BH Magazin

(U ime onog, koji ispisuje ovu ispovijed na ulicama dijaspore)
Ne bih ja o sebi nikad pisao, jer kome treba, pored hiljada prominentnih biografija, skandaloznih otkrića i teorija o svjetskoj zavjeri, priča o jednom malom, neprimjetnom, beznačajnom - dijasporcu.
Ali pišem, ipak, jer kipi ova ugaženost prozivanog. Pišem unatoč minornosti ovog projekta; započetog šezdesetih godina prošlog stoljeća, a dovršenog devedesetih ovog ratnog stoljeća. E, ja sam ta zadnja karika tog projekta. Najminornija. Nekad su karike ovog projekta nazivane karikama diverzantskim; stranim i mračnim. Ja sam se kao dijete bojao tih „domaćih tuđinaca u tuđini“. Bojao sam ih se kao i plišanih mjedvjedića, pronađenih u koferima na granicama, u koje su, te superiornosti iz mraka ledenih metropola, stavljale otrov za naše vode. Tako su nam tada govorili, kad bismo pitali: A ko je ta, čija je ta, okle je ta – Dijaspora? I jedna bomba na plaži, koja je usmrtila neku jadnicu koja je praznila korpe za smeće, me uplašila još više tih darkera, koji bi nas djecu trovala. Te naše daleke sile mraka i zla. Da, tako su me učili...
Da vide danas, te tadašnje „mračne sile iz još mračnije tuđine“, ovu crvljivu umanjenicu sebe. Ne bi se prepoznale u mom otrcanom ali dobro integrisanom ramu sa slikom asimilisane bijede, koji sada prepada današnje školarce. Prepada ih moja crvljiva spodoba, koja puzi oko granica, nezaustavljiva do smijeha piskarala, uštopana negdje na poderotinama koje niko ne krpa. Moja umanjenica nije u mom biću, nego u mojoj kobi satjeranog. Ne otjeranog. Otjerani se mnogo više cijene a u njih me ne broje. Ja sam satjeran u sto raznoraznih nepogodnih mjesta, stilsko nenašminkanih, koja obično opisuju gdje bijah kratko pred rođenje.
Kad vidjeh svjetla jednog zapadnjačkog velegrada, onako opustošen, pomodrjelih leđa i pocrnjelog pogleda, pomislih: "...i tako osta iza mene moje a ispred mene čekam ja... Kakav, ne znam. Nekakav, svakako."
Ispadoh nekako svakakav.
Ni iscjelile mi se one rane nisu a naredale se nove, pa se zajedno udruže o jeseni da opominju, te ne znam više koji melem za koju ranu staviti pa da lakše prezimim. Bitno je da imam nešto pod kožu staviti. Mene su ionako stavili pod ad akta. Bez čekanja i prozivke. Proziva me se samo onda, kad se od mene traži da se ne javim da sam prisutan. Bilo bi me, ionako, sram odazvati se baš tada, kad mi lome stope bosanske, one noći uzratne, po evropskom asfaltu. Ko se sjeća da li je još štošta iskapalo iz mene, dok sam prelazio granice bezumlja u nehaj? Ne moj nehaj. Sve što je nehajno, sa mene je spalo kao perut sa kragne jakne, koju sam zaboravio na nekoj međustanici. I mene je podosta ostalo na autoputu zvanom "odlazak u nepovratno".
Pitam se, žalim li se ja sad i kome? Ne sjećam se da sam ikog morio žalopojkama, osim sebe. Trčkarao sam po granicama i oko njih. Podsjeti me uvijek ono par pasa skitnica, na pograničnom prijelazu, na moje duhovno stanje. Podsjete me na moju funkciju na perima piskarala, gore spomenutih, koji spominju moje bazene, vile, dolare... tu sreću satjeranog, koju ne sretoh, osim u njihovim analizama mog polupreplanulo-polubijelog tijela. Znaju koliko dugo se šetah u šorcu oko bazena a da ne uskočih u njega. Valjda se nisam asimilisao s vodom, već samo sa zrakom, kojeg udišem daleko od njih. Da, one pse na granicama niko ne satjera. Mene su, kao što navedoh, satjerali u... red građana i pripadnika koji nisu niti građani niti pripadnici ničem i nikome.
Taman po mjeri. Slobodnjak - gladijator u areni punoj pljuvača. A ja ni štita od stida ne podižem. Previše se djeca plaše mene. I mojih plišanih medvjedića. Pun sam, vele im, otrova zaboravnosti za njihove vode. Ne računaju na mene. Ni ja ne računam na sebe odavno. Još uvijek ubjeđujem matičara da mi rodni list nije smrtovnica.
Pa kud onda sa ovim živim lupkanjem mojih koraka po ovom kamenu i po onom asfaltu? Gdje da se smjestim a da me opet ne satjeraju uzduž i poprijeko? Kome da dam notes na kom upisujem kad sam spavao a kad budan hodao, da ne pomisle da izazivam sudbinu na putevima povratka? Doduše, spavam jako malo. Jer i ovdje me seciraju kao rijetku životinjicu. Ne znaju kuda će sa mnom. Ili, možda, ne znam ja gdje sam otišao, onda kad sam otišao. Možda me i nema, samo se uvjeravam da sam tu. Duh koji vidi žive. I živi koji vide duhove.
Iz ove kože ne bih htio, po mjeri mi je. Samo da mi je ne rastežu od nemila do nedraga. Razvuće se, pa ću i u njoj mlatarati bez oslonca. Da mi, barem, nju ne razvlače, pa da se, ovako udobno smješten u dijasporsko krzno, pokušam tražiti po Arizoni. Tamo su dugačke ceste, ravne i... prazne. I sunčane. Po gasu pritisnuti, kožu crnu preko svoje bijele nabaciti, nazvati se bilo čim što je zvučno i voziti uz vjetar, sve do zone sumorna prestanka. Da. Lako se izgubiti izgubljenom.
Karmen Medija-Velagić