TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Iz arhive: Bio sam Jugoslaven i tu sam ga popušio

  • Objavljeno u Intervju
Iz arhive: Bio sam Jugoslaven i tu sam ga popušio

U izuzetno značajnom intervjuu, od čijeg je objavljivanja prošlo gotovo sedamnaest godina (objavljen je 2. maja 1997. u riječkom Novom listu), bosanski i jugoslovenski glumac Josip Pejaković dao je vrednu i zanimljivu analizu Bosne i Hercegovine dve godine nakon završetka rata, te u brojnim konstatacijama podsetio na to zbog čega je bio omiljen širom bivše države. Intervju koji nije izgubio na aktuelnosti objavljujemo ljubaznošću autora kolege Jurišina

"Oj živote", "On meni - nema Bosne" samo su neke od poznatih monodrama jednog od najpopularnijih bosanskih glumaca Josipa Pejakovića koje su izvođene diljem bivše Jugoslavije, a i šire pred prepunim gledalištima. Pejaković je tokom cijelog rata u BiH bio u Sarajevu. Danas povremeno nastupa, a veliki dio svog angažmana posvetio je suradnji sa Internacionalnim multireligijskim interkulturalnim centrom na čijem je čelu fra Marko Oršolić. Tokom višesatnog razgovora kroz njegove riječi pune emotivnog naboja jasno se prelamala slika današnje bosanskohercegovačke zbilje obogaćena osobnim doživljajem preživljenog i vlastite transformacije. 

