BH Magazin

Intervju sa Sabahudinom Hadzialićem

Utorak, 28 Juli 2009 14:00

Sa vama je teško otpoćeti razgovor jer ste živuća enciklopedija. Vi, kao evropski i svjetski novinar i književnik, imate moj veliki respekt. Za one koji manje znaju o vama, ko je ustvari Sabahudin Hadzialić?

„Malo zbunjuće sa vaše strane na samom početku. Da li je to pitanje upućeno meni? Da odgovorim protupitanjem, možda? No, šalu na stranu, jer pronaći ćete upravo u Bosni (iHercegovini) osobe koje će reći suprotno. Ali, nije se rodio još uvijek onaj ko je zadovoljio sve, zar ne? No, naravno da ima osoba koji više poznaju lokalnog kriminalca oličenog u liku dilera droge, lopova i/ili političara odnosno ovdašnjeg kabadahije nego nekoga ko je cijeli život posvetio općem a ne pojedinačnom. Evo, od vas jedno, a od mene već dva pitanja upućena vama. Možda je to i usud dijela mog habitusa, onog novinarskog. Ali, da odgovorim na vaše pitanje uz zahvalnost da upravo Vi, gosp. Žuna, sa decenijskim iskustvom u ovoj profesiji, govorite o tome na iskren i otvoren način. Jednostavno, imao sam sreću da su mi oba roditelja prosvjetni radnici koji su od malena imali nemali uticaj (kao i svaki roditelj na djecu ne samo unutar društvenog okruženje već i genetskim predispozicijama) na stvaranje moje ličnosti. No, uvijek je tu bio onaj „alter ego“ koji je volio istraživati, usmjeravati htijenja i nadanja samo sebi svojstvenim namjerama i nakanama. Tako, spojivši pretpostavljeno, istraženo i moguće, stvorili su se preduslovi, vremenom, da budem usmjeren kreaciji literarnih usmjerenja, novinarskih snovidjenja i ljudskih nadanja. Sa dvadeset sam bio urednik na Radio Sarajevu II, sa trideset vlasnik privh privatnih novina u SR BiH a sa, eto, četrdeset i nekom, desetak knjiga...No, prije svega, i iznad svega, samo čovjek, insekt civilizacije izgubljenih srca.“



-Umjesto komunista, vodeci sloj u BiH danas cine poglavari ,,obojeni,, u nacionalne boje. Svako od tri nacionalnosti drze do monopola moci u svom etnickom vilajetu. Kako nastojite svima ,,ugoditi,, svojim knjizevnim i novinarskim radom?



„Krenuću od samog početka vašeg pitanja. Zar postoje samo komunisti i „ovi“ danas? Možemo li se nadati nekom drugom obliku svijeta i svijesti na ovim prostorima? Da li je moguće uvozom bjelosvjetskih hohštaplera predstavljenih u bezglavnim visokim predstavnicima iz šesnaeste lige svjetskih pretpostavki, uspostaviti zemlju dostojnu življenja? Odgovori su jednostavni. Ovdje još uvijek nema alternativi ni komunistima ni ovoj stupidnosti izražaja ogledanoj u „vjernicima“ na svim stranama kojih nikada nije bilo više na ovim prostorima. Dobro, ali kako u tom slučaju toliko lopovluka, licemjerja, hipokrizije, zavisti i zlobe? Zar vjera nije ta koja upravo piše, govori i, trebali bi da, čini suprotno. Pravi vjernici ne mogu u džamiju, crkvu i sinagogu baš zbog ovih današnjih, „na baterije“, vjernika, koji još uvijek čuvaju crvene partijske knjižice, za svaki slučaj. Na ovim proostorima je sve upside down, ali, kako ja imam običaj kazati, ali i napisati, to je njima naša borba dala.

