BH Magazin

Beznađe + mali pišo = Hrvatska neonacistička mladež

Četvrtak, 25 Februar 2010 06:03

Nema, ni u Hrvatskoj niti nigdje oko nas, nikakve društvene paradigme koja bi nam mogla poslužiti kao uzor ili ideal, kao nešto čemu se isplati stremiti, pa makar i mravljim koracima. S veseljem smo zaronili duboko u banalni konzumerizam i ne sviđa nam se odjednom ono što smo na dnu zatekli

Što danas može nekog klinca u Hrvatskoj nagnati na to da se "upiše" u skinheade, neonaciste ili neko slično neonasilničko društvo? Što u mladoj glavi može izazvati toliku količinu mržnje, ponekad i ubilačke, prema svemu što na visokim martensicama ne nosi istu boju žniranaca? Nema ničega od standardnih nacifašističkih opravdanja; osim samih Hrvata, nitko drugi, budimo realni, Hrvatsku ne ugrožava pa da bi ga, eto, trebalo istrebljivati.

Što je onda posrijedi? Mali pišo? Loša komunikacija s djevojkama? Sanjarenje o pravednom i energičnom vođi koji će cijelom svijetu pokazati koliko smo mi Hrvati važni, lijepi, pametni i sposobni? Prerano prorijeđeno vlasište? Sanjarenje o cjelodnevnom hrvanju s do pasa golim istomišljenicima u nekom trenažnom kampu? Tupi roditelji tranzicijom sjebanih egzistencija? Homoseksualci koji imaju hrabrosti reći da su to što jesu? Mediji koji ih bombardiraju sisama i guzicama kakve uživo nikad neće vidjeti a kamoli taknuti, autima kakve nikad neće moći ni taknuti, kamoli voziti?
Odgovor leži u beznađu

Odgovor vjerojatno leži u beznađu, istom onom tinejdžerskom beznađu kakvo je i moja generacija osjećala na samom početku osamdesetih, a i svaka prije nje. Dođe to, valjda, s hormonima. Ali opet - mi smo u ono doba to beznađe ipak pokušavali razblaživati nekakvom kreativnošću, sitnim smo ugrizima i grebuckanjem željeli barem za milimetar proširiti prostor slobode, izboriti se za barem jedan udah više njezina mirisa. I naši su roditelji uglavnom bili pomalo tupi, svjesni sudbinske osujećenosti većine svojih ambicija, ali su nas i dalje itekako držali na oku, sve u nadi da će barem od nas jednog dana ipak neki vrag ispasti, u nadi da se neke stvari ipak mogu promijeniti...

E, evo nas sasvim blizu odgovora na početno pitanje: mi smo tada, a i naši roditelji, ipak osjećali da se vrijedi nadati, da to ima smisla, da "tiha voda brege dere". I, bogme, promijenilo se. Štoviše, promijenilo se sve do te mjere da se mi i naši klinci danas više nemamo čemu nadati. Osim možda zgoditku na lotu ili u kladionici. Nema, ni u Hrvatskoj niti nigdje oko nas, nikakve društvene paradigme koja bi nam mogla poslužiti kao uzor ili ideal, kao nešto čemu se isplati stremiti, pa makar i mravljim koracima. S veseljem smo zaronili duboko u banalni konzumerizam i ne sviđa nam se odjednom ono što smo na dnu zatekli. I sad se počinjemo gušiti, ponestaje nam zraka, a površina je toliko daleko iznad nas da nam se čini kako nikad nećemo uspjeti izroniti. A zašto bismo i izranjali kad gore ionako nema ničega?
Izvor emocija Dinamo i Hajduk

Tolika nemoć u starijih rezultira rezignacijom, a u mladih bijesom, kod pametnijih racionalnim, kod glupljih iracionalnim. A još ako je i pišo mali, a cure te ne šljive jer si im ružan i glup i siromašan, a jedini su ti izvor ikakvih emocija Hajduk ili Dinamo, a ne zanima te da u životu naučiš išta više od ovoga što si dosad naučio... E onda je nekako i logično da ti nacisti budu uzor i da želiš istrijebiti sve što nije tebi slično.

Nacional