BH Magazin

"Trudim se da ne budem težak čoek, i lak sagovornik, i pored pozamašne kilaže. Stvaralaštvo je pored neophodnog dara i zanat, koji se mora, uz odricanje dobro izbrusiti, zato sam najčešće prema svojim djelima zaista skeptičan, jer obično slutim da se može i bolje. Ne zanosim se, bježim od toga koliko mogu, jer valjda onaj koji se zanese taj i posrne, zaluta, pa i pogriješi, ljudski. Umjetnost je ponekad i šutjeti (da se ori )". Književnik u egzilu: Enes Topalović


*Gospodine Topalović, u ime posjetioca ( čitalaca ) BH Magazina, te u ime Vaših ( kako se to kaže ) brojnih fanova, jer ste u rubrici: Kultura, među najčitanijim, želim Vam se zahvaliti na odvojenom vremenu za razgovor koji sledi.

-  Hvala i Vama na iniciranju razgovora, a mahsuzije hvala, i čast, onima koji izduraju pročitati i nešto od mojih zapisa na Vašem Magazinu. Neko je, eto, uredio tako da pisac ono što mu se „spusti“, u inspiraciji, treba i da „objavi“, mada su, po nekom mom klimavom ubjeđenju najbolji oni tekstovi koje pisac, pošteno, napiše samo za sebe, ili za Inspiratora, i nikad ih u javnost ne pusti. A ovo vrijeme svakako nije moje, pa ga rado trošim na razgovore. To što objavite u kulturnoj rubrici čitam i ja, redovno i rado.

*Prije svega, iskoristio bih priliku da Vas zamolim za dodatna pojašnjenja u vezi Vaše zbirke novela : Otkucaji iz kabura, prevedene i na norveški jezik i unaprijed prodate u tiražu od 500 primjeraka! U predhodnom tekstu, mojom, nenamjernom krivicom u tekstu: U susret novom romanu, ispalo je da je tiraž zaokružen na 500 primjeraka, ali sam kasnije obavješten da je to netačno ? Evo prilike da iz prve ruke čujemo, u vezi aktuelne zbirke, sve detalje oko tiraža.

-Nema tu nikakvih nebeskih cifara. Prema ugovoru je bilo predviđeno da se za početak štampa skromnih 1000 primjeraka, što je kao neka srazmjera nepoznatom, prvi put prevedenom piscu. Međutim, pošto je pola tiraža, dakle 500 primjeraka, već otkupljeno od strane Norveškog savjeta za kulturu (Kulturrådet), izdavač je već signalizirao povećanje ugovorenog broja knjiga, što bi moglo značiti da je njegov po svoj prilici dugi nos nanjušio neki interes. Gdje i kako će se knjiga plasirati nisam upoznat, ali je vrlo vjerovatno da su i norveške biblioteke zaintersovane, te mreža knjižara, a valjda i koji sitan procanat ljubitelja „autsajderske književnosti“ (tj one nastale na malim jezicima, kao što je naš sirotinjski)

*Šta je predhodilo, po vašem mišljenju, kupovini zbirke  i prije njenog pojavljivanja?

-  U fazi primprema prevedenog rukopisa izdavač mi se obratio sa molbom da naprvim kraći siže novela iz zbirke, te da mu dostavim sve zapise o sebi, novinske članke, intervuje, prikaze, recenzije, osvrte, promotivne zabilješke, ..... dakle kompletnu medijsku sliku moga rada, ili nerada. Pošto nemam naviku da to sakupljam u kojekakvu „arhivu“, počela je trka i lov na zapise o ET-u. Googlalo se po internetu, tražilo u šupi, i po komšiluku, pljuckalo i listalo stare novine od zadnje 3-4 godine. Srećom bilo je pedantnih poznanika koji čuvaju sve, pa i te stare novine, te sam uspio sakupiti pozamašnu gomilu starog papira. Sve sam to uredno poslao izdavaču, a on je valjda čovjek od zanata, te je od tog materijala napravio dobru reklamu koju je pustio u norveški sistem za kulturu. Valjda se ovaj veseli Savjet upecao na svu tu papirologiju i otkupio iz cuga 500 komada mog norveškog prvjenca. Helem, daleko od toga da se radi o nekoj mojoj popularnosti u Skandinaviji već, izgleda, samo o početničkoj sreći, i dobroj prvoj karti. Šta će donijeti vrijeme ostaje da se vidi.

* Vaš prvi roman, po vašim riječima: najdraži,  je : Let kroz snove. Ali postoji, takođe, informacija da je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, zapravo, Vaš prvi rukupis nestao u plamenu mržnje. Hoćete nam reći nešto o tom?

