Mar
17
ENVER KAZAZ: OBOŽAVANJE IZMIŠLJENE PROŠLOST
.jpeg)
Moj strah i briga nakon Srebrenice je u tome da ne dozvolim sebi da proizvodim kulturu baziranu na autizaciji i sakralizaciji nacionalnog i etničkog. Neću dozvoliti da budem stavljen u situaciju da poput nekih gradova, Banje Luke recimo, živim u okruženju koje će proizvesti dva pisca.
Sarajevo ne smije pasti u zamku prevelike romantizacije prošlosti, pisaca proroka, mora postati sredina povoljna za ljude koji se uključuju u moderni svijetRazgovarao: Ahmed Burić
Jedan od najgorljivijih polemičara na današnjoj javnoj sceni BiH, profesor teorije romana i autor knjige Bošnjački roman u XX vijeku, trenutno se našao u fokusu javnosti zbog polemike koju na stranicama Slobodne Bosne i Oslobođenja vodi s akademikom Abdulahom Sidranom. Kritičar koncepta nazadnjačke nacionalne kulture, za e-novine govori o tome kako je počeo sukob sa Sidranom, šta su osnovne manjkavosti koncepta kulture koju forsira ova vlast i šta je moguće napraviti u nazadnjačkim društvima kao što je naše. Profesor Kazaz upozorava: „Umjesto da BiH bude simbolički topos Evrope, ona postaje poligon nazadnih ideologija.”
* Profesore Kazaz, krenućemo od aktualne polemike koju vodite s akademikom Sidranom, a tiče se optužbi da je žiri za književnu nagradu Meša Selimović, čiji ste član bili i vi, uskratio nagradu romanu Vječnik Nedžada Ibrišimovića, i to zato što je pripadnik SDA i javno deklarirani musliman.
Mi smo „ozbiljni” zato što što smo u viktimološkom diskursu, što su svi ovi narodi sebe shvaćali kao porobljene i onda su pričali „velike” njegoševske epske priče, konstruisali mitove kao one o Kosovu, Baščanskoj ploči ili iranskom podrijetlu Hrvata. To su neodrasli narodi, to se zove narodno dječije doba. Narodi koji su sposobni da se donkihotovski nasmiju sami sebi, oni su spremni graditi nove vrste identiteta i kulturnih modela.
Polemika je počela u intervjuu Dnevnom Avazu, a takva vrsta optužbe je, zapravo, zogovićevski pogled na kulturu i jedna ideološki vrlo rigidna optužba, koja, izrečena bez argumenata, vraća ovo društvo u prilike komunističkih četrdesetih godina prošlog stoljeća, u primjere zogovićevskog ili Šinkovog batinaškog diskursa. Optužba je smišljena s ciljem da stvori odioznost prema članovima žirija, koji su, moram reći, jednoglasno odlučili ono za šta ih se optužuje i to jedino vođeni estetskim kriterijima. O Ibrišimovićevom Vječniku napisao sam dug tekst, koji je objavljen 2006. u povodu velikog skupa posvećenog ovoj knjizi. I umjesto da se bavimo raspravom o estetskim kriterijima kanonizacije romana, odnosno motivima žirija, mi smo Sidranovom gestom prisiljeni da pređemo na jedan teren koji se nigdje u demokratskom svijetu gdje je književnost izborila svoju autonomiju ne može sresti. Sidran je polemiku skrenuo u ono što ja nazivam novim oblikom reisizma. Ako pogledate princip ili sistem poduke ili lekcija koji se ovdje pojavljuju na javnoj sceni, onda vidite da se to uklopilo u globalno tržište, gdje se odmah prilijepi etiketa antimuslimanski, pa smo mi članovi žirija, Ivan Lovrenović, Boguslaw Zielinski, Nedžad Ibrahimović, Sven Monnensland i ja neka vrsta Busha na javnoj sceni. Stoga sam i u odgovoru Sidranu rekao da sam ja prije nekoliko godina, braneći pripadnike Alžirske grupe od ekstradicije, pokazao da ne pristajem ni na koju vrstu antimuslimanskog diskursa. Islam i islamsku kulturu duboko poštujem.
