BH Magazin

Možda, uz poruku da treba stvarati, ostavljati trag, sanjati o univerzalnosti i ljepoti prostora sa kog dolazimo, treba i živjeti život, sastavljan od trenutaka tamo gdje ih odživljavamo. Ovo što sad pišem, pišem slaveći jezik bosanski ali i ljubeći zemlju u kojoj odživljavam ovaj trenutak, bez obzira što ona nije Bosna. Pitanje je šta bi danas ostalao od tog što se danas naziva svijetom kršćanstva, kad bi se iz njega isključilo ono što je u njega unio duh oplemenjen i nastao u islamu, ali i od islama da se iz njega isključi ono što je nastalo u kršćanstvu, budizmu... i ne očekivajte da to čuvari crkvi priznaju. Čovječanstvo u svom plemenitom poimanju jeste i postoji, upravo zahvlajujući rijeci univerzalnog uma u kojoj se na svu sreću još uvijek kupamo.
Razgovarao: Halil Džananović

JE L' SARAJ'VO GDJE JE NEKAD BILO

BH Magazin: Gospodine Kadrić, razmišljajući o pitanjima na koje bih zaista želio čuti odgovore, odnosno Vaša razmišljanja, u jednom trenutku kao da sam začuo glas jednog od Vaših romansiranih junaka: Čitajte ljudi, jer ako se u knjigama i slovima ne (s)nađete kako ćete na nebesima među onolikim zvijezdama? Osim logičke melodike u ovom glasu ( Vaših literarnih junaka ) učinilo mi se da ima i neke pritajene, ne prijetnje, već opomene?

Kadrić: Poštovani Džananoviću, univerzalno prihvaćen simbol mudrosti je knjiga, simbol spasa i izbavljenja je takođe knjiga. Između Boga (Allaha) i čovjeka je knjiga (Biblija, Kuran) i to nije slučajno i to nije čudno. Čudo je da čovjek u XXI vijeku bježi od knjige, ili još gore da kao uči ali ništa ne razumije. Takav čovjek, takvo društvo (ako je riječ o pojavi i pravilu) ne može naći izlaz iz tunela, takvu skupinu Bog ne može razumjeti sve dok ona njega ne razumije.
Hamza Orlović u romanu „Luter i Orlović“, upredajući iskustvo svoje (ali i moje majke) će oslikati to stanje bježanja od knjige i Stvoritelja: „Moja majka, lahka joj bosanska zemlja bila, je učila sedamdeset godina, klanjala pet vakata namaza svaki dan, Bogu na amanet otišla da se nije znala potpisati. Sa energijom koju je učenju posvetila mogla je nekoliko fakulteta završiti, mogla je sebi i nama život učiniti boljim, ali nije...“.
U jednom drugom pisanju sjetiće se i tetke Mevle, učene žene. Pričalo se da je hatmu završila, znala je Jasine za mrtvim učiti. Zaticao je desetine puta nad knjigu nadnešenu kako čita, njemu, tad nepoznata slova. Znala mu je reći kome uči, ali šta koja riječ znači nije. Tetka Mevla mu je ostala simbol one koja je na stotine puta knjigu čitala a da nikad nije ni riječi razumjela. Godinama ga je mučilo pitanje kome i zašto su majka i tetka Mevla učile i da li ih je ikad Stvoritelj razumio, on nikad nije mogao. Kasnije će shvatiti da su upravo one idealni učenici vjeroučitelja.
To je to vezano za mentalitet i prostor sa kog dolazimo, u čemu je moguće naći sloj odgovora za puno toga što se dogodilo i događa Bosni i Bosancima (i Hercegovcima svakako).
Gledano na planetarnom nivou stvar nije puno drugačija, muslimani cijelog svijeta (posebno oni koji se vijekovima svom Bogu mole na jeziku koji nikad nisu razumjeli) prolaze kroz golgotu ne razumjevanja svijeta u kom živimo, kroz nemoć da mu se prilagode, da u njemu i sa njim žive. To na drastičan način koristi kapitalistički fundamentalizam, kog simbolizuje Amerika, ali ne samo ona. U potpuno istoj situaciji bezizlaza se našla Evropa prije petsto godina, dok je nije Martin Luter uz pomoć bosanskih patarena i učenja na svom maternjem jeziku spasio (upravo o tome govori i roman Luter i Orloviić).
Danas se čini više nego ranije da su, Karl Marks i Fridrih Engels imali pravo, tvrdeći da se sudbina poigrala sa čovjekom i njegovim izumima. Sve što je izmislio da mu služi brzo se pretvaralo u silu protiv njega pred kojom je počeo ponizno da kleči. Juče, ali i danas, je to Bog, pa novac i zlato, danas sofisticirana tehnologija koja se udomila u našim životima (posebno kod mlađih ljudi) postajući im drug, roditelj, učitelj, ljubavnik... pitanje je samo koliko će ta iluzija dugo da traje i koje su posljedice?
Čovjek i čovječanstvo su u velikoj opasnosti, možda najvećoj u (h)istoriji i jednog i drugog, da bi se izbavili, put je jedan, vratiti se sebi i prirodi, put do jednog i drugog je knjiga. Drugog puta kao da i nema ili ga ja ne vidim.

