BH Magazin

Na ovo zapažanje se ne bi imalo šta ni dodati, ni oduzeti. U tom kontekstu bih možda mogao samo citirati nešto iz moje priče „Babo“: U velikoj plavoj zadačnici sa širokim linijama u kojoj su se pisale školske pismene zadaće pravilno uramljene navodnicima stajale su riječi u upravnom govoru: ”Babo, kako se mijenja svijet? Ko ga mijenja?” Još neformiranim rukopisom, ni dječijim ni zrelo čvrstim, pisalo je dalje da je babo odgovorio: ”Svijet je stvorio Bog. On ga i mijenja. Ljudi koji srcem vjeruju u Boga čine dobro, pomažu drugima i mijenjaju svijet nabolje, a oni koje je Šejtan uzeo pod svoje čine drugima zlo i mijenjaju ga nagore.” Nastavnik srpskohrvatskog (hrvatskosrpskog) jezika je crvenim mastilom precrtao riječ ”babo” i napisao iznad nje ”tata”, a ”babovu” misao podvukao dvaput i stavio kraj nje tri velika crvena upitnika.

Razgovarao: Halil Džananović

 Je l' Šapat predaka, ''Na kraju svega'', prešao u ''Amanet''

  BH Magazin: Gospodine Topalovića, Vaša prva zbirka priča ''Šapat predaka'' još uvijek se čita i komentira. Vrijeme kao da joj ne može ništa. Ili i u njoj ima nečeg što vino posjeduje, u najmanju ruku boje koja na toplo asocira. Je l', možda već davno u svom skitanju, šapat predaka prešao u vrisak, je l' vrisak čujan među onima koji šute, je l' se šutnjom sve kaže a ništa ne uradi ili sve što se uradi ( u vremenu koje upravo (pr)otiče ) vrisak proizvodi?

 Topalović: „Šapat predaka“ se šapatom utopio u književnoj vrevi i halabuci, gdje svako na svoj način dovikuje pažnju. Ne znam da li će utihnuti i posve se izgubiti, ali još ponegdje odjekne, u nekoj posebnoj duši, ehooo ponekog krika iz priča koje na svoj način preskaču razne vidljive i nevidljive granice, i zadiru čak i do svojstvenog nam ludila ..... Ne znam kako su „šapat“ doživjeli malobrojni čitaoci ali meni je ta knjiga bila onaj kamenolom iz kojeg sam i kasnije klesao građu za svoja književna skloništa, kolibe, kućice, katune, i poneki dvorac ni na nebu ni na zemlji u carstvu književnih sjena (i opsjena) ......

 BH Magazin: U predhodnom razgovoru stoji i ovaj Vaš odgovor. -Prvi roman je kao prva bračna noć. Pun početnog zanosa i uzbuđenja. Koje se kasnije nekako potroši. Naravno da mi je drag, ali kao što to obično godine i iskutvo donose, mnoge stvari ovaj ja današnji ne bih napisao kao što sam to onomad, prije 8-9 godina uradio. Valjda sam se opametio i sazrio, ili možda natruho. Počeo sam raditi i drugu verziju tog romana jer sam sebi umislio da sam dorastao da sam sebe bivšeg korigujem. Namjera je da se rečenica i stil romana popravi, ako se ne omakne pa se pokvari. Ali, u nešto se mora ulagati, neko u kuće, neko u auta, ili akcije, a ja eto tjeram kera i ulažem opet u snove. Raste li Vaš ulog u Vašim snovima?

 Topalović:

Još se navlačimo. Stvarnost i snovi navuku konopac čas na jednu čas na drugu stranu. Ovaj svijet je Stvoritelj valjda zamislio kao umjetnost balansiranja između materijalnog i duhovnog. Neko u sebi natrlja, bar u nekoj od hiljadu i jedne svojih noći na zemlji, onog duha u tijelu koji mu ispuni smisao zemaljskog tavorenja, a nekom su to ćorava posla. Valjda su svi, ili niko, u pravu na svoj način i za svoj račun.