"Oj živote", "On meni - nema Bosne" samo su neke od poznatih monodrama jednog od najpopularnijih bosanskih glumaca Josipa Pejakovića koje su izvođene diljem bivše Jugoslavije, a i šire pred prepunim gledalištima. Pejaković je tokom cijelog rata u BiH bio u Sarajevu. Danas povremeno nastupa, a veliki dio svog angažmana posvetio je suradnji sa Internacionalnim multireligijskim interkulturalnim centrom na čijem je čelu fra Marko Oršolić. Tokom višesatnog razgovora kroz njegove riječi pune emotivnog naboja jasno se prelamala slika današnje bosanskohercegovačke zbilje obogaćena osobnim doživljajem preživljenog i vlastite transformacije. 
On vama nema Bosne. A ja vas pitam ima li Bosne? 
Ljudi koji su na bivšem jugoslavenskom prostoru nešto značili, pod pretpostavkom da nisu bili slijepci, ili samo tezgaroši morali su primijetiti antagonizam prema Bosni, bosanskom čovjeku. Jednako iz Hrvatske i iz Srbije. To sam govorio prije 20 godina i imam pravo iz ove pozicije to govoriti danas. Svi koji čitaju moje nove intervjue moraju znati da sam ja Josip sin Ante. Znam šta bi danas mnogi aktualni političari dali da imaju takav pedigre. Jer sve je danas bitno u toj formi. Kakvu ću imati zastavu, kakvu ću himnu pjevati i kako ću se zvati. Koliko ću vrijediti, šta ću učiniti, uopće nije bitno. Bitno je kako se zovem, ko me sprco i napravio, ko je uparen sa tim Antom. Imam sreću da je i to parenje bilo podobno, da se životinjski izrazim, pa sam, eto, došao na svijet i mimo svoje volje. Jer, da sam birao roditelje, ne bi izabrao ove. Izabrao bih nekog Johna, Paula, ili tako nekog ko bi mi dao bolju putovnicu i bolju domovnicu i bolji status u svijetu, ne negirajući to što je bilo najljepše u mom obiteljskom gnijezdu, počev od duhovnosti koju nosim, franjevačkog odgoja i svega što nosim u mojoj genezi. Prije svega odanost bosanskom tlu. 
To naravno nije odanost zajednici krvi i tla? 
Zajednica kojoj sam pripadao je pripadnost putu kojeg su bosanski franjevci nosili kroz ovu Bosnu. Ja se od njih ni po čemu ne razlikujem osim što ne nosim mantiju i ne pada mi na pamet da se zaredim. Ali potpuno pripadam toj orijentaciji. To i moja djela govore. Odanost Bosni, do srži. Jer, oni je nisu napustili ni kad su Osmanlije bile ovdje. Franjevci su se uvijek postavljali djelotvorno. Prije svega duhovno i kvalitetno kulturološki da ni jedan idiot nije mogao osporiti njihovu ogromnu potrebu da pripadaju prostorima Bosne. Oni su tu 700 godina prisutni i imaju snažnu potrebu da ostanu i narednih 700 godina. E toj varijanti ja pripadam. 
To je varijanta u kojoj se Bosna nekoć prepoznavala po zvonicima i minaretima. Danas pak po zastavama. 
Puno je patetike prema obilježjima i simbolima Bosne. Mnogi su plakali za mostarskim mostom, a nitko nije plakao za ljudima koji su nestali iz tog grada. Poginuli. Za mene ni jedan most, ni jedna džamija, ni jedna crkva, ni jedan taj ovlašni simbol koji je ponovljiv, koji se može restaurirati, ponovo sazidati, ne predstavlja vrijednost u odnosu na čovjeka koji je neponovljiv. Ono malo dijete, tek rođeno vrijednije je od bilo koje građevine na svijetu. Jer, ono, samim tim što je živo, ima svoj smisao i opstojnost. Ko zna koliko je novih velikih filozofa, znanstvenika i umjetnika, talentovanih ljudi općenito, nestalo u ovom odvratnom ratu. A mi samo pamtimo gdje je šta srušeno. Ovi ljudi se više neće pominjati. Nikada. Nigdje. Ni u jednoj varijanti. Oni će samo biti broj da je u Srebrenici poklano toliko Bošnjaka, da je tamo pobijeno toliko Hrvata, da je stradalo toliko Srba i to je sve."-Ko je danas direktor univerziteta na Sokocu? -Ma neki Srbin" kaže. Dakle, nije više bitno ime i prezime. Nema identifikacije. To je najodvratnija staljinistička politika koja se uvukla u ove prostore. Samo u novoj oblatni novokomponovanih vjernika, koji sada pune džamije i crkve. 
Ali nije dovoljno samo ići u crkvu da bi bio vjernik. 
Treba puno više uraditi da bi čovjek pripadao tome što predstavlja dio njegove privatnosti. Za mene Sarajevo nikad nije bila Begova džamija, katedrala, sinagoga ili pravoslavna crkva, već ono što je bilo između toga. Između tih pojmova koji su objašnjavali prisustvo tih različitih kultura i koje su između sebe napravile mene. Iskaljen sam između tih različitih kultura da bi jednako priznavao i jedne i druge i treće i četvrte. Mogao bih bez sinagoge i Begove džamije i katedrale i pravoslavne crkve, jer ćemo sve to obnoviti, ali ne bih mogao bez nekih ljudi koji su dio tih različitih kultura. Uvijek će se u Beču ili New Yorku pronaći neki papir sa mapama kako obnoviti sinagogu, katedralu i Begovu džamiju. Ali nema na svijetu projekta kako ponovo napraviti Mustafu Bagija, koji je bez veze platio glavom u ovom ratu. Jedan sjajan klavijaturista, beskrajno zabavan, talentovan čovjek, profesor muzike koji je mogao i te kako puno pomoći. I ne samo on, nego na hiljade ljudi koji danas žive i koji su živjeli na ovim prostorima. Govorim u ime tih ljudi kojih više nema, jer sam i sam taj. Ja sam u stvari potpuno mrtav, jer me nema nigdje, jer ne želim participirati nigdje, ne mogu se  uklopiti u ništa. 
Bili ste u Hrvatskoj. 
U Hrvatskoj se boje da ne dođem uz velika zvona u Hrvatsko narodno kazalište, a ono me nije interesovalo ni u bivšem sistemu. Boje se glupani koji mi nisu bili do članaka, osim nekolicine koji su sa mnom rame uz rame, kao Šovagović i još neki, imali zadovoljstvo čast predstavljati jedan malo širi prostor. Jednako smo dobro nastupali po tom bivšem prostoru i bili neko i nešto. Imali mogućnosti da se na festivalima i smotrama evropskog, svjetskog standarda uspoređujemo, pa onda ulazimo u Evropu sa legitimacijom koja je, ipak, bila naša. Šta znače danas Dubrovačke ljetne igre kad se vi divite samo sebi. Imate priliku da varaždinski teatar poredite sa zagrebačkim, zagrebački sa onim iz Slavonskog Broda, a taj opet ne znam s kim. I negdje se tu udjene neki Japanac, Kinez, Amerikanac, koji dođe tako, da se divi Dubrovniku iz turističkih razloga, a ne da se takmiči. Šta znači danas bilo koji srpski, bosanski ili makedonski festival.
Poražava to da ljudi nisu svjesni zatvorenosti i kuda ona vodi. Ta nekomunikacija,  neprotok ideja. Jugoslavija nije bila samo politička tvorevina, već i prostor na kom se u sučeljavanju ideja rađao kvalitet, koji je onda izlazio u Evropu i ravnopravno se nosio s  njom.
Mada se zovem Josip, napamet mi ne pada da se uklopim u kontinuitet koji su Josipi u prošlosti, od Štrosmajera do Broza, činili na jugoslavenskom pitanju. Taj kontinuitet, ako je do mene, odmah prekidam. Ne pada mi napamet. Jer sam osjetio sunovrat prevare koja je egzistirala u genezi naslova. 
Ne zagovaram njenu obnovu...
Govorim o duhovnom prostoru koji proizlazi iz plemenskog. Govoreći o vlastitoj obitelji to sam sveo na nivo životinja. Rođen sam 48. godine kad niko nije želio dijete. Slučajno sam došao na svijet i opstao. Moj pokojni tata je imao prijatelja koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu, koji se zvao Josip, pa mi je dao ime Josip. Kasnije su to mnogi željeli kapitalizirati da sam dobio ime po Brozu. Nisam. Znalo se ko sam ja. Užasava me da sad puno ljudi kaže "nismo znali ko je ko". Znali smo. I u svim varijantama uspjeha, koji je bio samo dva puta godišnje - nastupiti u Lisinskom, napuniti "male" Gripe i još dvije-tri dvorane žurio sam što prije spucat u Bosnu. To je tako. Koji strah kolega, kad sam se pojavio u "Kerempuhu" traumatiziran od rata. Ali ga nisam želio kapitalizirati. Komentirali su – evo ga još jedan Bosanac, došao da napadne Zagreb - po primjeru mojih kolega koji su tu djelovali, ili Bosanaca de luxe – Hercegovaca koji su potpuno uzurpirali Zagreb. Rekao sam, ne bojte se, neću ostajati. Samo ću odigrati predstavu i odmah otići ako vam to stvara nemir. Nikakvog interesa tu nije bilo za mene, niti neka moja posebna želja da se ponovo udvaram nekome ko me istinski ne želi. Dakle, ta sumanuta priča da svim Hrvatima ima mjesta u Hrvatskoj je koješta. Ne mogu podmiriti ni Hrvate u Hrvatskoj, a kamo li da ove novokomponovane prime, zaposle i opskrbe. 
Je li vam tko pomogao? 