BH Magazin: Naš prethodni razgovor je (kako su mi javili oni koje iskrenost krasi ) imao prizvuk autentične sevdalinke, melodičnost našeg podneblja, okvire istorijisko-umjetničkih ramova... Imao je priču koju nam tumači čuvar ključeva od zagubljenog kovčega u kom se, hajde da tako formulišemo, nalazi svojevrsni ''Sveti gral bosansko-hercegovačkog čovjeka, razvučenog na trostrukost, nekako u obliku piramide... Ali, s obzirom da ste se skoro vratili sa Sajma knjige u Sarajevu da počnemo s pitanjem koje je Dino Merlin upjesmio: Je l' Saraj'vo gdje nekad bilo?

Kadrić: Kažu da je najveća vrlina čovjeka skromnost, onog trenutka kad sami na nju pokazujemo i ona se gubi, preskočimo osvrte na ranije prijatno ćaskanje. Sarajevo kao simbol susreta i dodira različitog, sublimacija Bosne i njena prkosa, jeste geografski tamo, ali bi bilo neskromno očekivati od onih koji danas u njemu žive da nam nadomire ono što su strahote četvorogodišnjeg bestijalnog atakovanja na grad i državu, pa i bosansko društvo odnijele. Ne mislim samo na onih desetak hiljad u gradu nevinih nemilosrdno pobijenih, onih nekoliko puta više rastjeranih, otišlih. Tu mislim i na ratni i poratni mentalitet koji je promjenio mentalni sklop grada i njegovih žitelja, njegove junake, običaje. Ti novi junaci su počeli po gradu praviti spomenike svoje moći, ali i nemoći da se ozbiljno bave restauracijom razorenog bosanskog društva i države Bosne i Hercegovine. Nekima je Bosna od Čeršije do Marin Dvora. U takvom, sapetom gradu, razapetom društvu, jednooki ljudi postaju kraljevi.
Idimo još korak u skoru prošlost, kad su pitali jednog od političara koji je sa brda promatrao, ali i organizovao razaranje grada i države, zašto drži Sarajevo u opsadi.
Svijet treba teatar, dobio ga je, odgovorio im je onaj. Na žalost, kao u ratu, rušiteljima, ali i onima iznutra koji su njegove žitelje držali kao taoce, i danas je Sarajevo zadržalo status teatra, pred kojim se mnogi dokazuju u ekonomskom, političkom ali i kriminalnom pogledu. Ruku na srce, mnogi iz Podrinja po svijetu rastjerani naprimjer, nisu potrčali za svojim rodnim grudama, niti ih je neko pozivao da to čine, pokupovali su stanove po Sarajevu, opremili i zaključali. Zamislite da neko kupi stan u Londonu, Štokholmu ili nekom drugom velegradu i drži ga zaključanog i praznog više od jedanaest mjeseci? Bio bi proglašen ludim, ali u Bosni je to simbol nečeg drugog. Sa te strane Sarajevo je polu prazan grad iz kog ljudi još uvijek više izlaze nego se vraćaju. Puno je toga što Sarajevu danas nedostaje da bi bilo gdje je nekad bilo.

