom Spahovićem, u Holandiji s Mahom i Avdom Alijagić; u Danskoj Miralemom i Mensudom - Zikom Bijedić; s prijateljem Avdom Saradžić - Urarom u Berlinu; zatim školskim drugovima dr Nenom Grkavcem u Rimu, inženjerom Draganom Kontićem u Parizu, Amrom Ovčina u Zagrebu, Bodom Trklja privrednikom u Podgorici i dosta drugih koji mi, nadam se, neće zamjeriti ako ih ovdje ne spomenem... Svugdje nas...S očeve strane adžo Alija bio u Danskoj, tamo i umro, kasnije sahranjen u BiH...

O angažmanu u SSD govori: - U GO SSD sam ušao kao delegat ispred “Federacije Udruženja Kulture BiH u Turskoj” još ‘04-te, sada sam potpredsjenik SSD i rukovodilac radne grupe za biznis. Puno je zadataka koje trebamo obaviti. Prije svega uvezivati poslovne ljude porijeklom iz BiH na zajedničkom djelovanju i lobiranju kod privrednika u državama u kojima se nalazimo radi investiranja u BiH, zatim uvesti što više mladih u SSD, povezati udruženja BiH u raznim zemljama, povećati kulturne aktivnosti. U odnosu sa domovinom prije svega riješti pitanja dvojnog državljanstva, osnovati Ministarstvo za dijasporu, izboriti pravo na popis, promjenu sistema glasanja iz inostranstva. Do sada nismo dovoljno uspjeli, ali ne posustajemo i nadam se daćemo istrajati i realizirati naše realne zahtjeve..., govori pa se ponovo vraća Trebinju:

- Odem svakog ljeta, vidim se sa svojom rajom iz grada i drugovima iz Gimnazije, proslavimo godišnjicu mature, dođu iz svih krajeva svijeta; isplačemo se, izljubimo, ismijemo, zamezimo i pokoju i popijemo, a onda opet kud koji… Svake godine jedva čekam da opet dođem, da opet malo udahnem onog trebinjskog ljeta. A jesam li sretan čovjek? Po čemu se sreća mjeri? Sretan sam što sam živ i, hvala bogu, zdrav, što smo preživjeli ova dešavanja u BiH. Sretan sam što imam prelijepu djecu i dobru suprugu, rodbinu i prijatelje, materijalno sam obezbijeđen...
Od Šehovića više nikog u Trebinju. Ali ima Trebinja u Šehovićima. Ne bi čudilo da Trebišnjica, ucvijeljena za izgubljenim rodom, zauvijek ponre. A i tad bi je bilo. Ta čudesna rijeka ne ponire u zemlju, nego u ljude. Kao sjetan refren kroz razgovor i pismo Hasko ponavlja:
- Ovu Trebišnjicu u venama ne mogu nikako istočiti…Ne da mi mira!










Autor: Bh. pjesnik Mišo Marić, SSDBiH