 BH Magazin: Bili ste i ove godine ( s punim legitimitetom ) učesnik XXIII Sajma knjiga u Sarajevu. Hoćete li nam iz Vašeg ugla prokomentarisati minulu manifestaciju?

 Topalović: Gluho i traljavo, jadno i čemerno, skroz slično našim kulturnim nijansama. Sajam je vašarište koje nije pravo mjesto da se nešto promoviše i svijetu pokazuje. Većina promocija bi imala veću posjećenost u nekoj birtiji i na Ravnoj Romaniji nego u toj halabuci gdje svi nešto preko tiranskog razglasa reklamiraju, ili pričaju jedni drugima u usta a niko nikog ne sluša. Rekoše da je i sam Sidran odmah na početku svoje promocije zažalio za kafanom.
Ali, ipak, ne žalim se, niti to pomaže. Nisam ni nešto zaslužniji od drugih. Tu smo svi bili bar jednako nezapaženi. Ali sajam ima jednu daleko vrijedniju starnu od pukog promovisnja. Druženje sa dragim ljudima, koje usamljeničkom pozivu pisca bar ponekad zafali, kao kad se trudna žena zaželi slatkih trešanja. Helem, bez foliranja, na sajam sam išao zbog nekih prijatelja, i rodbine, nekoliko čašica i fildžana razgovora sa onima koji znaju i slušati i imaju šta reći. Kao i, priznajem, da se i sam prvi put sretnem sa svoja dva nova romana.

 BH Magazin: Na ovogodišnjem sajmu promovisali ste čak dva romana: Na kraju svega i AMANet mreža. U Norveškoj je aktuelna zbirka novela: Otkucaju iz kabura.

Jesu l' knjige krenule ka čitaocima i ( pošto sam i sam dobijao pitanja ) koji je najkraći put do njih?

 Topalović: Knjige se već švercuju tu i tamo. U Norveškoj to dosta dobro ide zbog razrađenog sistema reklame i prodaje, a u BiH, Hrvatskoj i šire nemam pojma šta se dešava sa mojim knjigama niti mogu imati kakvog uvida. Za nas, rasute po svijetskim čekaonicama da nam se nešto lijepo desi, knjige se najlakše mogu naručiti od izdvača:

(ovdje su linkovi preko kojih je najlakše kliknuti i naručiti):

 http://www.vbz.hr/Na-kraju-svega_b21361.aspx

 http://www.btcsahinpasic.ba/knjiga/329/amanet-mre%C5%BEa

 http://www.commentum.no/Nettbutikk/tabid/120/CategoryID/2/Category2ID/9/List/0/Level/2/ProductID/235/Default.aspx?SortField=ProductName%2CProductName

 http://amaneti.blogger.ba

BH Magazin: Na Srajevskom sajmu je ponovo naglašeno formiranje Svijetske mreže bh. pisaca. Kakvo je vaše viđenje i promišljanje da ovo ( veoma važno ) Uruženje, Savez, Asocijacije...zaživi?

 Topalović: Svjetska mreža bh pisaca će se i zvanično zakoturati, ako se nađe neko ko će vući i navoditi ta klimava kola, iako su tu i barikade na putu u vidu birokratskih zavrzlama, od kojih pisci obično bježe kao od šuge. Mada ta dugo željena Svjetska mreža na neki sebi svojstven način već postoji koroz naša okupljanja oko zbirke „Priče“, te druženja i projekte u Briselu, Amsterdamu, Luxemburgu, Bergenu, ....

 BH Magazin: Kako Vi ( osim pomenutog Udruženja ) vidite poboljšanje statusa bh. pisca u dijaspori, te koji su to najbliži, najsigurniji, pa i najprihvatljiviji putevi do čitaoca u dijaspori ali i u našoj domovini Bosni i Hercegovini?