BH Magazin: O sajamskim danima, pa i noćima, veoma malo se pisalo, glasovi naših stvaraoca sa tuđinskim adresama, diljem ove planete, su nekako pritajeni. Prateći tok Sarajevskog sajma u jednom trenutku sam u noviju seharu aforizama upisao i ovaj: Sarajevski sajam protiče dostojanstveno u tišini mimohoda i bez riječi. Stiče se dojam da je XXIII Sajam knjiga i učila prošao, haman pa ha, bezglasno. Osim Vas i Denisa Dželića nisam, bar iz kruga onih koje poznajem, naišao na neki ozbiljniji tekst, crticu, prisjećanje, krutiku, pa i samokritiku? Zašto su naši stvaraoci (mislim na dijasporne) toliko tihi?

Kadrić: Pitanje čujnosti pisaca iz BiH dijaspore, pa i sveukupne BiH dijaspore je višeslojno i njega sad neću problematizirati.
Mislim da je ovo sedmo po redu okupljanje pisaca na Sajmu knjige u Sarajevu, u mnogom tu priču promjenilo. Natjerali smo mnoge, sviđalo se to njima ili ne, da shvate da postojimo, da nismo bezlična masa koju gledaju kroz sumu ostavljena novca, mi smo društveni sloj, dio društva koji ima pravo da upire prstom i u Sarajevo, ali i cijelu Bosnu i Hercegovinu i kaže: Da ova zemlja je i naša, ona je i naš zavičaj i naša inspiracija.
Ne znam kako je toga vani prošlo, ali znam da smo bili vrlo dobro medijski pokriveni, naše promocije su one među najposjećenijima, najorganizovanijima, naš štand okupljanja takođe. Cijeloj priči treba dodati kancelariju Ministarstva za ljudska prava i raseljena lica, koja u tehničkom smislu stvara preduslove da mi možemo zauzeti promotivnu poziciju i odraditi misiju koja je pala u dig piscu. Podsjetimo da je samo ovom okupljanju oko knjige ukazao čast: Dževad Tašić, Midhat Ajanović, Ismet Bekrić, Denis Dželić, Zlatko Lukić, Šimo Ešić, Predrag Finci, Bisera Boškailo, Safeta Osmičić, Hankuša Fehimova Hamzagić, Nisveta Grabovac – Šabić, Marija Fot-Grabovac, Hedina Tahirović Sijerčić, Safeta Obhođaš, Ševko Kadrić, Mustafa Cico Arnautović, Fahrudin Dino Avdibegović, Osman Arnautović, Antonije Nino Žalica, Enes Topalović, Enisa Bukvić, Stjepan Zelenika, Emsura Hamzić, Milena Letić Joveš, Bajram Redžepagić.  To je više od pregršti radosti, od sehare novih romana, nezaboravnih susreta sa publikom, oplođivanja novim idejama, razmjenom iskustava, dogovorima za novo.


BH Magazin: Kad smo kod množine, odnosno naših stvaraoca u dijaspori, kako poboljšati status koji zapravo i ne postoji. I kako osnažiti imidž koji su pojedninci (zato ih volim) stvorili, nasuprot onih koji imaju pare i plaćaju štampanje nečeg ničeg? Da li su, zapravo, naši stvaraoci svijesni da osim stvaranja svojih djela moraju, (nema im druge), na neki način stvarati potencionalne potrošače-čitaoce, posjetioce izložbi-pozorišta-koncertnih dvorana?