* Pa šta je onda „problem” s Vječnikom?
Potpuno je paradoksalno da Ibrišimović, koji je moj prijatelj, razumijeva da njegov roman nije razvio pripovijednu svijest u dijalektici saznanja junaka, da njegov junak od početka do kraja ostaje plakat, da je njegov roman u kompozicionoj ravni s raspadom jezika zapravo dosjetka, da u kulturno-povijesnom smislu njegov junak nama nije dao horizont kulturno-povijesnih identiteta i mijena. Napominjem da je roman, kako ga definira Lukač, dijete modernog polikontekstualnog svijeta, sa junakom u procesualnom, agonalnom svijetu stalno novog identiteta. Tako promatran, Vječnik bi onda bio neka vrsta metafizičke bajke, roman koji je na neki način anahronizam u pogledu strukturiranja narativne junakove svijesti i fokalizatora. E ovo su ozbiljna pitanja u koja bi se trebala uključiti sredina.
* Sredina o tome neće reći ništa. A zašto?
Zato što ne postoji akademska zajednica u Bosni i Hercegovini koja bi na to mogla reagirati. Akademska zajednica je ovdje u službi vladajuće ideologije i njezin je zadatak da ovdje nabilda jednu vrstu identiteta. Protiv čega ja principijelno nemam ništa, neka svako gradi identitet kakav god hoće, ali akademski prostor mora biti oaza u kojoj se pokazuje sloboda duha, prostor ozbiljnog dijaloga. Vratimo se još malo na Nedžadovog Vječnika. On je recipiran kao ideološki kodni roman novog bošnjačkog identiteta. Opet nemam ništa protiv, neka bude tako, ali onda moramo govoriti o ostvarenosti unutar tog teksta.
* Ali, to je zakašnjeli koncept. Književnost mora napustiti koncept „ostvarivanja” nacije.
To je koncept koji pripada neoromantizmu. Mi smo prije nekog vremena u Fojnici razgovarali o romanu i kažem da je paradoks da smo se pisac romana Ibrišimović i ja razumjeli oko svakog segmenta tog romana, dok akademik Sidran manipulira javnošću i optužuje nas na taj način.
* Vratićemo se tome. Čini se, ipak, da ova polemika daje neku vrstu živosti književnoj sceni, koja je u dobroj mjeri zamrla u posljednje vrijeme. Ideološke barijere kao da i nisu najveći problem, ovo je postala zbilja žabokrečina u duhovnom smislu.
Radi se o apatiji, jer batinaški diskurs na javnoj sceni, satanizacija ljudi, optuživanje ljudi po raznim osnovama proizvodi muk na javnoj sceni. Današnja BiH je nažalost duboko podijeljena na tri monoetnička društva, u kojima smo se vratili u jednu vrstu obožavanja prošlosti, i to prošlosti koja je izimaginirana, gdje preovlađujući diskurs naše žrtve od strane drugih postaje neka vrsta pseudomoralne i pseudopatriotske norme. Takva vrsta društva je društvo prošlosti. Mi ne možemo konstruirati nikakav simbolički imaginarij ili poredak vrijednosti oko kojeg bismo napravili konsenzus, s kojim bi se mogli uključiti u porodicu suvremenih kultura u svijetu. BiH je imala tu sreću da je odmah poslije rata imala jednu književnu generaciju koja se uključila u globalno tržište, koja je potpuno suvremena i uključena u svijet na svaki način, koja je fikcijski oblikovala neke identitete. Šta se potom dogodilo? Vlast je shvatila da joj takva generacija i takva književnost ne odgovara i onda je smanjila sredstva za književnost i fondove. Time je kulturna politika decentralizirana i time arhaizirana i svedena na polupismeni sistem igara u kojem pjevačko društvo Hercegovac ili Sejfullah iz Travnika na konkursu ministarstva dobije jednak iznos kao svi književni časopisi. To je uništavanje književne sredine.