Umjetnik, unutar vlastitog poslanja, nije tu da „ugodi“ ovome ili onome. Eto, od 1.1.2009.g. sam i Samostalni umjetnik rješenjem resornog Ministarstva kulture Kantona Sarajevo, a na osnovu preporuke Društva pisaca BiH, čime je, na neki način, za nas 19 profesionalnih pisaca u BiH, riješeno pitanje penzijskog i zdravstvenog osiguranja, ali ostalo nam valja i zaraditi. No, ne po svaku cijenu. Naime, nema tog novca, ucjene ili „mrkve“ i „batine“ koja bi mene natjerala da drugačije radim i pišem nego što ikada jesam. Postoje moje kolege koje ne želim pominjati, ali kojima sam u lice i rekao da ne mogu u ratu pisati i objavljivati nešto, a kasnije se „igrati multikulture“ i puj pike ne važi. Zbog tih silnih „pika“ ljudi su bez glava ostajali. Eto, krenulo je sa karizmom iz Beograda, bar što se tiče novinara, i sudiće se nekima, valjda, ali i književnicima nije mane, i to na svim stranama.

Ne volim ovu psovku „na svim stranama“ mada se ne treba kriti i govoriti „..ma svi oni se mrze i tuku do besvijesti...“ Da nije bilo pretpostavki u napisanim djelima i iskazima čak i akademika, možda je mogla biti i drugačija priča. Kako i rekoh, ne želim udovoljavati nikome do svojoj svijesti i savjesti. Citiraću jedan hadis, ja ovakav gnostik kakav jesam, koji kaže:“Džennetske bašće zaradit‘ će onaj ko čini dobra djela, piše knjige i potomstvo ima.“ E, upravo u to ime i pozivam i izazivam na onome, ali i na ovome svijetu moje drage kolege, prijatelje, a zatim političare „na svim stranama“ da se sveoubuhvatnog megdana uhvatimo.

Jer samo tako ćemo biti u mogućnosti da pobijedimo zlo u nama. Navodnim ljudima, a u stvari sirovim otpacima nekih čudnih eksperimenata vaseljenskih pretpostavki. A kada je monopol, odnosno etnički monopol, u pitanju, bolje i nismo zaslužili jer bez prekida se žalimo. A glasali smo. Birali ih. Što onda ne uživamo? Moj odgovor je da treba izaći na izbore i napraviti nevažećim glasački listič jer ako ne glasamo ide glas lošima a poništavanjem glasačkog listića dajem do znanja da je to papir koji je samo moj i na kojem ja mogu zaokružiti i to, ako želim. Stvoriti preduslove za bolje možemo samo sa uspostavom vladavine prava, socijalnom politikom izjednačavanja prava i obaveza i uobličavanjem procedura prijemčivih čovjeku. Radi čovjeka. A ne radi procedura, samih.



-Individualizacija knjizevnosti i novinarstva je moguca sa ciljem da budes autsajder ili izdajnik. Svako od nacionalnih elita zeli svoju istinu ma koliko se ona zasnivala na argumentima snage, a ne snazi argumenata. Ko su ti autsajderi i izdajnici?



Ne bih se složio u potpunosti. Moja hipoteza kao odgovor na vaše pitanje je da je individualizaciji književnosti i novinarstva moguća „i ne samo“ sa ciljem da budeš autsajder ili izdajnik. Ne volim isključivost. Čak i u samim pitanjima. U državi općeg blagostanja, stabilnosti, umijeća i nadanja to se može uobličiti. Nažalost, ne na ovoj planeti. Elem, populacija bosanskohercegovačka je predgradje Londona dok je površina ove države područje dijela Južne Francuske. I mi smo, kao, nešto značajni. Fudbalske utakmice Manchester Uniteda gledaju stotine miliona ljudi dok nas gledaju samo kada se ubijamo medjusobno, zar ne? I, naravno, da, u ovoj državi imamo na vlasti argument snage a ne snagu argumenta jer možemo imati u, ovom mandatu, predsjedavajućeg Vijeća ministara koji je promijenio šest stranaka, književnike koji dolaze „tobe“ sa šesdeset godina, novinare spremne da danas pišu panagerike u slavu novih vođa a već sutra da brišu podove sa njima, ne vidjevši da su oni od početka i bili samo za podove. No na odlično pitanje odgovor je jednostavan, krajnje jednostavan: Autsajderi i izdajnici smo svi mi. Onoga trenutka kada se ne slažemo sa onima „..koji nam ufuravaju istine crno-bijele...“ naravno da postajemo upravo to bez obzira da li to rade komunisti, nacionalisti, neoliberali.