Kadrić: Već sam u prvom odgovoru dotakao suštinu problema bosanskog pisca, već vijekovima, a ti si pitanjem još jedan apostrof na nju udario, to je čitalac. Svjesni čitalac koji znanjem čitanja slova, razumije poruku koju mu pisac knjigom šalje. Ruku na srce tu je Bosanac Bošnjak, fatalno zakinut. Protiv njega su se već pet vijekova urotili čuvari vjerske dogme da se svom Bogu treba moliti na tuđem jeziku koji puk (budući čitalac) ne razumije. To je ta cijena koja se sa zakašnejnjem plaća a cijena je enormna, do nivoa da narod zapravo nestaje sa svakom nepročitanom knjigom.
Pred pisca se postavlja banalno pitanje: Ima li uopšte smisla pisati? Pred narod: Zaslužuje li narod koji ne čita uopšte svog pisca? Da se ne bavim sa tri pitanja, svešću odgovor na ovo posljednje, dakle narod koji se duhovno ne obnavlja, koji ne cvjeta (baš kao i voćka), ne samo da nema prošlost, on je takvom sadašnjošću oduzeo sebi pravo na budućnost.
To svaki od nas ima kao iskustvo, kao muku, iako je (h)istorija Bosanca i Bosne samo od 1991 – 1995, zgusnutija događajima i izazovima da se opišu, zabilježe, nego vijekovi trajanja nekih drugih naroda i prostora. Bosancima su se kao forme i simboli okupljanja po svijetu nametnuli: šank i vjera domaća. I pitajte Bosance mlađe i starije gdje Šerif, Halid ili Tifa pjevaju, pitajte ih ko je muftija u Zagrebu a ko u Novom Pazaru, pitajte ih ocjenjuje li se ili ne ocjenjuje vjeronauka u školama, odgovoriće ko zapeta puška. Ne pitajte ih za “Anštajnov kompas” Senada Durana, “Šapat predaka” Enesa Topalovića, “Bosanskog protestanta” Manuele Sorensen... ili Ahmeta Šabe, Meše Selimovića. Gazeci stazama bespuća Bosanci su odavno ugazili na šejtansko kolo prolaznosti što jeste opijenost materijalnim i trenutačnim užitkom, a preskaču knjigu i pisca kao besmrtnost i lijek za svaku ranu, posebno onu na duši.
Zato pisci, koji se u takvim okolnostima odvaže da misle, misao stave na papir i objave kao knjigu jesu anonimni heroji našeg vremena, o kojim će suditi vrijeme, ali oni već sada sude vremnu.

BH Magazin: Ponovo je aktuelizirana imenica: Svjetska mreža bh. pisaca u dijaspori. S obzirom da sam već pis'o o našoj ''Mreži''  u ''čuvenom'' štivu: ''Zbirka priča uflekana sarmom'', ima tomu i pol' godine i da se do Sarajevskog sajma više ništa, po tom pitanju, nije čulo a samim tim ni uradilo? Vjerujete li da će sad krenuti uzlazom, te zašto to vjerujete, jeste l' riješili da se maksimalno angažujete i ima li saglasja od dokazanih kolega-nica?

Kadrić: Priča o Svjetskoj mreži bh. pisaca u dijaspori me asocira na tragičan nestanak vitezova pred organizovanom falangom. Naime vitezovi kao vješti ratnici su dobijali bitke na mejdanu ali u sukobu sa falangom dobro organizovanih ali loših boraca su redovno gubili. Gdje je povezujuća kvaka, svaki od nas pisaca po svijetu razasutih je u svojoj sredini napravio određene iskorake, ako ne i uspjehe, ali ta priča u kolektivnom pamćenju nema velikog značaja. Dužni smo da stvorimo instituciju (kao što je naprimjer ovo okupljanje u Sarajevu u povodu Sajma knjige), da ostavimo onima koji bi željeli da pišu, ili već pišu trag, adresu, šansu, prenesemo iskustvo.
Takva Mreža, bi ima smisla i nedostaje u našem književnom organizovanju. Primjer je izdavačka kuća koju smo ovdje pokrenuli koja je objavila više od dvadeset djela, napravila nekoliko prevoda, knjigom odjenula pisce i Ferida Ćehića, Minku Blakić, Mustafu Cicu Arnautovića, Enesa Topalovića...
Pojedinac može da bude koordinator, ali djelovanje mora naći uporište u iskustvu više zainteresovanih i prozvanih. Tek tada će misija ove, ali i bilo koje druge institucije, mreže i sl. Dati željeni rezultat.
Očekivanja da Društvo BiH pisaca u Sarajevu, učini nešto na tom polju su nerealna, egoizam, samoljublje i u krajnjem neznanje i nemanje sluha su Društvo doveli tamo gdje danas jesu a bosanskog pisca u Bosni sveli na dekor ili oligarhiju. Bosanski, ali svaki drugi pisac gubi svoju poziciju onog trenutka kad se počne povijati pred naletima vremena i moćnika.