Uz sav respekt velike hrvatske pomoći BiH meni nije pomogao niko. Čak ni moj bratić koji je možda i bio u mogućnosti, ali se nije baš pretrgo oko toga, osim što je pjevao pjesme, ali ja od toga nisam imao nikakve koristi. Ali mi je Vojo Bokić iz Bačke Palanke poslao paket. Zlatko Pejaković je najomiljenija osoba iz moje šire i uže obitelji, ali vjerovatno ga je nešto u tome priječilo. Možda njegovi vlastiti problemi koje očito ima u Hrvatskoj. Mi potiremo jedan drugoga, jer se dijametralno razlikujemo u svim stavovima. Ja ne želim pogaziti svoj život. Ne želim da kažem da je sranje to što sam radio u životu i to što sam pobijedio na Zemunskom festivalu. Ponosan sam na pobjedu na Zemunskom festivalu. 
Otkud taj odijum od prošlog? Svi bi se prali. Svi bi najradije da nikad nisu bili. 
To je perverzni strah. To je smiješno. Ti su ljudi smiješni. Pa još im se vrte "pesme", govorili su do jučer ekavski, jer im se to dopadalo. Bili su i onda smiješni kad su govorili ekavski, a pripadali su Hrvatskoj. I obrnuto. Bečili su se mnogi Srbi i dodvoravali Hrvatima time što su se ubijali pjevajući hrvatsku himnu kao šotu po klubovima u inostranstvu da bi zarađivali pare, a sad su nekakvi veliki Srbi, veliki Hrvati ili veliki ovi ili oni. 
Sve uspjehe postigli ste zahvaljujući Bosni. 
Išao sam uvijek kao Bosanac, sa kulturom i nekulturom te sredine i održao svima lekcije i u Beogradu i Zagrebu i Ljubljani. Svađali su se oko "Oj živote". Radili štošta da me sruše, ali ja sam uvijek išao na istu kartu, misleći da je to onaj keč za koji se hvatam, bez obzira koliko u mojoj genetici stoji da su moji iz Kaštel Sućurca, da su Pejakovići Dalmatinci. U jednoj fantastičnoj klimi društvenih odnosa bosansko društvo je uvijek postojalo. Siromašno, primitivno, neobrazovano, ali je postojalo. Organiziralo se oko velikih gradova i postojalo kao neka činjenica razlika. I sasvim normalno da smo zajednički živjeli, jer je to bio naš zajednički interes. Danas je to sve dovedeno u pitanje. Danas je sistemom spojenih posuda autorsko pravo na Bosnu pripalo Bošnjacima - muslimanima. Ne njihovom zaslugom, nego greškom Hrvata i Srba, koji će za to platiti punu cijenu. 
Već je plaćaju. 
Ništa to nije što će tek platiti. Priznavali, nepriznavali Bošnjake oni su dobili naciju, a čim dobiješ naciju dobiješ i državu. Nekima iz tog korpusa i ne treba veća nego od Sarajeva do Goražda, ali je država. 
 Ali su i oni u svemu tome gubitnici. 
Apsolutno! Ali je činjenica da oni to nisu htjeli, bez obzira koliko istok tu prisutan preko Teherana, Irana i svih tih varijanti. Bez obzira koliko su zapadnjački interesi bili da se taj narod raseli po svijetu. Nije genocid učinjen samo ubojstvom nego i raseljenjem pameti. I sad kad dođete u Sarajevo, pa vas zapahne primitivizam, nije to zbog Muslimana. Isto bi vas zapahnuo i da je tu 90 posto Hrvata ili Srba. Možda i više. Nisu oni baš jedini odijum primitivizma kako nam se spočitava. Jer, ako živim sa nekim onda moram duboko saosjećati s njim i nositi i ono pozitivno i negativno. Nije se sjetio niko iz "Parnog valjka" da kaže da mu je ovdje bilo 20 hiljada ljudi na platou, a da u Hrvatskoj ne mogu imat više od 500. I to 20 hiljada ljudi koji pjevaju njihove pjesme bez zrna negativne energije. Evropski. Jer je Sarajevo bilo uvijek evropski centar i gledanja. Ne mora biti stvaranja, ako više ne priznaju "Bijelo dugme" zbog "Đurđevdana", ili Kusturicu zbog njegove odanosti velikosrpskoj ideji, ili ako ne priznaju masu ljudi odavde koji su povoljni, nepovoljni, trenutno aktualni, neaktualni umjetnici ovoga grada. Ovdje se znalo gledati. Puno bolje i kvalitetnije nego u nekim "kulturnijim" sredinama. 
Što onda može spasiti Bosnu? Svijet će je umjetno održavati. Ona se mora sačuvati  iznutra. Druge šanse nema. 
Bosne nema bez minimuma pripadnosti. Kada će u svijesti svakog Hrvata, pogotovo onih zapjenušanih Hrvata, volim taj izraz i u svijesti svakog Srbina, pogotovo zapjenušanog doći da nemaju kud iz ovih prostora. Da su osuđeni na ovaj prostor, omeđen s jedne strane Drinom, s druge Savom. Da nam je ostalo kao i zvijeri, da se eventualno udjenemo u Jadransko more kroz Ploče, ili Neum. Tu nam je izlaz i gore, shodno dobronamjernosti susjeda u Slavonskom brodu, Orašju, ili Zvorniku. Dakle, mi smo u anusu. Ono što je u bivšoj zemlji predstavljalo srce, temelj, središnjicu, stožer, sada predstavlja anus i oni žele u njega ugraditi sve fekalije bivše Jugoslavije i Evrope. Neće moći. 
Hoće li sazrijevanju te svijesti pomoći već prisutni odijum prema Krajišnicima u  Beogradu, odnosno prema Hercegovcima u Zagrebu? 
Odijum prema njima je proizašao iz moje priče "On meni, nema Bosne". Hercegovinu znam jako dobro. Uvredljivo je generalizirati stvari zbog recimo ministra obrane Hrvatske i politike koju on vodi, ili grupe ljudi oko njega. Pod taj isti stav podmetati cijeli narod,onu hercegovačku pronicljivost, čestitost, ljepotu, dobrotu. Ili, s druge strane, dovoditi u pitanje nešto što Arsen Dedić nosi u svom ophođenju kao najbolji hrvatski šansonjer. On je ušao u istoriju kao najbolji hrvatski šansonjer i to mu mjesto ne može uzeti nikakva politika, nikakav hercegovački ni šibenski loby. On ima svoje mjesto, kao što je imao i Milan Drača. Nisam ni znao da je Srbin, dok se ovo nije dogodilo. Uvijek sam mislio da je Hrvat. Interesantno, moji najbolji prijatelji u Hrvatskoj su bili Srbi, za koje sam bio ubijeđen da su Hrvati. Jednostavno sam mislio - nose kulturu, običaje, ponašanje. Veličaju taj prostor. Kreativno mu doprinose. 
Ali, sada mi više nije dato da se poredim. Potpuno sam ohlađen. Ne navijam ni za koga. Moja majka jako pati jer se pod stare dane nisam opredijelio. Ne mogu se opredijeliti. Hoću da budem, ne neutralan, nego ohlađene glave. Mogu biti posmatrač. Rat mi je pojeo najbolje godine, ali mi nije pojeo san, moju iluziju. 
Je li to na tragu onoga što jedan glumac, ili kreativan stvaralac može učiniti za Bosnu  da ona ipak opstane? 
Ne mogu ja više ništa učinit. Bosna ne može opstati. 
Je li to znači da iluzija nije dovoljno jaka? 
Ne. Iluziju o opstanku Bosne nikada nisam ni posmatrao. Ja nikad granicu nisam priznavao. Za mene je to prdimahovina, da neko sada udara međe, kao što su mi bili smiješni ljudi koji prave ogromne ograde oko svojih kuća, pa onda stave lavove, pa im još jezike isplaze. Onda mu je malo da me plaši s tom ikonografijom, nego još pukne pet alarmnih uređaja, pa doge, dobermane i pit bull terijere i na kraju nema mjesta, jer mu je na svakih pet metara pištolj ili puška i tjelohranitelj. Koji je to život. Volim širinu, bez ograda. Vrata koja su uvijek poluotvorena. Volim pse, ali moj pas je slobodan i nikada vas neće napasti. Čemu granice. Država je uvijek služila kao povod za falsifikat. Pljuju Hrvati najviše po vlastitom znaku - ljiljanu, znaku evropskih plemića i kraljeva. Dakle, oličenju onoga čemu streme. Ne, njima je bitna šahovnica i ne bi je sada zamijenili ni sa čim na svijetu. E zato će bit rat u Bosni još deset hiljada godina. Jer pljuješ po onome što je tvoje. Što je od Tvrtka Kotromanića znamenje. Nemam ništa protiv šahovnice. Možda mi se i više sviđa. Lijep je znak i t.d, ali je ovo činjenica. Pitali su kako će se napraviti znak za uniju - državu BiH. Kažu "dva 
Vlaha igraju šaha na mjesečini". Al' sve je fol. Bitno je imati zastavu, imati himnu. To što krepavaš od gladi nije bitno. Bit će i to jednog dana. Prvo se pravi ono zadnje. Kad sjednem u kola u Njemačkoj, prođem u Francusku iz Belgije i nitko me nigdje ne zaustavlja. Otužno i glupo izgledaju te granice bez igdje ikoga. Svejedno ti je dal' Kopenhagen, Stochkolm ili Minhen. Samo u nas je bitno da me zaustavi u nekom smeću koje zaudara na kiseli kupus pored nekog kupleraja i da mi rekne - ovo je granica. Koja crna granica? Čega? Meni je ta Jugoslavija bila tijesna. Jedino što je ostalo u Bosni je Sarajevo. U svim drugim sredinama procesi su završeni. Sve je urađeno kako se bratija dogovorila. Prije svega u Vatikanu, Bonnu, Londonu, onda Beogradu i Zagrebu pa i u Sarajevu. Jedini projekat koji im nije uspio zove se Sarajevo. Najguturalniji predio bivše BiH sa nekih deset posto ne-Bošnjaka. Eto, mi neki koji smo još tu ostali da im malo dekoncentriramo ideju i ne dozvoljavamo da urade i to kao završni udarac. Sve ostalo je završeno.
 