Ni ne možemo ništa drugo biti u sistemu poremećnih vrijednosti, sistemu uspostavljenog u kuloarima kuće Rotschilda, Kisingera, Brzjezinskog, Čejnija, Komitetu 300. U sistemu Novog Svjetskog Poretka koji globalizacijom zatire pravo individualnih potreba pojedinca, komune, naroda. I uspostavlja supremaciju neke nove vizije moguće Svjetske vlade gdje smo mi, u Bosni (iHercegovini) samo usputna epruveta svekolikih banalnih ludosti iz njihovih pojedinačnih, nadobudnih promišljanja. Ja sam antiglobalist. Čovjek. Koji sistem konzumacije posmatra kao pretpostavku zadovoljenja svojih osnovnih potreba. Za životom. I tada dolazimo do PR-a i marketinga, mada postoje i razlike izmedju ova dva pojma, upravo tu se nalazi odgovor na vaše pitanje. Kao dodatak već rečenom: P.S., takozvani. U pitanju samom.



Zbog čega bi mi bili autsajderi i izdajnici?  Stvarni autsajderi su upravo oni, mediokriteti duha tuzemnog, kojima je stalo do zemlje i naroda kao do lanjskog snijega. No, kako i rekoh, gori od komunista su, bivši komunisti. Ovi što dodjoše „tobe“ preko noći. Novovjeki pravovjernici.



-Svakodnevno si pod velikim pritiskom nadolazecih zurnalistickih i knjizevnih radova, crnih i bijelih, uostalom kakav je i zivot, ali i reagovanja. Kako s time izlazis na kraj?



Laž je za očekivati da je čovjeku svejedno i da se ne osvrće na sve nebuloze ljudske gluposti kojima smo zasipani iz raznolikih dnevnih i nedjeljnih tiskovina, takozvanih novina bliskim vladajućim strukturama. Ne želim im advertising činiti jer svaka reklama je reklama, bez obzira da li bila loša ili ne, ali, prepoznaće se. Samo kažem da je apsurdno da neko neobrazovan, odnosno, pardon obrazovan od strane „novih, mudrih učenjaka i utemeljitelja“, sa pročitanom prvom stranicom jedne i pol knjige nedoraslog pisca ili novinara, i sa završenom ovom smijurijom od naših fakulteta na kojem studenti susretnu profesora tek na pješačkom prelazu negdje u gradu, uz dužne, ali male, izuzetke, može pisati komentare u dnevnoj novini. No, kod nas i to može. Ja sam svoj prvi komentar napisao poslije osam godina aktivnog bavljenja svim oblicima novinarskog zanata dok je danas dovoljno raditi za utemeljiteljsku novinu i, ako želiš, i komentator možeš biti. No, da i ne govorimo o komentarima, koji, kao najteži i najsloženiji oblik novinarstva, oblik koji graniči sa književnim esejom kao conditio sine qua non, su sve drugo samo ne komentar. To se može nazvati samo ovako: smeće. Novinarsko, odurno smeće za jednokratnu upotrebu, kao toaletni papir suludih nakana jedne politike, kriminalne, prije svega.