-Prvi roman je kao prva bračna noć. Pun početnog zanosa i uzbuđenja. Koje se kasnije nekako potroši. Naravno da mi je drag, ali kao što to obično godine i iskutvo donose, mnoge stvari ovaj ja današnji ne bih napisao kao što sam to onomad, prije 8-9 godina uradio. Valjda sam se opametio i sazrio, ili možda natruho. Počeo sam raditi i drugu verziju tog romana jer sam sebi umislio da sam dorastao da sam sebe bivšeg korigujem. Namjera je da se rečenica i stil romana popravi, ako se ne omakne pa se pokvari. Ali, u nešto se mora ulagati, neko u kuće, neko u auta, ili akcije, a ja eto tjeram kera i ulažem opet u snove. Koji će ulog promašiti a koji pogoditi, valjda nije u našoj moći. Nedavno sam negdje pročitao genijalnu izajvu nobelovca Varella, brazilskog onkologa, koji veli da se danas pet puta više ulaže u viagru i silikonske sise nego u Alzhajmerovu bolest, te ćemo ubrzo doživjeti da po staračkim domovima imamo dede sa tvrdim penisima i nane sa čvrstim sisama, koji neće znati čemu to služi i kako se koristi.

-A izgubljeni rukopisi su tipična ratna priča. Ono što se usput zapisivalo s namjerom da nekad, akobogda, bude knjiga je nestalo. I tek sedam godina poslije rata sam se ponovo nakanio da zaorem ponovo, pa niklo ne niklo. I eto vele da ima nekog zelena uroda.

* S obzirom da ste studirali književnost, da ste u Norveškoj aktivni kao predavač bh jezika, recite nam kako je živjeti u tuđem jeziku, a ''stanovati, obitavati'' u svom-maternjem?

- Noveški sam učio na ho-ruk, iz nužde, i za Božije čudo, prilično ga savladao gotovo za 3-4 mjeseca. Još par godina sam napredovao i usavršavao ga, a onda sam počeo da nazadujem. Da li je to došlo zbog tereta godina, ili sam se zasitio tuđeg jezika, ili mu se nikad nisam ni približio ni sa njim se „orodio“, ne znam, ali znam da danas tim jezikom baratam kao i prvih godina. A moglo bi biti i to da sam uvidio da je za mene nemoguće stvarati na drugom jeziku, te sam ga zato i ćušnuo u stranu, i merakli nalego na našu leksiku, i sintagmu. To je jedino bogatstvo u kojem volim uživati. Kao i svi čitaoci - umjetnici.

(Pokušao sam i sam prevesti samo jednu svoju novelu na norveški „ A, što se Ifeta promijenila!“, jer je najkraća, i valjda sam je pongdje i potrefio dok je korektor norveškog i to preživio.)

*Vaš roman: Na kraju svega, na natječaju VBZ-a u Zagrebu, godine­ 2009 ušao je u najuži izbor za nagradu od 100. 000 Kuna! Rukopis je otkupljen i roman će, po ugovoru, biti izdat od strane VBZ-a. Dokle se stiglo s tim ugovorom?

-Upravo radimo finalne korekcije, puno je krugova tog korigovanja, ali ovi VBZ-ovi profesionalci vele da ne smije biti grešaka (iako ih se uvijek podkrade bar dvocifra). Inače, roman je uvršten među 5 najboljih (od 106 prispjelih) na VBZ-ov najtejčaj u Zagrebu. VBZ-ova izvršna urednica Sandra Ukalović, koja me lahko nagovorila da oni štampaju roman, veli da je rukopis dobio „najbolje moguće ocjene žirija“, sa Jergovićem na čelu, (što mi je bilo malo čudno, jer ipak nije bio izabran za najbolji). Inače, zadnju godinu roman se priprema u Beogradu (pod uredništvom Aleksadra Arsenijevića), trebao bi se konačno štampati, do 1.aprila ove godine, i pojaviti na aprilskom Sajmu u Sarajevu. Tako da je rukopis već „obišao“ bivšu Jugoslaviju, i podosta onih koji o slovoslaganju na tim (i)lirskim prostorima nešto znaju su već u njega zavirili i valjda, bar nazor, klimnuli glavom da to ipak treba ići u štampu, iako se radi o vrućem krompiru (iz upaljene balege), teškoj i žestokoj tematici, gotovo tipa nabijanja na kolac, ili čerečenja žena konopcima svezanim za konjske repove, jer se u romanu i do ludila plače, i smije, sebi i svemu. A šta je bilo na kraju? Neko će saznati kad umre. Ne vjerujem da će to neko dokučiti kad pročita roman, ali nikad se ne zna. Ima ljudi koji znaju čitati i ono što ne piše. 