 Topalović: Nikakvo udruženje ne može piscu dati status. Ali nam udruženja trebaju da obično nesnađenim piscima damo neku šansu da svoj status među čitaocima izvajaju. Pošto pisci bh dijaspore mogu samo sanjati da će im krunisane književne eminencije u Domaji tu i tamo dati tu šansu, ili nedaj Bože malo zasluženog vjetra u leđa, preostaju im samo čitaoci koji im mogu dati, ili ne, kojekakav status, ili satisfakciju. Ali, do potencijalnih čitalaca, i njihova bilo kakvog suda, treba nekako i doći. Makar na guranje ove naše Svjetske mreže J

A kako probuditi u narodu tog uspavanog čitaoca ključno je pitanje, i od šireg društvenog interesa, kako bi rekli političari. Kao zavedeni prosvjetni radnik, jedinu šansu vidim da se obrazovni sistem zemlje pobrine i na pravi put izvede malo veći procenat pečenih čitalaca nego što je danas u BH (a koliko znam to je negdje oko 3-4% bh populacije). Pisci, preko svojih udruženja, u Norveškoj imaju vrlo razrađen program saradnje sa školama i to fercera ko ruka i rukavica, što bi možda imalo učinak i u školama diljem BH pri laganom buđenju čitalačkog potencijala. Ali, to je već neka politika, van mojih četvrtasto ograničenih nazora.

 BH Magazin: Osim, kako rekoste, u prošlom razgovoru, ulaganja u snove ima l' fajde od ulaganja u listove. Odnosno, je l' moguće da stvaralac ( zanesenjak u umjetnost ) (po)vrati uložena finansijska srestva, koja su neminovna da bi djelo izašlo na vidjelo?

 Topalović: Papirnata nafaka je uvijek tanka. Bez obzira koliko knjiga bila dobra i debela niđe veze sa debljinom unaprijed istrošenog buđelara. Ali, to se ne može mjeriti sa onim posebnim povratnim utiscima, i otiscima, doduše rijetkih čitalaca, koji nađu za shodno da se zahvale na onom dodiru među dušama koji se ponekad osjeti prilikom čitanja. Tako je to - nismo svi isti, što ne bi ni valjalo. Neko voli da se dirne, a neko se neda. Ili bar ne riječima priče, pjesme ili romana. E sad, valjda je kod nekih drugačije kad se dodirne bijesno auto, svileni kaftan, ili masivna lisnica.

 BH Magazin: Jesu l' tačne tvrdnje pojedinih analitičara koji kažu da pisce iz dijaspore izdavači perutaju iako još ''mrdaju'' iako su još ''nedoklani''?

 Topalović: U svakoj tvrdnji ima bar mrva istine. Pa i ove krvave. I sam sam svjesno i savjesno dopuštao da me perutaju dok mi se nije posrećilo na natječaju VBZ-a 2009. Tad su me prihvatili, i sad to nekako ide profesionalnije. Iako se, još uvijek, neke stvari pale na guranje.

 

 BH Magazin: Gospodine Topalović, osim neumitne radosti stvaranja, kolika je ( to se naravno viješto prikriva ) gorčina i razočarenje kad u nekim od Vaših ( mislim na sve autentične bh. stvaraoce u dijaspori ) ogledala ugledate tuđe likove, kad na nekim mjestima za koja ste se, da tako kažem, iznutra cijedili shvatite da su tuđim stražnjicama poklopljena? Slijedom ovih poražavajućih činjenica, čini li se i Vama da je, prije svega BiH umjetnost, na neki način uhapšena. Odnosno da je politika i u umjetnost pružila svoje prljave pipke?

 Topalović: Politika je, nažalost, svugdje prisutna. Ne možete ni u wc bez njena miješanja u vaš privatluk. Civilizacija je sama sebi nametnula mnoge robije, tipa diplomatije, ekonimije, ..... i ni sama umjetnost se ne može oteti tim okovima, mada se zorno koprca i pokušava iskočiti iz đubrišta politi-svakodnevice. Nekad je Šekspir govorio da je nešto truhlo u državi, nije bitno kojoj, danas to, kod nas, tukne poput septičke. Masovno, na sve strane, i gotovo sve stranke su umješane.

 BH Magazin: Dakle, može li današnje stvaralaštvo da sačuva estetiku a da ne izgubi egzistenciju? Može li bh. stvaralac, tragač, poeta u egzilu da u isto vrijeme bude i čovjek i pisac i patriota? Može li se naprijed ako je nazad, kako kažu, bilo bolje od ovog što nam se nudi, pa i dešava-događa?