BH Magazin: Na Sajmu je po prvi put ( je l' tako ) nagrađen pjesnik tuđine, odnosno pjesnik koji živi i stvara u bh. dijaspori. Za životno djelo u području književnosti, nagrada je pripala Mustafi Cici Arnautoviću za djela "Bog putuje večeras", "Koštrika", "Skrovišta za nesanicu", "Govor vode", "Ptice na rukama" i "Stope u krugu" (Hamlet Forlag).
Je l' ovo ohrabrujuća vijest kad je iseljeništvo u pitanju i blag nagovještaj da Vas ( stvaraoce iz dijaspore ) matica polako primjećuje, htjela il ne, prihvata, pa kad je naš pjesnik Arnautović u pitanju, i nagrađuje.

Kadrić: Već sam rekao da nikad nisam imao dileme, da je prognani bosanski pjesnik, pisac u BiH dijaspori istinski heroj pečalbe. Kad bih se pitao onda bih jednu od sarajevskih ulica nazvao Ulicom prognanog pjesnika. Čak bih mu i bistu negdje u šetalištu napravio i pored nje stavio drvenu klupu na kojoj bi ljudi mogli da sjede i sa pjesnikom u bronzi pričaju, da se zaljubljeni u zanosu grle. Lik bi mu razbarušenom kosom ličio na Sarajlića a pogledom u nebo na Cicu Arnautovića.
Dakle, Cico je prvi od prognanih književnika iz Bosne i Hercegovine kog se književna javnost nagradom sjetila. Tim je napokon otvoren prostor da se sličnoj nagradi i drugi nadaju, pa i raduju.
U mom pamćenju, na svu sreću i susretanju, Cico je simbol pjesnika trpnje, istrajna pjevanja i promišljanja o životu. Njegova poezija je slamka za utopljenike, cvijet u ruci zaljubljenima, zov zavičaja od doma otkinutima.

BH Magazin: Gospodine Kadrić, da se još malo zadržimo na temi: Egzil, izbjeglištvo, tuđina... i naši stvaraoci. Mislim na stvaraoce koji su se već dokazali i/ili nečim nagovijestili. Dakle, ne imenujem, pristojnosti radi, a i razgovor sam po sebi dokazuje da eglenišemo samo o onim' čija djela me ispunjavaju, (nadam se i Vas), pa je logično da ispraznosti zaobilazimo jer moja malenkost postaje još praznija a praznine itekako bole i znaju ispostaviti račune kad je već prekasno. Na osnovu dosadašnje istorije (ne mislim bolesti) bh, stvaralaštva u dijaspori, te više prevedinih knjiga na druge jezike šta je to što bi raseljene bh. umjetnike uvezalo, osnažilo, pomoglo da dopru do mjesta koja i zaslužuju?

Kadrić: Skora prošlost, odlazak Bosanaca u Ameriku o čemu besmrtno pjeva Aleksa Šantić pozivajući ih vapajem “Ostajte ovdje sunce tuđeg neba naće vas grijat ko što ovo grije. Gorki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije...” ili bježanja u Tursku pred zločinom balkanskih ratova, prvog svjetskog i posebno Drugog svjetskog rata, ali i onog što je uslijedilo poslje, nam govore da su se ti Bosanci brzo utopili i nestali u svijetu u koji su otišli. Zašto? Zato što su vjerom i pamćenjem izdali jezik. Vjerom, jer su njom i u tom tuđem svijetu nastavili slaviti tuđi jezik (arapski), jezikom jer ga nisu njegovali ni u usmenom ni u pismenom predanju. I tu je kraj. Pisao sam o onima prognanim iz Šehovića od kojih se 300 porodica skrasilo u jednoj turskoj mahali. Poslije 60-tak godina samo njih troje može popiti kafu i popričati na maternjem jeziku, da ne govorimo kakvom.
U tome je sva besmisao našeg ovovremenog okupljanja oko šanka, švercovanog pića, turbo folka i vjere domaće. Sve sama trenutna razbibriga, ali i put koji vodi samo u jednom pravcu, zatiranju.
Tu je odgovor šta je to što bi osnažilo bosanskog umjetnika, to je san o Bosni kao univerzalnoj vrijednosti i simbolu, ljepote, preplitanja, oplemenjivanja i bogaćenja. I svakako san koji će pored sanjara (što jesu umjetnici) naći i one koji će to cijeniti kao vizu i za sopstvenu besmrtnost.