* U Vašem dosadašnjem stvaralaštvu bilo je i zasluženih nagrada. Koliko su Vas obradovale te nagrade i koliki je njihov efekat u smislu motivacije za dalje?

- Kad se dijete pohvali, ono pomisli da zna raditi ono zbog čega se hvali. Ni sitne veličine, od sto kila, nisu puno drugačije. Nagrade su nekom prdimahovina, a nekom, naravno, pogonsko gorivo, makar i na taštinu smrdjelo, kao i obaveza da se „zanat“ shvati kobiva ozbiljno i radi svojski, tj da se čovjek pred sobom opravda. U svakom slučaju pokušavam, koliko je smrtniku moguće, izbjeći ulizivačko pisanje, zbog tapšanja po ramenu. Iako sam do sada sakupio 3-4 književne nagrade, još uvijek mi se nije zanebesalo od „hvale i slave“ i pošteno se gledajući u ogledalo još uvijek se smatram samo nekim „potencijalom“.  Nagon za stvaralaštvom je kao žeđ. (Znaju to i pijanci.) Ponekad čovjek nagne i iskapi punu čašu, ili času, a ima i onih koji misle da mogu iskapiti i cijelu Drinu, sa pritokama („Što je tekla, tekla je“).

* Osim Vaših samostalnih naslova, proza i poezija Vam je takođe zastupljena ( da ne nabrajamo printane i internet medije ) u zajedničkim zbirkama. Kao što je: Pod istim nebom. Zbirka poezije i Zbirka priče pisaca bh dijaspore. Kakvi su, još friški, utisci iz Brisela?
-Za Briselsku grudvu, ili lavinu, tek treba da se čuje. Ali i do sada je dosta odjeknulo, iako se neki visoko kompetentni još uvijek prave gluhi.

- Ukratko, Brisel je bio, sajam dobre hrane, dobre priče i druženja. Tu sam sreo neke stare ahbabe, i upoznao nove jarane i jaranice. Pisanje je usamljenički posao, i čovjeku uvijek treba druženja i iskustva. Mada to iskustvo i druženje može i da zavede. Ko se zavoditi da. (Nas je u Briselu zavela, okupila i nahranila Arnautovićeva, i naša Plavuša (knjiga priča izabrnica), koja nije antologija, ali je svojevrsna književna istorija. Vrijeme će pokazati da li je to uvezivanje novog bosansko-svjetskog književnog duha, pretovarenog progonima i novim bjelosvjetskim iskutvima, pogodilo ili promašilo. Nas, okupljene oko zajedničke knjige, je svakako pogodilo, i dugo ćemo se sjećati Brisela, sarme, promocije i sijela.


* Dakle, konkretno, koja izdanja lakše ( da ne kažem s manje živaca i eura ) stižu do onih kojima su namjenjena- do čitaoca. Zajednička ili samostalna?

- Zajednička izdanja se obično podjele prijateljima, a sam pisac i ne dobije mnogo primjeraka, dok se kod samostalnih izdanja ponešto i proda. Čovjek ne smije sam sebe, ni knjigu, izdati, mora raditi ono na što ga guraju nagoni, a uspijeh će, ili neće, doći bar kad pisac umre, te društvo i sredina ne budu više imali razloga da sumnjaju i kalkulišu da bi se i bh pisac mogao, nedajbože, opariti od knjige, ili bar riješti finansijske brige. Moje knjige stidljivo kupuju uglavnom posebne duše, ali najviše je onih koji bježe od nje, kao i od lopate.

* Šta Vi konkretno mislite, na koji bi način bh stvaralac, bačen daleko od domovine a neraskidivo ( metaforički rečeno: jezikom ) za nju vezan mogao i sebi i onima koji ga žele čitati olakšati ne baš obećavajući položaj pisca, knjige, pa i čitaoca?

-Nemam pojma. Neko olakšavanje mi/nam/ nije jača strana. Pisac i čitalac su oduvijek ašikovali, pa šta ko ugrabi. Nekad bi se i uzeli, a bogami nekad i razveli. Trenutno pisci iz tzv bh dijaspore nisu baš na cijeni kod domaće publike, osim možda poneki, slobodni, „zbog dobrih papira“. (Nek mi oproste ozbiljni čitaoci – nisam znao odgovoriti na pitanje, pa sam se pokušao izmotavati. A i ne može ograničen čovjek sve znati. Mada ima i onih koji misle da su sveznadari. Ako takvi uopšte i znaju da misle?)

*Približava nam se Sajam knjige u Sarajevu. Hoće li izdavać, kad je novi roman u pitanju, odražati riječ, te kakava su Vaša iskustva sa izdavačima?