* I time se uloga pisca svodi na nacionalnog radnika u oblasti kulture.
Na ulogu etničkog pisca-proroka koji se nalazi u ideologiji zla. Takve primjere možete naći – tu su Ćosić i Aralica najbolji primjeri. Moj strah i briga nakon Srebrenice je u tome da ne dozvolim sebi da proizvodim kulturu baziranu na autizaciji i sakralizaciji nacionalnog i etničkog. Neću dozvoliti da budem stavljen u situaciju da poput nekih gradova, Banje Luke recimo, živim u okruženju koje će proizvesti dva pisca. Sarajevo ne smije pasti u zamku prevelike romantizacije prošlosti, pisaca proroka, mora postati sredina povoljna za ljude koji se uključuju u moderni svijet. To je moj stav od 1996. i ne mislim ga mijenjati zasad.
-.-PHOTO: www.scca.ba-.-Kulturna politika je arhaizirana i svedena na polupismeni sistem igara
Kulturna politika je arhaizirana i svedena na polupismeni sistem igara
PHOTO: www.scca.ba
* Sidran prosto izviruje iz svake rečenice o konceptu pisca etničkog proroka, kako vi to nazivate. U čemu je, zapravo, paradoks djelovanja jednog od naših najvećih pjesnika?
Moram reći da Sidrana kao pjesnika izuzetno cijenim, i to većinu njegovog opusa, osim onog ciklusa koji je upravo na moj nagovor nazvao Loše pjesme u jednoj svojoj knjizi izabranih pjesama. On je više puta objašnjavao svoju poziciju, a posljednji put u emisiji Aleksandra Stankovića Nedjeljom u 2, rekavši da je on u politiku ušao čisto iz egzistencijalnih razloga. Moj stav o tome je sljedeći. Ako neki akademik kaže da u politiku ulazi tako, onda je to smrt neke sredine. U politiku se ulazi iz uvjerenja, politika bi trebala biti prostor u kojem mudri ljudi ostvaruju opće dobro, kao što kažu stari Grci. Dozvolio je da Stranka demokratske akcije devalvira njegovu akademsku titulu i zloupotrijebi ga, i meni je Sidrana u toj priči žao. Sidranu je trebalo omogućiti kreiranje prepoznatljivih kulturnih projekata, makar oni bili i nacionalromantički, a ne bi zluopotrebljavali njegov ugled stavljajući ga na plakat. Ali, nije bilo tako jer u tim stvarima radi diskurs političkog pragmatizma. Biti kao pisac u službi vlasti i vladajućeg koncepta nije nepoznato, u našim okruženjima pogotovo, ali književnost sama i njena sudbina su u disidentskom pogledu na moćnike, tu je njihova sudbina. Ako, pak, pisac ulazi u savez s moćnicima, on ozbiljno izdaje jedan princip koji se nameće kao ozbiljno pitanje, a to je odnos između estetike i etike. Jer ne možete biti delegitimizirani od etike.
* Jer, uloga dobrog patuljka i mefistofelevski posao ne idu skupa.