Bio sam Jugoslaven i tu sam ga popušio
Jugoslavije više nema, ali o tom prostoru moram razgovarati, jer ću kurvinski zapostavljajući tu činjenicu iznegirati cijeli svoj život. Šta onda znači moja Sterijina nagrada, gdje sam iz mraka i zaostalosti, kakvo je mišljenje bilo o Bosni u Zagrebu i Beogradu uspio izaći kao luča i potpuno ravnopravno učestvovati sa nepobjedivim Radetom Šerbedžijom, Perom Božovićem, Ratkom Poličem ili pak Svetijevom iz Skoplja. Nikakvog kompleksa nisam imao. Toga više nemam. Sada mogu otići u Turbe, Kalesiju, Tuzlu. Ne ponižavam te prostore. I u njima sam bio veliki, al sam morao biti velik i u nekim drugim sredinama. 
Ne mogu se uklopiti u poluamaterske tokove u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Sloveniji. Meni se ništa više ne nudi kao mogućnost osim vlastitog puta, nekog spomenara kojeg svakog dana češljam i patim nad samim sobom, a ne nad Jugoslavijom. Ta mi se prevara više ne može dogoditi. Zato ne želim više biti ni Bosanac. Koji će mi to klinac sad da budem Bosanac. Bio sam Jugoslaven i tu sam ga popušio i sad ga trebam ponovo popušiti. Ma neću. Ja sam Josip sin Ante. I neće mi taj identitet nitko više oduzeti. Ali neću biti stjegonoša glupih ideja. Participirati u huškačkim, uglavnom nacionalističkim sferama niti hoću niti mogu.
Znam svoje mjesto
Neka vas ne zbunjuje što ne govorim o ovom jadu i bijedi ovdje. Ali, uticaj Hrvatske i Srbije su toliko bitni i prisutni u Bosni da ovi ljudi ne mogu doći na red. Neću da živim u Grudama. Poštujem ih i sviđaju mi se. Imam i nekih prijatelja, ali neću da živim dole. A očito je da je to mjesto dole meni neko odredio. I da se nas nekolicina nije grčevito uhvatila za ovo tlo, za Sarajevo, ovdje Hrvata ne bi bilo. Uz sav respekt Crkve. Po njima ih ne bi bilo. To je činjenica. Od 600-700 tisuća Hrvata ostalo je oko 150 hiljada. Sve ostalo je raseljeno. A sad i to malo jada i bijede treba rastjerati. Očito da ta politika to hoće. Ili nam pripada počasno mjesto kao izdajicama hrvatskog naroda. Ja ne biram ni jedno ni drugo. Moje mjesto u tom narodu se zna, a i u ovom drugom.
Pitanje nemoguće ginekologije
U Bosni nije u pitanju ni politika, ni znanost, ni kultura, već ginekologija. Jedna majka lako rodi troje djece odjednom. I to je normalno da jedna žena rodi trojke. A u Bosni se pravi koncept da tri majke rode jedno dijete. I koji će se sada monstrum roditi iz te politike svjetskih meštara. Koji glavonja hercegovački i guzonja, srpski, ili obratno ako hoćete. I koje truplo od ovog većinskog naroda, jer je on potpuno obezglavljen, treba sada da se šavovima spoji. Koji će to kirurzi smontirati i koji je to novi Frankeinstein koji će se izroditi iz ovoga što oni hoće.