 Topalović: Naše je da probamo. A svijet se ne mijenja baš u skladu sa željama pravih umjetnika. Možda po željama monstruma (rijetko i dobrica), kad se dograbe vlasti. Vele da je i Hitler bio nesuđeni slikar. Helem, i među onima koji se, kobiva, nazivaju stvaraocima ima svakakva destruktivna škarta. I nema ništa bez sita i rešeta. Tako je i među inženjerima, i hodžama, i ..... Vjerovatno sam promašio odgovor na pitanje, ali ne može kratkovidan čovjek sve ni poterfit.

 BH Magazin: Nema sumnje da egzilske rane umjetnost najlakše i najjeftinije liječi, ali na neki način i truje. Hajmo stihijski: dok pjesnik šuti-mutav recituja. Poplave sumnjive umjetnosti prijete da amaterizam, koještarije, kontrakultura ( pa, kad bude od po flaše i antikultura ) iz tzv. subkulture autentično stvaralaštvo izgura na slijepi kolosjek?

 Topalović: Upravo, lijek je istovremeno i otrov. Kako kome i kako čemu. Već donekle odgovorih na ovo pitanje, ne znajući da slijedi. Dakle, sito i rešto. Estetski nadahnuta srca su nepogrešive sudije. Možda će zvučati preoptimistično, pa i izlizano, ali hoću i moram da vjerujem, šta mi drugo preostaje, da samo ono što je zbilja vrijedno i ostaje da traje. Lažnjaci ne mogu prevariti bar pravo, ono posebno, čitalačko srce. Umjetnik koji nema šta iscijediti i dati, koji glumi, folira, kalkuliše, brzo bi trebao da se potroši i zaboravi, bar prema mom nekom klimavom instinktu. Ruku na srce i sam sam osjetio da sam, bar mjestimično, u nekim ranijim pokušajima, iz prevelike želje za stvaranjem, pokušavao prevariti i sebe i čitaoca. Osjeti se to u tekstu, kao kad te loš domaćin nazor primi u kuću. Sada se trudim, koliko mogu, da se okanim tih čorak momenata, bez pravog nadahnuća, i mislim da to jedino i pali. Biti iskren, i sam sebe ošamariti kad se pogriješi, trebala bi biti vrlina, a ne znak slabosti. Tješim se.

 BH Magazin: Bahtin nam kaže da je pisac onaj ko zna da radi na jeziku, a da se nalazi van jezika. U slučaju dijaspore ovakav aršin je uduplan.

Kakv je naš današnji jezik ( da parafraziram Sidrana ) u jeziku koga, bar ovdje u dijaspori nemamo?

 

 Topalović: Sa jezikom čovjek mora biti oprezan i mudar, veli narod. Ako već moram mudrovati, jezik je mehanizam koji je čovjeku dat sa gotovo neograničenim mogućnostima bogaćenja i usavršavanja. Da nije toga književnost bi se odavno i potrošila. Pisci dijaspore su neosporno jezički bogatiji, jer se prema svom maternjem jeziku odnose bar duplo zaštitnički kad su van njega, a i bogate ga iskustvima, zapažanjima i jezičkim specifičnostima sredina u koje su gurnuti. Valjda nije slučajno da su mnogi veliki pisci bili disidenti, van svog jezika, ali su na njemu baš nekako uduplano intenzivnije i bogatije stvarali. Pored recimo Kundere ima ih još veliki broj. Čovjeku je data sposobnost da se prilagođava između ostalog i jezički. Da nije toga pisci dijaspore bi blokirali ili prolupali.....

 BH Magazin: U nekoj od svojih ranijih crtica ustvrdio sam da se u bh. dijaspori začela nova poetska misao, nova poetika pripovijedanja. Ima li nade da će ona sazreti ili će ostati u nivou ruže, ne ruže vjetrova, već ruže koja miriše samo onima koji je njeguju ( zalijevaju ) i onima koji se u blizini nalaze. Hoće li neki budući stvaralački vjetrovi raznijeti ovu, da tako kažem, rascvijetanu duhovnu poslasticu?