Jug Grizelj, Veselko Tenžera i Gojko Berić su osobe od kojih treba učiti. I ne libiti se toga i javno kazati. Gojko je još uvijek jedini živi esejist, komentator čije tekstove još uvijek možemo čitati, ali ovaj trolist je ostavio i velikog uticaja na mene. Najviše kao novinara. Dok sam kao pisac, pak, odrastao uz Kiša, Bulgakova, Selimovića, Andrića, Dizdara, i što ne kazati, Whitmana, Bukovskog, Carvera. I još uvijek to činim. Odrastam. I čitam. I svoje savremenike. Moje kolege rijetko govore o piscima koje rade u istom vremenu i prostoru. Ja ne. Pomenuću Abdulaha Sidrana, Stevana Tontića i Željka Ivankovića.



-Vi ste jedan veliki humanista. Poduzimali ste i poduzimate brojne humanitarne akcije. Sta bi bila vaša želja, makar za sada i nedokuciva?



Uvijek sam govorio da svi imamo poslanje na ovom svijetu. I kada se budemo bavili općim, to će biti samo korak ka realizaciji pojedinačnog. Dok, ako se bavimo pojedinačnim, to su dva koraka unazad, ka neljudskom u nama, onom egoističnom od čega niko nije imun. Jer, samo kroz opće mogu zadovoljiti i svoje pojedinačne nakane, poslanje. Ne volim govoriti o željama. Ali, volim o borbi. Borbi da ne dodje do realizacija želja da se borimo za živote bolesne djeca i ljudi. Kažem borbi da do toga ne dodje. Da prestane svekoliko testiranje ne samo u ovoj državi, već širom svijeta. Ako se, primjera radi, na prostoru Travnika, Novog Travnika i Viteza pojavi 15 slučajeva leukemije kod djece 2004.g. niko me ne može uvjeriti da to nije nastalo nekim vanjskim djelovanjem. A odlagališta sumnjivog materijala je bilo upravo tu. I tada sam otvoreno, preko FTV BIH pozvao tadašnjeg predsjedavajuće Vijeća ministara BiH da urade nešto, da izvrše analizu terena, da me razuvjere. No, djeca i dalje umiru, a ništa nije uradjeno. Pardon, jeste, ali malo, užasno malo...Kažem, moja želja, pardon borba je da ne bude tih želja. Da živimo u prostoru, vremenu i društvu gdje su bolesti „proizvod“ da li evolutivnih ili eksternih usmjerenja a ne „proizvod“ ljudske ruke. Kod nas je upravo to, i ne samo kod nas, da ekološki, moralno, etički, ljudski nezdrava sredina mora radjati bolesti. Jer mi uvijek liječimo posljedice a ne uništavamo uzroke, jer upravo je tu i problem. U uzrocima.





* Ko su najcesce citaoci vaših knjizevnih i novinarskih radova ili posjetioci vaših maratonskih karavana?



Teško je to reći. Volio bih da to mogu sa utvrdjenim stavom iskazati, ali ne mogu. Volio bih da me čitaju, slušaju i gledaju oni koji bi, nakon susreta sa mojim pjesmama, pričama, esejima, dramama, komentarima, esejima, recenzijama, prikazima, reportažama, aforizmima, osvrtima, mogli zaustaviti trenutak u vremenu i reći:“Ne moram se složiti sa iznesenim, ali hajde da preispitam moj stav. Možda ga unaprijedim.“ To upravo ja činim. Polazim od toga niko nije savršen i neprekidno ispitujem svoje stavove pokušavajući ih unaprijediti. Ne samo zbog sebe. Već društva, ali i sebe. U društvu samome. Mome. Ali i vašem. Kada su karavani u pitanju, pa još maratonski, kako kažete, to je samo zajednički oblik književnih i filmskih snovidjenja koji ove godine, 2009, kolega Ratko Orozović i ja realiziramo obilježavajući njegovih 45 a mojih 30 godina pisane riječi. Posjetioci su raznoliki. I sve je transparentno i javno. Dovoljno je da „zaguglate“ naša imena i možete pogledati sve dosadašnje nastupe zabilježene filmskom trakom. U punini svoga trajanja. Širom B(iH). U oba entiteta. Planiramo malo i ex-YU prostor obići. Ako nas zdravlje posluži.