On vama nema Bosne. A ja vas pitam ima li Bosne? 

Ljudi koji su na bivšem jugoslavenskom prostoru nešto značili, pod pretpostavkom da nisu bili slijepci, ili samo tezgaroši morali su primijetiti antagonizam prema Bosni, bosanskom čovjeku. Jednako iz Hrvatske i iz Srbije. To sam govorio prije 20 godina i imam pravo iz ove pozicije to govoriti danas. Svi koji čitaju moje nove intervjue moraju znati da sam ja Josip sin Ante. Znam šta bi danas mnogi aktualni političari dali da imaju takav pedigre. Jer sve je danas bitno u toj formi. Kakvu ću imati zastavu, kakvu ću himnu pjevati i kako ću se zvati. Koliko ću vrijediti, šta ću učiniti, uopće nije bitno. Bitno je kako se zovem, ko me sprco i napravio, ko je uparen sa tim Antom. Imam sreću da je i to parenje bilo podobno, da se životinjski izrazim, pa sam, eto, došao na svijet i mimo svoje volje. Jer, da sam birao roditelje, ne bi izabrao ove. Izabrao bih nekog Johna, Paula, ili tako nekog ko bi mi dao bolju putovnicu i bolju domovnicu i bolji status u svijetu, ne negirajući to što je bilo najljepše u mom obiteljskom gnijezdu, počev od duhovnosti koju nosim, franjevačkog odgoja i svega što nosim u mojoj genezi. Prije svega odanost bosanskom tlu. 

To naravno nije odanost zajednici krvi i tla? 

Zajednica kojoj sam pripadao je pripadnost putu kojeg su bosanski franjevci nosili kroz ovu Bosnu. Ja se od njih ni po čemu ne razlikujem osim što ne nosim mantiju i ne pada mi na pamet da se zaredim. Ali potpuno pripadam toj orijentaciji. To i moja djela govore. Odanost Bosni, do srži. Jer, oni je nisu napustili ni kad su Osmanlije bile ovdje. Franjevci su se uvijek postavljali djelotvorno. Prije svega duhovno i kvalitetno kulturološki da ni jedan idiot nije mogao osporiti njihovu ogromnu potrebu da pripadaju prostorima Bosne. Oni su tu 700 godina prisutni i imaju snažnu potrebu da ostanu i narednih 700 godina. E toj varijanti ja pripadam. 

To je varijanta u kojoj se Bosna nekoć prepoznavala po zvonicima i minaretima. Danas pak po zastavama. 

Puno je patetike prema obilježjima i simbolima Bosne. Mnogi su plakali za mostarskim mostom, a nitko nije plakao za ljudima koji su nestali iz tog grada. Poginuli. Za mene ni jedan most, ni jedna džamija, ni jedna crkva, ni jedan taj ovlašni simbol koji je ponovljiv, koji se može restaurirati, ponovo sazidati, ne predstavlja vrijednost u odnosu na čovjeka koji je neponovljiv. Ono malo dijete, tek rođeno vrijednije je od bilo koje građevine na svijetu. Jer, ono, samim tim što je živo, ima svoj smisao i opstojnost. Ko zna koliko je novih velikih filozofa, znanstvenika i umjetnika, talentovanih ljudi općenito, nestalo u ovom odvratnom ratu. A mi samo pamtimo gdje je šta srušeno. Ovi ljudi se više neće pominjati. Nikada. Nigdje. Ni u jednoj varijanti. Oni će samo biti broj da je u Srebrenici poklano toliko Bošnjaka, da je tamo pobijeno toliko Hrvata, da je stradalo toliko Srba i to je sve."-Ko je danas direktor univerziteta na Sokocu? -Ma neki Srbin" kaže. Dakle, nije više bitno ime i prezime. Nema identifikacije. To je najodvratnija staljinistička politika koja se uvukla u ove prostore. Samo u novoj oblatni novokomponovanih vjernika, koji sada pune džamije i crkve. 

Ali nije dovoljno samo ići u crkvu da bi bio vjernik.

Treba puno više uraditi da bi čovjek pripadao tome što predstavlja dio njegove privatnosti. Za mene Sarajevo nikad nije bila Begova džamija, katedrala, sinagoga ili pravoslavna crkva, već ono što je bilo između toga. Između tih pojmova koji su objašnjavali prisustvo tih različitih kultura i koje su između sebe napravile mene. Iskaljen sam između tih različitih kultura da bi jednako priznavao i jedne i druge i treće i četvrte. Mogao bih bez sinagoge i Begove džamije i katedrale i pravoslavne crkve, jer ćemo sve to obnoviti, ali ne bih mogao bez nekih ljudi koji su dio tih različitih kultura. Uvijek će se u Beču ili New Yorku pronaći neki papir sa mapama kako obnoviti sinagogu, katedralu i Begovu džamiju. Ali nema na svijetu projekta kako ponovo napraviti Mustafu Bagija, koji je bez veze platio glavom u ovom ratu. Jedan sjajan klavijaturista, beskrajno zabavan, talentovan čovjek, profesor muzike koji je mogao i te kako puno pomoći. I ne samo on, nego na hiljade ljudi koji danas žive i koji su živjeli na ovim prostorima. Govorim u ime tih ljudi kojih više nema, jer sam i sam taj. Ja sam u stvari potpuno mrtav, jer me nema nigdje, jer ne želim participirati nigdje, ne mogu se  uklopiti u ništa. 