Ubijeđen sam da će budućnost nešto reći o tome, neobiografistički pristup književnosti, i ja to ostavljam budućim generacijama. Ali, dozvoliti da vas općinski odbor bilo koje partije stavi na svoju listu i time devalvira pjesnički status mora da je dramatično i Sidran je, najvjerojatnnije, svjestan toga. Ako idemo u postavljanje pitanja o političkoj pragmatičnosti, valja znati i to da je mjera onoga što je SDA bio nekad Alija Izetbegović, a mjera onoga što je SDA danas – Amir Zukić. I kad je Sidran nalazio sugovornika u Izetbegoviću, u njemu je mogao naći iole ozbiljnijeg intelektualca. Kad njegov sugovornik postane Amir Zukić, tu se pojavljuje niz problema. Kad Sidran preuzme ulogu dobrog dede, on ponavlja romantičku figuru iz 19. stoljeća. I kad Andrew Baruch Wachtel kaže, parafraziram, da su sve te zemlje koje su nastale u tranziciji zapravo izašle iz glava pisaca, pa zato pisci u njima imaju posebno mjesto, koje se obično daje vizionarima i misliocima – neozbiljne. Zato mi, recimo, nemamo Havela, tu vrstu geste u kojoj se pojavi neko takav u globalnom svijetu ideja. Kod nas kad pisac postane predsjednik to bude Radovan Karadžić. Zato je Bosna i Hercegovina umjesto da postane topos tolerancije u postapokaliptičnom svijetu, postala poligon rigidnih i nazadnjačkih koncepata. Jer, ne može se tražiti od političara da idu u neku džamijsku instituciju postizati dogovor o nacionalnoj sigurnosti ili politici. To se radi u institucijama sistema. I nema derogiranja tih institucija.
Da, ali kod nas je u književnosti bilo humora, pogledajte recimo Derviša Sušića ili Ćopića...
* … ili Skendera i Kočića, sve su to uglavnom Krajišnici …
… a Havel je naravno moguć u kulturi koja se kroz humor samoispituje i preispituje. Mi smo „ozbiljni” zato što što smo u viktimološkom diskursu, što su svi ovi narodi sebe shvaćali kao porobljene i onda su pričali „velike” njegoševske epske priče, konstruisali mitove kao one o Kosovu, Baščanskoj ploči ili iranskom podrijetlu Hrvata. To su neodrasli narodi, to se zove narodno dječije doba. Narodi koji su sposobni da se donkihotovski nasmiju sami sebi, oni su spremni graditi nove vrste identiteta i kulturnih modela. Intelektualna zajednica kod nas mora povesti raspravu o deviktimizaciji, zašto smo zarobljenici jednog tipa identiteta, zašto pamtimo na viktimološki način. Mislim da je to trenutno najvažnije pitanje, pitanje prevrednovanja sistema u kojem se s tim stvarima konačno treba izaći pred javnost.
Odlučio sam pomoći Našoj stranci jer mislim da tu postoji idealizam koji daje krhku nadu u boljitak. Nisam ni preveliki optimist da će ta stranka postati nekakav korektiv koji može dobiti sedam ili osam posto na izborima, ali računam da su principi na kojima je nastala bili razumni i da ih je trebalo podržati. Mislim, nadalje da SDP i Naša stranka zajedno mogu dekontaminirati prostor i zajednički djelovati. Moram kazati i to da onog trenutka kad ta stranka iznevjeri neke od principa za koje se zalagala, odmah prelazim u opoziciju. Ne vidim se kao političar i ne bih mogao obnašati neku funkciju te vrste, ali ne mogu podržati koncepte koji trenutno važe kao glavni na političkoj sceni: to su dodikovsko-čavićevsko–ljubićevski koncept secesionizma, odvajanja i raslojavanja i Silajdžićev unitaristički koncept BiH. U tome, naprosto, politički ne mogu participirati.
* Ozbiljna politička akcija kao da nije moguća. Ova su se društva zaplela u kult žrtve, „šehidsku” poetiku, ako tako možemo reći.