-Na Sajmu u Sarajevu, prema ljudskom krhkom planu, bi se trebala pojaviti čak dva moja friška romana: dugoočekivani vreli krompir „Na kraju svega“ (u izdanju VBZ-a) i posljednji, eksperimentalni „Amanet mreža“ (uređen kod Šahinpašića). Kakva će im biti nafaka nije više do ovo moje malo kila.

* Jedan ste od rijetkih ( ako ne i jedini ) ko je kolege od pera, i ''tragalačkih muka'', ugostio u svom egzilskom boravištu. Naime, ne znam tačan broj ( niz) godina, ali raspolažem s tačnim informacijama da ste za, već tradicionalni, Dan državnost BiH koji se na visokom kulturnom nivou svake godine obilježi u Bergenu-Norveška, ugostili, do sad, veliki broj bh stvaralaca s raznih strana ovog kotrljajućeg svjeta. Recite nešto o tom rodoljubljivo-humanistički-kolegijalnom iskustvu, te iskoristite priliku da pomenete one koji Vas u ovom projektu podržavaju, učestvuju, pa i pomažu.

-Do sada sam ugostio desetak ljudi od pera koji su po nekim subjektivnim, i objektivnim, procjenama zaslužili da se predstave u gradu „vječite kiše“ na zapadnoj obali Norveške a među njima su: Marko Vešović, Zlatko Lukić, Halil Džananović, Kjell Arild Nilsen, Faiz Softić, Meho Baraković, Uzeir Bukvic, Tone Bringa, i još neki umjetnici van književne branše. U planu je promocija, akobogda, i bude sredstava, sa još nekim imenima BH književnosti i njenih ogranaka u dijaspori. (Pošto se zasad radi samo o planovima na koje ja ne mogu baš uticati, ne bih navodio imana ljudi (i žena) koje namjeravam pozvati, da ne bi bilo kakvih razočarenja, ako se omakne). Sve to do sada mi je omogućavala finansijska i druga pomoć Biblioteke iz Bergena, te regije Hordaland (nešto kao naš kanton), i Centra pisaca Norveške (čiji sam član).

*Gospodine Topalović, u svojoj dugogodišnjoj, hajd, recimo, praksi nisam sreo lakšeg sagovornika, od Vas! Vaša jednostavnost u poimanju sebe i ljudskost u poštovanju drugih stvaralaca je neuobičajena, toliko ljudska da se prosto u nebeskim bojama i akordima nazire i/ili osjeća! ( Naravno, ko hoće ili zna da osjeti ). Pitam Vas s obzirom da sam samo iz dijaspore ( o našima, na neki način uspješnim ), napisao bezbroj reportaža, te bio u situaciji da po nekad sagovornike branim od njih samih, jer su u svojim smohvalospjevima krnjili i ono ljudsko što su nesumnjivo posjedovali. Vi se, kad je Vaše stvaralaštvo u pitanju, poprilično izmičete, čak i tamo gdje znate da ima uporišta, da ste se duboko ukopali, to jest na neki način, da ne kažem, uzdigli.  Okretanje na skveru koji vodi samo u dva pravca: u hranjenje ega ili na obale gdje se zabacuje i čeka da onaj pravi zagrize i da on, ako nije mutav, progovori. Ili Vi jednostavno svoje umne dosege i trene gdje ste (i u poeziji dakako ) na neki način pomjerili, ili u najmanju ruku nažuljali, horizonte, kao dar prepuštate drugima na korištenje i eventualnu procjenu. I na kraju ( uz još jednu zahvalu na razgovoru ) kakav je Vaš odnos prema onima koji Vas rado čitaju i još rađe hvale. Kakav je Vaš odnos prema Vama kad se u drugom(a) prepoznate?

-Trudim se da ne budem težak čoek, i lak sagovornik, i pored pozamašne kilaže. Stvaralaštvo je pored neophodnog dara i zanat, koji se mora, uz odricanje dobro izbrusiti, zato sam najčešće prema svojim djelima zaista skeptičan, jer obično slutim da se može i bolje. Ne zanosim se, bježim od toga koliko mogu, jer valjda onaj koji se zanese taj i posrne, zaluta, pa i pogriješi, ljudski. Umjetnost je ponekad i šutjeti (da se ori ).

-Sebe još uvijek smatram piskaralom, i nekim potencijalom. Za titulu književnika trebaju velika djela. Pri tom veličinu djela nikako ne može nabiladati pisac sam, nego se valjda o tome morajau usaglasiti i kritika i publika.

-Svoje čitaoce cijenim kao sebi ravne, umjetnike-čitače, tragače, posebne duše. A odnose sam sa sobom još nisam raščistio, te zato nikad ne blokiram račun na koji se sam sa sobom šprdam. Čovjeku treba bezbriga da skroz ne prolupa. Valjda.

Hvala na razgovoru, velika.

Razgovarao: Halil Džananović