BH Magazin

Umirovljeni general bivše Armije BiH Jovan Divjak u intervjuu za Dnevni list kaže kako nikada nije točno znao koliko je ljudi ubijeno u Dobrovoljačkoj ulici 3. svibnja 1993. godine. Želi da se istraga provede i smatra kako je pogrešna teza da su se ubojstva dogodila u obrani. General Divjak također smatra kako ga BiH nije trebala tražiti od Austrije jer nisu postojali razlozi za njegovo izručenje. Jovan Divjak naglašava kako žali što se Stjepan Kljujić doveo u poziciju boraviti praktično u skloništu i pita ga zbog čega nije pokušao izići iz BiH pa da vidi kako to izgleda.

Jeste li Vi zapravo 3. svibnja 1993. godine, kada se dogodila Dobrovoljačka, točno znali koliko je vojnika bivše JNA ubijeno. I dan prije 2. svibnja, također, bilo je masovnih ubojstava?
- To je vrlo jasna situacija. Podsjetio bih, agresija na BiH izvršena je u rujnu 1991. godine napadom na selo Ravno u Hercegovini. O tome rijetko tko govori. Također, nakon toga paravojne snage okupiraju područja u dolini Drine. Između BiH i Hrvatske je 1. svibnja 1991. godine srušen most na Savi. To je sve prethodilo napadu na Sarajevo. U glavom gradu BiH je bilo 6 vojarni, a u okolici još 7 vojarni bivše JNA. I 2. svibnja JNA je doista napala Sarajevo minobacačima i drugim topničkim naoružanjem. Gađane su sve strateške zgrade u gradu poput Elektroprivrede, Pošte i sl. Vrlo je važno znati da su dva oklopna vozila JNA 2. svibnja prešla most na Skenderiji i krenula u središte grada. Prije toga, nekoliko tramvaja je bilo zapaljeno. Branitelji su s nekoliko protuoklopnih sredstava ipak te transportere zaustavili. To sve govorim kako bi se znalo da je 2. svibnja poginulo više ljudi nego dan kasnije kada se dogodila Dobrovoljačka. Lako je izračunati da u jednom oklopnom vozilu može biti i 10-ak vojnika. Ako su dva oklopnjaka uništena, onda se može govoriti o 20-ak ubijenih osoba. To je bila borba između dvije državne vojske. Kao što je poznato, 3. svibnja 1993. godine dogodila se razmjena Alije Izetbegovića za određen broj pripadnika bivše JNA, koji su bili locirani na Bistriku. O tom sporazumu ja, kao i ostali vojnici i zapovjednici, nismo znali ništa, to je dogovarao Ejup Ganić. Kasnije smo doznali kako je na razmjenu trebalo doći tri-četiri vozila, međutim, pojavilo se čak 30 vozila. Kolona je napravljena u popodnevnim satima i krenula je s Bistrika prema Skenderiji, odnosno dalje prema Lukavici. U jednom trenutku je kolona zaustavljena. Tko je to i kako uradio, to treba utvrditi Tužiteljstvo. Bio sam u prigodi tada popričati s Alijom Izetbegovićem, ali mi na ulici nismo znali što je točno dogovoreno o razmjeni. Najednom se na potezu od Drvenije i Židovske zajednice počelo pucati. Koliko je osoba tada ubijeno, ja ne znam niti sam to mogao niti tada znati. General Kukanjac je javno navodio brojku od 7 osoba i on je navodio čak i njihova imena. Kasnije je kolona propuštena, 15 vozila je otišlo prema Lukavici, a 16 je zatočeno. Tim se završava priča o Dobrovoljačkoj. Nema dvojbi, napad se na kolonu dogodio, ali ostaje da se utvrdi tko je to, zašto i kako učinio.

U RS-u tvrde da je u Dobrovoljačkoj ulici ubijeno više od 40 osoba i da je počinjen zločin? Smatrate li Vi da je to bio zločin?
- Pravnu kvalifikaciju tih ubojstava neka utvrdi sud. Neki smatraju da je to bio incident, drugi tvrde da je u Dobrovoljačkoj počinjen zločin. Neka to utvrde oni koji su za to nadležni. Za mene osobno je zločin kada netko na ulici pregazi dijete. Ali, pazite, kada je Ganić bio u Londonu, razdvojeni su 2. i 3. svibnja i ta dva događaja se često povezuju iako nemaju blage veze jedan s drugim. Jer, znatno veće gubitke i, dakle, više ubojstava se dogodilo 2. svibnja.