 Topalović: Ona će svakako ostati. Bar zabilježena kao posebno vjetrovit pravac, ako ne od eminentnog ono bar od nekog svojeglavog književnog teoretičara. Bog mu na pomoći bio.

 BH Magazin: Imaju li intelektualnni dijasporci obavezu da se bar usput bore sa odlično restauriranim nacional romantizmom koji je u postagresorskoj bh. književnosti sabijen do eksplozije, te može li se preovladati pogrešno postavljen termin: postratna književonst (postmoderna ) i utemeljiti jedini adekvatan izraz postagresijska?

 Topalović: Protiv nekih stvari u književnosti se i ne treba i ne vrijedi boriti. One same ili izbore svoje mjesto ili padnu u zaborav. Ali, nesporna je činjenica da su agresija i pogromi u BH ostavili i neizbrisiv otisak i u našoj književnosti, na sve strane. Čudno bi bilo da se to nije desilo, i da je književnost zatvorila oči pred nedavnim gnusnim dešavanjima u krvavoj zemlji naših predaka. Zločin, ili bar sučesništvo, bi bilo šutjeti o zločinu. A kako će se takva književnost zvati pitanje je podobnosti pojma. Nažalost, ponekad i ponegdje, još uvijek se koješta cenzuriše.

 BH Magazin: Uskoro putujete u Bosnu i Hercegovinu ( Srećan put! ) na naše, kazao bih, duhovno pojilište, u našu, tako kažu, sliku naizvrat. Ima li nas tamo dok smo 'vamo ili smo mi i 'vamo dok smo tamo?

 Topalović:

Mi smo u vječitom raskoraku između tamo i ’vamo. I svugdje nas ima, i manjka.

 BH Magazin: Koje su ruke čistije, one po BiH ispružene ili naše koje u njih što šta spuste?

Može li se čovjek ( s obzirom na bezbroj Humanitarnih org. i humanista ) vršeći svetu dužnost sačuvati, mogu li oni koji nesrećnike dižu iz blata izaći iz tog humanog čina a da im ruke ostanu čiste?

 Topalović: Svakom su svačije ruke najčistije. Ljudi, u zabludi, bar tako misle. Pa makar se radilo i o zločincima, kojih kod nas kao što se zna ima za izvoza.

Odnosno, kod nas ima svega i svačega: i zbilja zlatnih ruku koje daju desnom da ne vidi lijeva, ima i onih koje su zlatne od šake do lakta drugima, ima i onih koje daju samo prst (ili iza nokta), a traži i otkida im se i cijela ruka ....... helem, kod nas je vrlo bogata i svestrana galerija i širokogrudnosti i sebičnog ugursuzluka.
 

 BH Magazin: Gospodine Topalović, jeste li već za vrijeme koje ćete provesti u BiH zakazali promocije Vaših novih romana? Ako jeste-srećno! Ako niste, bez huje, jer je vrijeme godišnjih odmora ujedno i vrijeme otupljenosti. ( Valjda zbog prejakih sunčevih zračenja? ) A uz to ( još jedno ograđivanje ) svi smo mi prijatelju ili već prifino prozračeni ili malkice ozračeni.

 Topalović: Za sada su mi zakazali i potvrdili jedino promociju u Goraždu 26. jula u sklopu XIV Internacionalnog "Festivala prijateljstva" Goražde 2011. Ima nekih naznaka da bi se dobar broj pisaca dijaspore mogao okupiti i u Gradačcu i Konjicu, ali to je ostalo još nedorečeno, za sada.

 BH Magazin: Literatura je uvjek bila san u budnom stanju, koji se trudi da promjeni budućnost, odnosno da ukaže na pogubnu ( sve su-svaka je pogubna?! ) prošlost i što je najvažnije da razgoliti dvonogog, da ga kao džep izvrne i pokaže kolika je praznina u njemu, sugerišući nekad blago nekad ekstremno da je dužnost da on svojim djelima popuni tu prazninu, kao što je Tvorac njegovim stvaranjem popunio prazan prostor vremena za koje još uvjek mislimo da je gluho.