PHOTO: Stock

Bili ste u Hrvatskoj. 

U Hrvatskoj se boje da ne dođem uz velika zvona u Hrvatsko narodno kazalište, a ono me nije interesovalo ni u bivšem sistemu. Boje se glupani koji mi nisu bili do članaka, osim nekolicine koji su sa mnom rame uz rame, kao Šovagović i još neki, imali zadovoljstvo čast predstavljati jedan malo širi prostor. Jednako smo dobro nastupali po tom bivšem prostoru i bili neko i nešto. Imali mogućnosti da se na festivalima i smotrama evropskog, svjetskog standarda uspoređujemo, pa onda ulazimo u Evropu sa legitimacijom koja je, ipak, bila naša. Šta znače danas Dubrovačke ljetne igre kad se vi divite samo sebi. Imate priliku da varaždinski teatar poredite sa zagrebačkim, zagrebački sa onim iz Slavonskog Broda, a taj opet ne znam s kim. I negdje se tu udjene neki Japanac, Kinez, Amerikanac, koji dođe tako, da se divi Dubrovniku iz turističkih razloga, a ne da se takmiči. Šta znači danas bilo koji srpski, bosanski ili makedonski festival.

Poražava to da ljudi nisu svjesni zatvorenosti i kuda ona vodi. Ta nekomunikacija,  neprotok ideja. Jugoslavija nije bila samo politička tvorevina, već i prostor na kom se u sučeljavanju ideja rađao kvalitet, koji je onda izlazio u Evropu i ravnopravno se nosio s  njom.

Mada se zovem Josip, napamet mi ne pada da se uklopim u kontinuitet koji su Josipi u prošlosti, od Štrosmajera do Broza, činili na jugoslavenskom pitanju. Taj kontinuitet, ako je do mene, odmah prekidam. Ne pada mi napamet. Jer sam osjetio sunovrat prevare koja je egzistirala u genezi naslova. 

Ne zagovaram njenu obnovu...

Photo: sevko.blogg.se

Govorim o duhovnom prostoru koji proizlazi iz plemenskog. Govoreći o vlastitoj obitelji to sam sveo na nivo životinja. Rođen sam 48. godine kad niko nije želio dijete. Slučajno sam došao na svijet i opstao. Moj pokojni tata je imao prijatelja koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu, koji se zvao Josip, pa mi je dao ime Josip. Kasnije su to mnogi željeli kapitalizirati da sam dobio ime po Brozu. Nisam. Znalo se ko sam ja. Užasava me da sad puno ljudi kaže "nismo znali ko je ko". Znali smo. I u svim varijantama uspjeha, koji je bio samo dva puta godišnje - nastupiti u Lisinskom, napuniti "male" Gripe i još dvije-tri dvorane žurio sam što prije spucat u Bosnu. To je tako. Koji strah kolega, kad sam se pojavio u "Kerempuhu" traumatiziran od rata. Ali ga nisam želio kapitalizirati. Komentirali su – evo ga još jedan Bosanac, došao da napadne Zagreb - po primjeru mojih kolega koji su tu djelovali, ili Bosanaca de luxe – Hercegovaca koji su potpuno uzurpirali Zagreb. Rekao sam, ne bojte se, neću ostajati. Samo ću odigrati predstavu i odmah otići ako vam to stvara nemir. Nikakvog interesa tu nije bilo za mene, niti neka moja posebna želja da se ponovo udvaram nekome ko me istinski ne želi. Dakle, ta sumanuta priča da svim Hrvatima ima mjesta u Hrvatskoj je koješta. Ne mogu podmiriti ni Hrvate u Hrvatskoj, a kamo li da ove novokomponovane prime, zaposle i opskrbe. 

Je li vam tko pomogao? 

Uz sav respekt velike hrvatske pomoći BiH meni nije pomogao niko. Čak ni moj bratić koji je možda i bio u mogućnosti, ali se nije baš pretrgo oko toga, osim što je pjevao pjesme, ali ja od toga nisam imao nikakve koristi. Ali mi je Vojo Bokić iz Bačke Palanke poslao paket. Zlatko Pejaković je najomiljenija osoba iz moje šire i uže obitelji, ali vjerovatno ga je nešto u tome priječilo. Možda njegovi vlastiti problemi koje očito ima u Hrvatskoj. Mi potiremo jedan drugoga, jer se dijametralno razlikujemo u svim stavovima. Ja ne želim pogaziti svoj život. Ne želim da kažem da je sranje to što sam radio u životu i to što sam pobijedio na Zemunskom festivalu. Ponosan sam na pobjedu na Zemunskom festivalu. 

Otkud taj odijum od prošlog? Svi bi se prali. Svi bi najradije da nikad nisu bili. 

To je perverzni strah. To je smiješno. Ti su ljudi smiješni. Pa još im se vrte "pesme", govorili su do jučer ekavski, jer im se to dopadalo. Bili su i onda smiješni kad su govorili ekavski, a pripadali su Hrvatskoj. I obrnuto. Bečili su se mnogi Srbi i dodvoravali Hrvatima time što su se ubijali pjevajući hrvatsku himnu kao šotu po klubovima u inostranstvu da bi zarađivali pare, a sad su nekakvi veliki Srbi, veliki Hrvati ili veliki ovi ili oni. 

Sve uspjehe postigli ste zahvaljujući Bosni. 