BH Magazin: Vaša knjiga ''Bogumili kao inspiracija'' je već prevedena na Njemački jezik a roman ''Luter i Orlović,'' koji se takođe prevodi, se približava završnici. Bez obzira na to, Vi ste ovih dana čitaocima poklonili Digitalno izdanje romana ''Luter i Orlović,'' http://www.digitalne-knjige.com/002/ Dakle, osim stvaralačkog talenta Vas krasi i humanizam... Jesu li Vaši poštovaci zaslužili da im poklanjate knjigu koja se upravo prevodi na strani jezik? Ili je to Vaš prepoznatljiv manir s kojim pokušavate na finiji način zainteresovati potencionalne čitaoce koji će, kad tad-nadajmo se, prepoznati korisnost druženja s knjigom?

Kadrić: O bogumilima kao inspiraciji sam dosta toga rekao, raduje me da je taj drevni san, ali i postojani trag u kamenu uklesan ponio mnoge, da je desetak književnika svoja djela obogatilo tim sanjarenjem, prenoseći misli u knjizi skupljene. Knjiga je prevedena i traži njemačkog izdavača, da ako i iskoči.
Digitalna knjiga je osvježenje za pisca. Da li je i pokloniti? Knjige u papirnoj formi ne poklanjam, ovo je nešto drugo. Luter i Orlović je moja snažna emocija koju darujem poštovaocima pisane riječi. Ne mogu zagovarati vraćanje knjizi a da je i sam ne budem spreman dati.    



BH Magazin: Čitao sam Vaš roman '' Bosanski protestant'' i poželio da nešto, koristeći tastaturu, kažem o tom Istorisko-umjetničkom čudu. Nisam još završio svoje kazivanje, ali sam siguran da će u početku, otprilike, ići nekako ovako:
Htio sam joj pisati, (novinarki Manueli Sorenson) uz ličnu pretpostavku, da je bijeli konj, bez jahača, možda njen? Ali ja se ne razumijem u snove, ja odavno nemam snova. Neko mi je na Evropskim kolodvorima,  dok sam bolovao, uz neke od Kikinih stihova, zamjenio kofere. Od tad umjesto snova koristim košmare. Moju sudbinu je najbolje opjevao Dušan Vasiljev (1920-1924) u pjesmi: ''Čovek peva posle rata.'' Ja sam gazio u krvi do kolena, i nemam više snova. / Sestra mi se prodala i majci su mi posekli sede kose. / I ja u ovom mutnom moru bluda i kala ne tražim plena; oh, ja sam željan zraka! / I mleka! / I bele jutarnje rose! / Ja sam se smejao u krvi do kolena, i nisam pitao: zašto? / Brata sam zvao dušmanom kletim. / I kliktao sam kad se u mraku napred hrli, i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov. / A danas mirno gledam kako mi željnu ženu gubevi bakalin grli i kako mi s glave, raznosi krov, ─ i nemam volje ─ il’ nemam snage ─ da mu se svetim. / Ja sam do juče pokorno sagibo glavu i besno sam ljubio sram. / I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu ─ ali je danas znam! / Oh, ta ja sam Čovek! / Čovek! / Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena i preživeo crvene godine Klanja, radi ovog svetog Saznanja što mi je donelo propast. / I ja ne tražim plena: oh, dajte meni još šaku zraka i malo bele, jutarnje rose ─ ostalo vam na čast!