* BiH je samo svoja.U njima su zivjeli narodi i zivjece. Nema niko ,,tapiju,, jedan kroz jedan. Sta vi o tome mislite?



A šta je sa „temeljnim“ narodom? Provociraju kada me pitaju što ne napadaš ustaše i četnike. Ja odgovaram, meni su moje balije draže. Uvijek sam bio stava da moraš krenuti iz vlastitog dvorišta jer od drveta zla na jednoj strani ne vidiš šumu istoga tog zla, ali na drugoj strani. Ne želim biti „...temeljni narod čiji šehidi su živote dali da ovo bude neka nova nama odgovarajuća država...“. Malo sutra. Bilo ko takve nebuloze priča misli svome narodu isto kao što je Hitler mislio Jevrejima u Auswitzu! Ovdje moramo biti svjesni da, bez obzira što Evropska Unija jeste dio jednog globalističkoh koncepta tako lijepo najavljenog u Orwelovoj „1984“, ipak od ovoga zla u kojem živimo prihvatam mogućnost da budem dio ovog drugog, manjeg zla. Zbog čega? Kada ovi prostori budu dio EU, moći će se interesno, ekonomski, regionalno povezivati i tada će biti logično da Hercegovina i Dalmacija budu dio jedne ekonomske regije. Da Južna Srbija i Sjeverna Makedonija imaju zajedničke pretpostavke poljoprivrednih nakana, da Slavonija i Semberija jednom žitnicom postanu. Da Istočna Bosna, Sandžak i Sjeverna Crna Gora svoje zajedničke pretpostavke razvoja imaju. Ne, ja nisam Jugonostalgičar već Ljudonostalgičar. Možda i to postanemo, jednog dana. Ljudi. A ne samo nacionalističkom mitomanijom omedjene individue. Da budem još jasniji. Ja sam za realizaciju francuskog slogana „egalite, fraternite, liberte“, ali ne na račun drugog i drugačijeg i ne mitomanijom pretpostavljenog. Zbog toga niko ni ne može tapiju imati. Evo, da budem još direktniji. Ko mi dokaže koje su nacionalnosti „amebe“ može ma odmah na lomači spaliti. I ne mora se trošiti. Ja ću pripremiti. Lomaču, dakako.



* Rekli ste mi jedne prilike:,,Zijade, velim vam ja......na istom smo brodu?



Kvalitetan novinar sve pamti i pametno koristi. Zbog toga me zaista nije iznenadilo da ste upravo “izvukli” ovo na površinu našeg razgovora obzirom na sadržaj samog intervjua, odnosno pitanja koje mi postavljate. Dobro je pa još uvijek nije Noin/Nojev brod. Mada u jednoj pjesmi kažem...”...Feniks će poletjeti...samo kada...” mislim da je ova planeta, ta mala čestica u enormnom prostranstvu svemira gdje smo uprava nas dvojica, sada i ovdje, čak ni miljarditi treptaj zvijezde padalice upravo taj brod u svoj svojoj ispraznosti. Naime, mnoštvo je scila i haribdi na putu pravednika, ali uvijek se nadam da će brod jednoga dana dobiti kapetana koji će znati i mape, i puteve, i slabosti, i mane, i vrline, i prednosti svoga...broda. Mislim da je naše poslanje da, kao male vrijedne mušice na tom brodu, izgradjujemo lokalno društvo usmjereno globalnim nakanama osvještenog cilja. A kojeg, pitaćete? Ljudskog, prije svega. Živimo život dostojan čovjeka, a ne na račun drugoga i drugačijeg. Čovjeka koji će se vrijednovati po tome kako realizira svoja svakodnevna stremljenja a ne ko realizira to. Znate li šta se desilo u Njemačkoj 1933.g. kada su se spojili komunisti, pardon socijalisti i nacionalisti? Znate vrlo dobro. E, vidite neka bude borba neprestana da ne dovrše započeto upravo to, ovi naši sadašnji. Takvi. Nema razlike. U ratu se vidjelo, znalo i osjetilo. Najviše oružja, ljudi i zlih namjera je bilo od ljudi sa jedne strane. Ne umanjujući zla pojedinaca i na drugim stranama. Nemojmo generalizirati. Individualizirajmo krivicu.