Išao sam uvijek kao Bosanac, sa kulturom i nekulturom te sredine i održao svima lekcije i u Beogradu i Zagrebu i Ljubljani. Svađali su se oko "Oj živote". Radili štošta da me sruše, ali ja sam uvijek išao na istu kartu, misleći da je to onaj keč za koji se hvatam, bez obzira koliko u mojoj genetici stoji da su moji iz Kaštel Sućurca, da su Pejakovići Dalmatinci. U jednoj fantastičnoj klimi društvenih odnosa bosansko društvo je uvijek postojalo. Siromašno, primitivno, neobrazovano, ali je postojalo. Organiziralo se oko velikih gradova i postojalo kao neka činjenica razlika. I sasvim normalno da smo zajednički živjeli, jer je to bio naš zajednički interes. Danas je to sve dovedeno u pitanje. Danas je sistemom spojenih posuda autorsko pravo na Bosnu pripalo Bošnjacima - muslimanima. Ne njihovom zaslugom, nego greškom Hrvata i Srba, koji će za to platiti punu cijenu. 

Već je plaćaju. 

Ništa to nije što će tek platiti. Priznavali, nepriznavali Bošnjake oni su dobili naciju, a čim dobiješ naciju dobiješ i državu. Nekima iz tog korpusa i ne treba veća nego od Sarajeva do Goražda, ali je država. 

Photo: Stock

Ali su i oni u svemu tome gubitnici. 

Apsolutno! Ali je činjenica da oni to nisu htjeli, bez obzira koliko istok tu prisutan preko Teherana, Irana i svih tih varijanti. Bez obzira koliko su zapadnjački interesi bili da se taj narod raseli po svijetu. Nije genocid učinjen samo ubojstvom nego i raseljenjem pameti. I sad kad dođete u Sarajevo, pa vas zapahne primitivizam, nije to zbog Muslimana. Isto bi vas zapahnuo i da je tu 90 posto Hrvata ili Srba. Možda i više. Nisu oni baš jedini odijum primitivizma kako nam se spočitava. Jer, ako živim sa nekim onda moram duboko saosjećati s njim i nositi i ono pozitivno i negativno. Nije se sjetio niko iz "Parnog valjka" da kaže da mu je ovdje bilo 20 hiljada ljudi na platou, a da u Hrvatskoj ne mogu imat više od 500. I to 20 hiljada ljudi koji pjevaju njihove pjesme bez zrna negativne energije. Evropski. Jer je Sarajevo bilo uvijek evropski centar i gledanja. Ne mora biti stvaranja, ako više ne priznaju "Bijelo dugme" zbog "Đurđevdana", ili Kusturicu zbog njegove odanosti velikosrpskoj ideji, ili ako ne priznaju masu ljudi odavde koji su povoljni, nepovoljni, trenutno aktualni, neaktualni umjetnici ovoga grada. Ovdje se znalo gledati. Puno bolje i kvalitetnije nego u nekim "kulturnijim" sredinama. 

Što onda može spasiti Bosnu? Svijet će je umjetno održavati. Ona se mora sačuvati  iznutra. Druge šanse nema. 

Bosne nema bez minimuma pripadnosti. Kada će u svijesti svakog Hrvata, pogotovo onih zapjenušanih Hrvata, volim taj izraz i u svijesti svakog Srbina, pogotovo zapjenušanog doći da nemaju kud iz ovih prostora. Da su osuđeni na ovaj prostor, omeđen s jedne strane Drinom, s druge Savom. Da nam je ostalo kao i zvijeri, da se eventualno udjenemo u Jadransko more kroz Ploče, ili Neum. Tu nam je izlaz i gore, shodno dobronamjernosti susjeda u Slavonskom brodu, Orašju, ili Zvorniku. Dakle, mi smo u anusu. Ono što je u bivšoj zemlji predstavljalo srce, temelj, središnjicu, stožer, sada predstavlja anus i oni žele u njega ugraditi sve fekalije bivše Jugoslavije i Evrope. Neće moći. 

Hoće li sazrijevanju te svijesti pomoći već prisutni odijum prema Krajišnicima u  Beogradu, odnosno prema Hercegovcima u Zagrebu? 

Odijum prema njima je proizašao iz moje priče "On meni, nema Bosne". Hercegovinu znam jako dobro. Uvredljivo je generalizirati stvari zbog recimo ministra obrane Hrvatske i politike koju on vodi, ili grupe ljudi oko njega. Pod taj isti stav podmetati cijeli narod,onu hercegovačku pronicljivost, čestitost, ljepotu, dobrotu. Ili, s druge strane, dovoditi u pitanje nešto što Arsen Dedić nosi u svom ophođenju kao najbolji hrvatski šansonjer. On je ušao u istoriju kao najbolji hrvatski šansonjer i to mu mjesto ne može uzeti nikakva politika, nikakav hercegovački ni šibenski loby. On ima svoje mjesto, kao što je imao i Milan Drača. Nisam ni znao da je Srbin, dok se ovo nije dogodilo. Uvijek sam mislio da je Hrvat. Interesantno, moji najbolji prijatelji u Hrvatskoj su bili Srbi, za koje sam bio ubijeđen da su Hrvati. Jednostavno sam mislio - nose kulturu, običaje, ponašanje. Veličaju taj prostor. Kreativno mu doprinose. 

Ali, sada mi više nije dato da se poredim. Potpuno sam ohlađen. Ne navijam ni za koga. Moja majka jako pati jer se pod stare dane nisam opredijelio. Ne mogu se opredijeliti. Hoću da budem, ne neutralan, nego ohlađene glave. Mogu biti posmatrač. Rat mi je pojeo najbolje godine, ali mi nije pojeo san, moju iluziju. 

Je li to na tragu onoga što jedan glumac, ili kreativan stvaralac može učiniti za Bosnu  da ona ipak opstane?

Ne mogu ja više ništa učinit. Bosna ne može opstati. 

Je li to znači da iluzija nije dovoljno jaka?