Stalno ponavljate da Vam je jako stalo da se Dobrovoljačka istraži i rasvijetli. Neki tvrde kako to činite jer ste apsolutno nevini i ničim niste doprinijeli tim ubojstvima. S druge strane, stvara se dojam kako ima i onih koji i ne bi baš da se otvara slučaj 'Dobrovoljačka', jer se, po njima, tamo nije dogodio zločin?
- Ne znam što drugi tvrde, ali znam da je meni pa i Ejupu Ganiću dosita stalo da se Dobrovoljačka rasvijetli i konačno na tu priču stavi točka. Ganiću, kao tadašnjem članu Predsjedništva, stalo je da se utvrdi tko je kriv za napad. I meni je stalo.  

Ali, Ministarstvo pravosuđa i bivši glavni tužitelj Milorad Barašin su ipak poslali zahtjev Austriji za Vaše izručenje BiH: Vi ste, kao i Ejup Ganić i ministar Sven Alkalaj bili protiv podnošenja toga zahtjeva. Uostalom, Ministarstvo vanjskih poslova je onaj prvi zahtjev i stopiralo. Jeste li razočarani što je BiH ipak tražila vaše izručenje?
- Pazite, zamjenik državnog ministra pravosuđa je kazao kako za mene i Ganića nije bilo elemenata za izručenje. Država nas je morala dobiti bez zahtjeva za izručenje jer se protiv mene ne vodi nikakav postupak, nema elemenata za gonjenje, slobodno sam putovao i prije i uvijek sam bio dostupan državnim tijelima vlasti. Ja sam kasnije ipak shvatio da se događaju neke vrlo ružne stvari. Prošle godine u slučaju 'Ganić' također je bio pripremljen zahtjev za izručenje BiH iz Londona. Međutim, dvije naše vladajuće političke stranke su se u zadnji tren dogovorile da se zahtjev ne pošalje dok se ne završi proces. Javna tajna je da su te stranke jedna drugoj nudile političku trgovinu po modelu: ti meni čuvaj Ganića, ja ću tebi dati jednu ministarsku poziciju u jednoj županiji. Da ne budem uvrjedljiv, ali to je čista trgovina ljudima i to je vrlo ružno. Pouzdano znam da je i oko mene bilo sličnih razmišljanja.

Bivši član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić je ponosan što je cijelo vrijeme proveo u opkoljenom Sarajevu u ratu, međutim, razočaran je što ga je, kako kaže, njegova domovina izdala. I on želi da se Dobrovoljačka napokon okonča kako ne bi putovao samo po FBiH?
- Meni je žao što je Stjepan Kljujić prihvatio biti zatočen u smislu da bude u nekom skloništu. Zašto nije probao izići iz BiH pa da vidi kako to izgleda. Ja sam prije 6 godina bio u Beogradu. Nije to problem samo Sarajeva nego i cijele BiH. Gledajte, netko je nedavno napisao kako se čak 15 tisuća osoba povezuje s ratnim zločinima. Znači, nema procesuiranja, što bi bilo iznimno poželjno i potrebno za državu. Nema želje za tim iako je bilo pokušaja da se formiraju zajednička istražna povjerenstva BiH, Hrvatske i Srbije poput onih u Južnoj Africi ili Srednjoj Americi. Gledajte, pojedinci iz RS-a razbacuju se neprovjerenim podatkom kako je u Sarajevu u ratu ubijeno čak 10 tisuća Srba. Ali, to je samo priča bez istrage i dokaza koja iritira sve tri strane. Jer, i Bošnjaci žele znati tko im je ubijen. Da bi se to izbjeglo, treba provesti korektnu istragu. Nema želje da se do kraja utvrdi što se zapravo dogodilo. Recimo, ja znam pouzdano da je samo od granatiranja čak i po grobljima ubijeno u Sarajevu oko 700 Srba. Da dovršim, pitanje Dobrovoljačke u pravnom smislu je negdje na pola puta. Ima dovoljno elemenata. Barašin je obećao da će to privesti kraju. I njegova nasljednica Jadranka Lokmić obećava da će se posvetiti Dobrovoljačkoj, međutim, pitanje je hoće li ga moći i riješiti. Sad je očigledno problem što je moguće da se podigne 6 ili 7, karikiram, optužnica protiv nekih Bošnjaka. Tu, naime, postoji ideologija kod svakog naroda: nisam ja nego onaj drugi. Naravno, ja nisam kompetentan tvrditi je li bilo zločina u Dobrovoljačkoj ili nije, ali tamo je ubijeno 7 osoba, kako je tvrdio Kukanjac. Uostalom, i Sulejman Tihić priznaje da su se nepotrebno dogodila masovna ubojstva zbog čega je bio doslovce linčovan od nekih krugova. Nema dobre volje kod ljudi na vlasti da svojoj djeci ostave čistu situaciju. Vjerujte, nama svima s popisa je stalo da se to što prije riješi, bez obzira tko je kriv, pa makar to bio i ja, iako smatram da nisam, ali neka se to konačno utvrdi.

Razgovarao: Antun Mrkonjić