Poslije rata nema razlike. Banda je banda. Bez obzira dolazila ona iz reda Bošnjaka, Srba ili Hrvata. Pogledajte samo kako padaju vlade, kako MMF ulazi da nam “pomogne” zadužujući nas i čineći nas novim robovima plantaža mira, njihovih. Pogledajte kako lijepo koaliraju “ulje i voda”, “crveno, zeleno, žuto i plavo” na svim stranama. A kada dodju izbori, e, onda, ako ne budeš glasao za mene, ponovo će onaj drugi doći i on će te klati, ubijati, progoniti! Nestale su mladosti ovih prostora a ove nove se ponovo grade na mržnji drugoga i drugačijeg. 1990.g. su rodjeni današnji devetnestogodišnjaci. I oni mrze drugog i drugačijeg. Aferim, demokratijo! Mislim da je naš posao da se to ne desi ponovo. Jer, kako i reče indijanski poglavica, naroda koji je da budemo otvoreni, bukvalno “zatrt” od strane predvodnika svjetske demokratije, samo smo posudili ovu zemlju od naše djece. Ako i jesmo, nemojmo je unišiti. Jer ni djece neće biti. Ni naše, ali ni ničije druge.



* Je li do nas sto je rakija u BiH ljuta?



Višeslojno pitanje traži isti odgovor: Nije meni što je rakija ljuta, al’ što jest, jest...! Malo opuštanja nije na odmet. Dobri su ovi narodi.

Antun Hangl, taj Zuko Džumhur s početka XX vijeka je napisao kako nikada nije do kraja shvatao riječ ćeif sa prostora ovdašnjih. E, upravo to, taj l’sprit je ono što je uvijek pripadalo upravo ovim narodima i koliko god mi htjeli da mi nismo upravo to, mi jesmo. Baš to. Da, meni su bliži Srbi i Hrvati sa Balkana nego Muslimani iz Irana bez obzira bili oni suniti ili shiti. Koliko god to kjafirski zvučalo. Mi smo naslonjeni jedni na druge i taj život “jednih pored drugih” je lažnjak neo-nacizma na svim stranama koji stvara pretpostavke za novi rat. No, kako moj aforizam veli: “Sarajevo, Banja Luka, Zapadni Mostar. Fakat su Hrvati najmanje dobili”. Mislim da je do ćeifa što je rakija ljuta. Nije do nas. Već je do ćeifa. Našeg!

*
* Ljutis li se na sve NAS?



Ja sam od onih za koga su svi ljudi dobri dok se ne dokaže suprotno. E, a kada se dokaže, tada ti, navodno, dobri, ljudi završavaju u crnoj knjižici Broja 1 iz antologijskog stripa Alan Ford, i postaju zaludnost ljudskih namjera. Sa zaključkom: liječiti. Ne ljutim se nikada. Samo sam tužan kada vidim dojučerašnje portire koji su danas stranački šefovi. Pa šta, vele, i ON je bio bravar. Ma, i on je bio isti. Samo najplemenitiji diktator svih vremena. Ali diktator. To je to. Oni znaju samo za sebe i one druge. Treće ne poznaju. Zbog toga se i moja posljednja knjiga aforizama, peckativa, crtica i satiričnih drama, objavljena 2009.g. zove: ABECEDNA AZBUKA. Zbog čega? Mislim da je u naslovu i odgovor sami.