Ne. Iluziju o opstanku Bosne nikada nisam ni posmatrao. Ja nikad granicu nisam priznavao. Za mene je to prdimahovina, da neko sada udara međe, kao što su mi bili smiješni ljudi koji prave ogromne ograde oko svojih kuća, pa onda stave lavove, pa im još jezike isplaze. Onda mu je malo da me plaši s tom ikonografijom, nego još pukne pet alarmnih uređaja, pa doge, dobermane i pit bull terijere i na kraju nema mjesta, jer mu je na svakih pet metara pištolj ili puška i tjelohranitelj. Koji je to život. Volim širinu, bez ograda. Vrata koja su uvijek poluotvorena. Volim pse, ali moj pas je slobodan i nikada vas neće napasti. Čemu granice.

Photo: Stock

Država je uvijek služila kao povod za falsifikat. Pljuju Hrvati najviše po vlastitom znaku - ljiljanu, znaku evropskih plemića i kraljeva. Dakle, oličenju onoga čemu streme. Ne, njima je bitna šahovnica i ne bi je sada zamijenili ni sa čim na svijetu. E zato će bit rat u Bosni još deset hiljada godina. Jer pljuješ po onome što je tvoje. Što je od Tvrtka Kotromanića znamenje. Nemam ništa protiv šahovnice. Možda mi se i više sviđa. Lijep je znak i t.d, ali je ovo činjenica. Pitali su kako će se napraviti znak za uniju - državu BiH. Kažu "dva 

Vlaha igraju šaha na mjesečini". Al' sve je fol. Bitno je imati zastavu, imati himnu. To što krepavaš od gladi nije bitno. Bit će i to jednog dana. Prvo se pravi ono zadnje. Kad sjednem u kola u Njemačkoj, prođem u Francusku iz Belgije i nitko me nigdje ne zaustavlja. Otužno i glupo izgledaju te granice bez igdje ikoga. Svejedno ti je dal' Kopenhagen, Stochkolm ili Minhen. Samo u nas je bitno da me zaustavi u nekom smeću koje zaudara na kiseli kupus pored nekog kupleraja i da mi rekne - ovo je granica. Koja crna granica? Čega? Meni je ta Jugoslavija bila tijesna. Jedino što je ostalo u Bosni je Sarajevo. U svim drugim sredinama procesi su završeni. Sve je urađeno kako se bratija dogovorila. Prije svega u Vatikanu, Bonnu, Londonu, onda Beogradu i Zagrebu pa i u Sarajevu. Jedini projekat koji im nije uspio zove se Sarajevo. Najguturalniji predio bivše BiH sa nekih deset posto ne-Bošnjaka. Eto, mi neki koji smo još tu ostali da im malo dekoncentriramo ideju i ne dozvoljavamo da urade i to kao završni udarac. Sve ostalo je završeno.

Bio sam Jugoslaven i tu sam ga popušio

Jugoslavije više nema, ali o tom prostoru moram razgovarati, jer ću kurvinski zapostavljajući tu činjenicu iznegirati cijeli svoj život. Šta onda znači moja Sterijina nagrada, gdje sam iz mraka i zaostalosti, kakvo je mišljenje bilo o Bosni u Zagrebu i Beogradu uspio izaći kao luča i potpuno ravnopravno učestvovati sa nepobjedivim Radetom Šerbedžijom, Perom Božovićem, Ratkom Poličem ili pak Svetijevom iz Skoplja. Nikakvog kompleksa nisam imao. Toga više nemam. Sada mogu otići u Turbe, Kalesiju, Tuzlu. Ne ponižavam te prostore. I u njima sam bio veliki, al sam morao biti velik i u nekim drugim sredinama. 

Ne mogu se uklopiti u poluamaterske tokove u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Sloveniji. Meni se ništa više ne nudi kao mogućnost osim vlastitog puta, nekog spomenara kojeg svakog dana češljam i patim nad samim sobom, a ne nad Jugoslavijom. Ta mi se prevara više ne može dogoditi. Zato ne želim više biti ni Bosanac. Koji će mi to klinac sad da budem Bosanac. Bio sam Jugoslaven i tu sam ga popušio i sad ga trebam ponovo popušiti. Ma neću. Ja sam Josip sin Ante. I neće mi taj identitet nitko više oduzeti. Ali neću biti stjegonoša glupih ideja. Participirati u huškačkim, uglavnom nacionalističkim sferama niti hoću niti mogu.

Photo: Stock

Znam svoje mjesto

Neka vas ne zbunjuje što ne govorim o ovom jadu i bijedi ovdje. Ali, uticaj Hrvatske i Srbije su toliko bitni i prisutni u Bosni da ovi ljudi ne mogu doći na red. Neću da živim u Grudama. Poštujem ih i sviđaju mi se. Imam i nekih prijatelja, ali neću da živim dole. A očito je da je to mjesto dole meni neko odredio. I da se nas nekolicina nije grčevito uhvatila za ovo tlo, za Sarajevo, ovdje Hrvata ne bi bilo. Uz sav respekt Crkve. Po njima ih ne bi bilo. To je činjenica. Od 600-700 tisuća Hrvata ostalo je oko 150 hiljada. Sve ostalo je raseljeno. A sad i to malo jada i bijede treba rastjerati. Očito da ta politika to hoće. Ili nam pripada počasno mjesto kao izdajicama hrvatskog naroda. Ja ne biram ni jedno ni drugo. Moje mjesto u tom narodu se zna, a i u ovom drugom.

Pitanje nemoguće ginekologije

U Bosni nije u pitanju ni politika, ni znanost, ni kultura, već ginekologija. Jedna majka lako rodi troje djece odjednom. I to je normalno da jedna žena rodi trojke. A u Bosni se pravi koncept da tri majke rode jedno dijete. I koji će se sada monstrum roditi iz te politike svjetskih meštara. Koji glavonja hercegovački i guzonja, srpski, ili obratno ako hoćete. I koje truplo od ovog većinskog naroda, jer je on potpuno obezglavljen, treba sada da se šavovima spoji. Koji će to kirurzi smontirati i koji je to novi Frankeinstein koji će se izroditi iz ovoga što oni hoće.

E-NOVINE.COM

senoworks