Roman ''Bosanski Protestant'' koji sam zbog nečeg u njemu dva puta iščitavao, jeste, u neku ruku, istorijski obojen, ali, ipak uramljen u najčudesniji ram književnosti, lijepe, poučne, osvajajuće umjetnost. Ram je stameno čvrst i liči da je od najtvrđe orahovine s bojom mahagonija ili je to boja sasušene krvi koja ''lipti'' (šiklja) stranicama ove knjige iako je pisac nigdje ne pominje. Kako vam uspjeva da na tako čitljivo-razumljiv umjetnički način opisujete najpogubnije trenutke bh. istorije?

Kadrić: Pisati o teškim trenucima ljudskog postojanja, zlokobno za gušu hvataju ljud i ne-ljud, nije lahko, nije lahko ostati pošten ne podleći sili jačega ili patnji slabijega, žrtve. Evo ovih nekoliko antologijskih stihova Dušana Vasiljeva u kojim si se ti prepoznao, drmaju tanku nit na kojoj je okačen kosmos smisla našeg postojanja. Vidim te kako koračaš stazama do svetog Saznanja, ali to je emocija, poruka uhvaćena u trenutku. Bosanski protestant nije uljuljkan sopstvenim saznanjem, on ide korak, dva, tri... unazad. On, kao u Hiljadu i jednoj noći, u agoniji sopstvenog odlaženja, otkida od zaborava svoje pretke Gorčina Humskog, Aliju Huma, Hamzu Orlovića, Husein bega Gradaščevića, Hadži Loju... Izdvojeni, svaki za sebe, bili bi pripovjedanje o vremenu i junaku, ali uhvaćeni u lancu, oni postaju sudbina u kojoj pripovjedač, ali i čitalac i svoju sudbinu prepoznaje.
Možda je to ono što je Manuela Sorensen uradila, bolje nego bi bilo koji od nas znao uraditi. Na kraju ona je je strankinja, njoj Bosanci više vjeruju.
Iskreno, ovo je emocija i priča koju je bilo moguće napisati u jednom vremenu, uz određen književni damar. Dobro je da se piše sve u svoje vrijeme. 

BH Magazin: Ukoliko se i kada ''Kameni spavač'' probudi hoće l' konačno progovoriti ili u najmanju ruku pred strašnim sudom vremena uprijeti prstom u knjige koje, između ostalih, i Vi potpisujete i time najaviti svojevrsno kajanje govoreći, poput onog hipohondrika na čijem spomeniku piše: jesam li vam govorio, Kadriću ti si se kad smo mi ležači u pitanju sa zakašnjenjem rodio a kad su ovi što lutajući prolaze malkice poranio. Imamo li još vremena, bez obzira na kalendar Maja, da se sebi okrenemo i u sebi potražimo?