*
* Vi ste antologijski knjizevnik?



Mislim da sam književnik koji je zastupljen sa pjesmama u antologijama Francuske i BiH a sa aforizmima i na Balkanu i u BiH. Nisam antologijski književnik. Već samo onaj ko je, eto, sa svojim dijelima ušao kako u Svjetske i tako i u domaće antologije.



* Kako vam je raditi u okruzju nacionalistickih zvjerki?



Lav ne obraća šta mačka radi. Šalu na stranu. Nije lako. Ne zbog sebe. Već zbog njih. Ne znaju nikada šta ih sljedeće čeka: Pjesma, aforizam, crtica, priča, drama. Sve vrste oružja. Jer, riječ je nekada jača i od puške. Neka bude borba neprestana. Smrt bandi! Sloboda Alternativi!..Moj slogan koji znači da sloboda alternative mora postojati. Zbog budućnosti naše. Alternativa ljudskosti usmjerena dobrom u ljudima. Naravno, ono “smrt” je pejorativne naravi i tu je samo da rastrese i uvede u priču...alternativu. A šta i ko je alternativa? Svako onaj ko gleda drugoga i drugačijeg kao inspiraciju svoje kreacije a ne zapreku sopstvenog napretka.



* Jedno klasicno pitanje: koja su vam priznanja najdraza?



Kratak odgovor: Zlatna plaketa humanosti 2009.g. koju sam dobio od Lige humanista u Travniku i Zahvalnica Udruženja “Obrazovanje gradi BiH” iz Sarajeva za 2009.g. kao priznanje za decenijski rad ne samo na pomoći u liječenju bolesne djece već i za pruženu moralnu i materijalnu pomoć djeci žrtvama rata, invalidnoj i talentovanoj djeci u Bosni i Hercegovini. Ko kaže da mu nisu draga ovakva priznanja, onda je bolje da ih ni ne dobije. Kako sam i rekao kada sam ih primao: Ovo nije priznanje meni već upravo toj djeci!



* Vase ostro pero ,,siba,, i predratno i poratno vrijeme. Kako vidite buducnost ove zemlje?



Trenutno sam angažiran kao Zamjenik urednika prvog nedjeljnog elektronskog časopisa za političku satiru, humor i karikaturu na Balkanu “ZIKISON”, gdje je Glavni urednik moj kolega Zoran Matić Mazos iz Paraćina, Srbija. I, kao da vidim, novovjeke pravovjernike kako vele: “Ma ja, kjafir, kao i on!” Pozivam ih da zaguglaju ZIKISON i vidjeće redakciju od Vardara pa do Triglava ljudi koji svoju nacionalnost ne grade na mržnji drugoga i drugačijeg već razmjenom kreacije kao pretpostavke, ne samo svoje, kvalitetnij budućnosti. Magazin objavljuje pjesme, eseje, priče, aforizme, epigrame, prikaze, vijesti, karikature, stripove poznatih književnika i manje poznatih autora ne samo sa ex-Yu prostora već iz cijeloga svijeta. Odnedavno smo krenuli i sa dijelom magazina na engleskom jeziku a razmišljamo i o štampanom izdanju. Poslije 57 brojeva i nedavno obilježene prve godišnjice, normalno je da apetiti rastu. No, realnosti usmjereni, svakako. Tražimo mecenu ali ne globalističkih nakana već lokalnih pretpostavki. Pišem, na vašu molbu, ali i na obostrano zadovoljstvo, i u BH Magazinu gdje imam kolumnu petkom “Kultur uber ulles” uz saradnju i sa drugim portalima u zemlji i van nje. Do smrti pjesnika Alije Kebe, 2008.g., bio sam i osam godina saradnik a četiri godine i u redakciji jedinog časopisa za kulturu koji je redovno, mjesečno izlazio u BiH, “MOST”.