 Topalović: Na ovo zapažanje se ne bi imalo šta ni dodati, ni oduzeti. U tom kontekstu bih možda mogao samo citirati nešto iz moje priče „Babo“:

U velikoj plavoj zadačnici sa širokim linijama u kojoj su se pisale školske pismene zadaće pravilno uramljene navodnicima stajale su riječi u upravnom govoru: ”Babo, kako se mijenja svijet? Ko ga mijenja?” Još neformiranim rukopisom, ni dječijim ni zrelo čvrstim, pisalo je dalje da je babo odgovorio: ”Svijet je stvorio Bog. On ga i mijenja. Ljudi koji srcem vjeruju u Boga čine dobro, pomažu drugima i mijenjaju svijet nabolje, a oni koje je Šejtan uzeo pod svoje čine drugima zlo i mijenjaju ga nagore.” Nastavnik srpskohrvatskog (hrvatskosrpskog) jezika je crvenim mastilom precrtao riječ ”babo” i napisao iznad nje ”tata”, a ”babovu” misao podvukao dvaput i stavio kraj nje tri velika crvena upitnika.

BH Magazin: Jedan od mojih favorita, sjajni pjesnik Amir Brka u jednoj pjesmi suprostavlja zrelo i zeleno, odnosno čvrsto i istrošeno, tj. starog i mladog pjesnika, konstatirajući:

...stari bi pjesnik,

cijepajući svoju odjeću,

upinjao se dokazati

da nije Juda budućnosti.

A mladi, skamenjeno dostojanstvena lica,

glave blago zabačene unazad,

optužujuće bi motrio,

dok ne bi počeo da se njiše,

i probada iglama.

Analogno ovom, šta je to što obećava: stari pjesnik kome je ostalo ( pošto je poderao odjeću ) da još sopstvenu kožu svuče i tako pokaže našu ''bijelu budućnost'' ili igla u rukama mladoga pjesnika, nakon čijeg će uboda sve poprimiti ružičaste boje?

 Topalović:

Stvari volim pojednostaviti, ili još više zakomplikovati, i obojici pjesnika, objema verzijama, dati njihovo pravo i šansu.

Da nije bilo mladog probadanja ne bi bilo ni starog ogoljavanja J

Uostalom, Vrijeme (Bog) sve mijenja, pa što ne bi pjesnička viđenja. Taman da su okamenjena pitanje da li su i apsolutna bi ih nekad urušilo.

Ovdje bi se moglo i stati. I duboko (iz)dahnuti.

 Možda, u datom kontekstu, i ovo dodati??? (Do uredništva je.)

(Podavno sam, zapisao ovaj susret sa žutokljunim pjesnikom u samom sebi):

 Dragi bivši JA!

Čitam te, ko godove bukove

I evo, baš me nasmija

Tvoja zelena, poetska veresija

Da li je to do albuma godina

Il do škorpija u mislima,

Ko će ga znati šta je istina

Al nešto mi kod tebe, majkoviću,

Nikako ne štima

Nikako mi jasno jasno nije

Kako u tvojim i mojim rimama

Iste boje, a skroz drugačije??

Ono što tebe ždije i grije

Mene grize i trga,

Iz šina izbacuje

Nisam ti ćaća al bi te rado ćuškom

Za ove ”majstorije”

Al opet, možda je takvo vrijeme

I bilo, vijek  prije

Helem, mrčo moj, dobro je što si rahmetliJA

I ovo što si iza sebe ostavio,

Evo, grijeh na moju dušu,

Ja sam uždio

I sagorio

Vidimo se s one Strane, moj mladi Jablane,

Kad se budu svodili računi, zarade i grijehovi

Ili tebi, ili meni, biće zavedeni, ovi ili oni

Nabasni, ili promašeni, stihovi

Priredio: BHMagazin.com

U slučaju preuzimanja teksta, molimo da obavezno navedete izvor teksta , kao i link.