Dobro rečeno. Kad Sulejman Tihić prisvoji deviktimizaciju iz kulturnog prostora u politički prostor, to postaje najopasnija pozicija za jedan kulturni identitet. A onda na njega kreću neargumentirani napadi, pseudo patriotski. Nama na teorijskoj, fenomenološkoj, antropološkoj, sociološkoj ravni treba ta deviktimizacija da bi smo kreirali novi tip socijalizacije. Viktimološki diskurs proizvodi agresivne kulture i slučaj Izraela je u tom smislu paradigmatičan. Deviktimološki diskurs proizvodi društva kakva je današnja Njemačka. Onog trenutka kad je Jaspers 1946. godine održao predavanje i klasificirao, odnosno tipizirao krivicu kao moralnu, političku i metafizičku, tada je Njemačka krenula u duhovno raščišćavanje s prošlošću. Hitler je nastao na kompleksu žrtve, na priči o nepravednosti mirovnog ugovora u Versaillesu nakon Prvog svjetskog rata.
* To pomalo zvuči kao priča o Miloševiću.
Srpski kulturni identitet u BiH se nije suočio sa moralnom i političkom odgovornošću. Zbog toga što nije izvršena ideološka dekontaminacija prostora, dogodilo se da ideologiju zla preuzimaju različiti ideološki subjekti. Pa se pojavljuje paradoks da je Milorad Dodik, zapravo, zombi Radovana Karadžića, u kojem se secesionistička politika stalno pojavljuje kao model. Tako je moguće da, evo sad, recimo, Sidran, za svog druga Bobišu, kako on zove Slobodana Praljka, velikog mostarskog reditelja i svoga prijatelja, kaže da, iako je srušio Stari most, ima djetinju dušu. Pri tom je taj čovjek napisao osam knjiga da bi odbranio tuđmanovsko-bobanovsku politiku prema Bosni i Hercegovini. Ali, na kraju, ko je odgovoran za to? Odgovorna je akademska zajednica, koja je pristala na neslobodu i koja se nije suprotstavila interesima dnevne politike.
* Ali, postoje stvari koje se ne mogu urediti akademskim diskursom.
Prije nekoliko noći sam gledao emisiju na kojoj su govorili Jasmin Imamović, načelnik općine Tuzla, s jednom vrstom diskursa, i federalni premijer Nedžad Branković i direktor BH Gasa Bećarević, koji zastupaju oprečnu stvar. Imamović predlaže da se hitno sprovede toplifikacija Sarajeva preko Termoelektrane Ćatići, gdje bi grijanje bilo jeftinije 50% i gdje bi smo u krajnjoj varijanti bili okrenuti vlastitim resursima i ne bismo ovisili od inostrane dobre volje i hira nekih ljudi. Taj projekt je bio razvijan u Energoinvestu još 1975. godine i do danas nije razvijen. S druge strane imate prijedlog da se pod Tuzlom, gradom koji tone, izgradi skladište za plin, da se u krajnjoj varijanti postavi bomba pod 178.000 ljudi. Taj koncept je, zapravo, uzimanje tala od uvoza plina u BiH i ništa drugo. Dok građani Bosne i Hercegovine ne shvate da je prioritet političkog života uređenje osnovnih životnih potreba, uređenje života, a da to nisu reisovske meta-priče, mi ćemo živjeti politiku prošlosti i jedan donatorski mentalitet u kojem zavisimo od toga hoće li se smilovati Putin, ili Boris Tadić. Ne želim da me niko drži u prošlosti. Ja sam svoju prošlost obavio time što sam pristupio Armiji Bosne i Hercegovine, na sarajevskom brdu Žuč. Nikakav Sidran, nikakav reis mi ne mogu odricati pravo da volim državu kojoj pripadam, da volim kulturu kojoj pripadam i da to meni ne pripada ništa manje nego bilo kome drugom. To „čuvanje” kulture je zapravo mesijanstvo koje nas drži zakovane za prošlost.
Bookmark
Email This
Hits: 1690
Komentari (2)
RSS feed Comments
tantal
said:
 |
... kazaz je ljudina uvijek bio, on unosi malo bistrine i etike, ljudske topline, u ovu zabokrecinu nase stvarnosti kontaminirane ludilom i populistickim primitivizmom |
Napišite komentar
Prikaši/Sakrij formu za unos
Magazin
Aktuelno