No, mnogo je toga bilo ali ima i još neizrečenog i nenapisanog. I “prevrnuta kanta” je vijest a kiša koja dobuje po prozoru pretpostavka pjesme, priče ili eseja. Uobičajeno kažem da je moje pero ne “šiba” već samo realna riječ oslikana kistom moje sudbine unutar vremena i prostora u kojem živimo. No, realnost zna biti izuzetno gruba, zar ne? Budućnost ove zemlje sam vidio u grahu. I kakva je, pitaćete. Ja velim, skuhana! No, ostavimo aforizam da živi svoj život kako bih vam odgovorio: Budućnost ove zemlje samo od nas zavisi. Baš kao i ova trakavica oko viza za BH gradjane. Niko drugi osim nas nije kriv. Isti oni koji navijaju da se vrate diplomatski pasoši su isti oni koji su zajednički radili na tome da ne dodje do napretka ove zemlje ka evropskim integracijama. Jer su na vlasti ljudi puni ideja. Starih i po nekoliko stotina godina. Ali, budućnosti mora biti. Da je nema, ne bih sada ni nas dvojica razgovarali, akamoli pričali ovako. Ima je. Samo nam za nju trebaju novi ljudi sa modifikovanim stremljenjima usmjerenim općem dobru. Kako do njih doći. Temeljnim izmjenama društva ovdašnjeg. Revolucijom ideja, kreacija i stvaranje. Pa će i ostalo doći samo po sebi.



* Koji su vam planovi u doglednoj buducnosti?



Uvijek sam bio protivnik turbo-pisanja. Objavljivanja knjige svake godine. Mogao bih ovoga trenutka u štampu dati tri knjige: kratkih priča, aforizama i pjesama. Ali, ne! Dovoljno je jednom u tri godine objaviti knjigu, bar po meni, jer na taj način jači pečat se ostavlja. No, različiti žanrovi imaju i različite čitaoce tako da se nekada može i učestalije pojaviti pred publikom, naravno. Planovi? Nadam se, pokretanje jednog online časopisa za književnost koji bi otvorio mogućnost otvorenog objvaljivanja sučeljenih stavova različitih književnih pretpostavki ali i nadanja. Prelazak ŽIKISON-a iz virtualnog u štampano izdanje. I nastavak turneje sa kolegom Orozovićem, jer, evo u srijedu, 05.8. smo u Zavidovićima a u petak 7.8. 2009.g. smo gosti Internacionalnog festivala prijateljstva u Goraždu. Ima toga još, ali neka nešto ostane i tajnovito.



* Vi ste neponovljivi svjetski knjizevnik i novinar. Na vase rijeci se nema sta oduzeti, a ima mnogo toga dodati? Recite nam nesto sto nikada nikome niste rekli?



Uh, ovo su riječi od kojih zastaje dah. Nema neponovljivih i nezamjenljivih. Nema. Svi smo mi biseri u moru sumornih realiteta koji nas okružuju. Bar književnici i novinari kao vi i ja. Da ne mislim da se nema šta dodati na moje riječi, ne bih pisao. Mora se uvijek dodavati, unapredjivati. Samo dogme ne dozvoljavaju to. Evo, reći ću vam. Volio bih da mogu ovoga trenutka imati toliko novca kao Svjetska banka. Zbog čega? Jer, u tom slučaju ne bi trebala ni postojati. Ta banka. I taj novac bi bio ravnopravno rasporedjen. Na osnovu kvalitetnih pretpostvki usmjerenih ljudskom dobru. Generalno. Obzirom da socijalizam je propao dok je rupa, koja je nastalo tom prilikom, dovoljno velika da i kapitalizam to uradi.



* I za kraj:sta vas cini sretnim?



Moja djeca.


Zijad Zuna,glavni urednik bhmagazina

www.bhmagazin.com
Sva prava zaštićena