Kadrić: Dobo je ako nam upravo Mak Dizdar i Kameni spavač pomognu da razmišljamo o fenomenu postojanja „univerzalnog uma“ (duha). Nisam siguran da su bosanski patareni razmišljali da će nekad upravo njihovo uvjerenje „da je put do mog Boga moj jezik“, spasiti čovječanstvo, ali se to desilo. Martin Luter je nagazio na tu davno upaljenu misao i pronio je svijetom, spašavajući ga. Ni naše misli, nisu niti smiju biti uzaludne, bez obzira što ih ne čitaju oni koji bi mi željeli da ih čitaju i kad bi željeli. Šta su Bosanci u rijeci protoka čovječanstva? Žubor. Šta je ljudska misao? Energija koja riječima teče od jednog do drugog. Šta je knjiga? Provodnik energije, put do svjetla. Ali ona to jeste samo ako je razumijemo. Svjetiljka će se upaliti samo ako provodnikom poteče struja, inače nam je badava pritiskati prekidač.
Daj da načas spojimo dva genija, Anštajna i Nikolu Teslu. Anštajn je dokazao da energija ima masu, Tesla je otkrio naizmjeničnu struju. Put da ja (ti) preneseš energiju na drugu stranu je provodnik (riječ, misao), način da je primimo je znanje čitanja, čitanje i razumjevanje.
Evo još jedne pitke teorije, energija misli se može prenijeti direktno (pisanjem, čitanjem) ali i indirektno (indukcijom). Pobožni znaju kad uđu u hram pobožnosti kako zaćute i uzdahnu spremni na molitvu. Isto će se desiti i ako uđemo u biblioteku, knjige koricama okovanom energijom kao da prave magnetno polje u kom i mi postajemo drugačiji, bolji, puni ideja da pročitamo, da ostavimo poruku. (Zato se čudom čudim, čak i prepadnem kad uđem u kuću a u njoj nema biblioteke, nema knjige).
Možda, uz poruku da treba stvarati, ostavljati trag, sanjati o univerzalnosti i ljepoti prostora sa kog dolazimo, treba i živjeti život, sastavljan od trenutaka tamo gdje ih odživljavamo. Ovo što sad pišem, pišem slaveći jezik bosanski ali i ljubeći zemlju u kojoj odživljavam ovaj trenutak, bez obzira što ona nije Bosna. Pitanje je šta bi danas ostalao od tog što se danas naziva svijetom kršćanstva, kad bi se iz njega isključilo ono što je u njega unio duh oplemenjen i nastao u islamu, ali i od islama da se iz njega isključi ono što je nastalo u kršćanstvu, budizmu... i ne očekivajte da to čuvari crkvi priznaju. Čovječanstvo u svom plemenitom poimanju jeste i postoji, upravo zahvlajujući rijeci univerzalnog uma u kojoj se na svu sreću još uvijek kupamo.
Ako ovaj svijet ne valja, oplemenimo ga onim najboljim u Bosni i za Bosnu vezanim da bi bio bolji.

BH Magazin: Hoćete li otkriti našim posjetiocima čime ste momentalno okupirani. Ili da idemo lakšim putem. Da parafraziram onaj vic o Andriću. Vic kaže 'vako: Jednom je, tako, poslije (za)dobijenog Nobela, Andrić sjedio u nekom restoranu u Saraj'vu. Kad je začuo da ga neko doziva, s drugog kraja sale, okrenuo se ali pozivara nigdje? Ponavljalo se još par puta, sve dok u jednom momentu iza nekog ćoška, neki bosančeros, nije uz mahanje rukom priupitao: Đes' ba Ivo, napiše l' se štogod?

Kadrić: Ta priča za Andrića i Parkušu vezana mi je poznata i to je sjajna slika bosanskog duha koji je, bar i u vicu, prihvatio književnika kao svog, istina spuštajući ga na svoj nivo. Na žalost to se Selimoviću nije desilo, taj malograđanski, sitnošićardžijski duh ga je bosonogog istjerao iz Sarajeva prema Beogradu. Tamo, na tuđoj stanici ga je lično ministar za kulturu obradovan čekao na peronu. Samo što ovo nije vic, već slika surove stvarnosti odnosa sprem bosanskog književnika, jednog od najvećih na Balkanu.
Susret sa njemačkim čitaocem mi je trenutno veliki izazov, Lutera treba vratiti kući, da ako i za Hamzom sa zakašnjenjem cvijeće na vodu Bosfora spustimo. Čekam objavljivanje romana za djecu “Farbanje neba” na švedskom jeziku. Duša mi se raznježila dječijim žamorom, probuđena školskim zvonom.

BH Magazin: S obzirom da ste (ako sam tačno informisan) Vaš predhodni intervju dat BH Magazinu, pod naslovom: Eglen u hladovini stećaka, proknjižili, odnosno dali da se štampa u Vašoj najnovijoj knjizi: Knjiga u rucu, ruka u knjizi, imate blanko stranicu ili bonus za sledeći razgovor povodom neke aktuelnosti ili jednostavnije kad god poželite.
Kadrić: Hvala na pažnji i pozivu. Razgovor sa tobom je dragocjen i rado ću svaki put biti sabesjednik. Tačno je da sam u zbirku eseja, “Knjiga u ruci, ruka u knjizi” uvrstio i razgovor sa tobom, jer nudi dosta toga o čemu u drugim tekstovima nisam govorio ili razmišljao.

Priredio: BHMagazin.com