Večeras sam otišla prijateljici, koja je htjela proslaviti prvi dan Božića baš, vala, sa mnom. E, vala neka je. Tema prvobožićne noći je uvijek Ljubav a mi smo ju nadovezali na pitanje koje je naslov jedne knjige: Zašto muškarci lažu a žene kupuju cipele?
Ja, ovakva kakva sam, imam uvijek nešto reći na temu - Razlike među spolovima. One se moraju poštovati. No, prije toga ih se treba uočiti.



Zastupala sam teoremu da muškarci lažu jer žene ne vjeruju kad im se kaže istina. Stvarno, koja bi žena, na njeno pitanje upućeno svom muškiću "A gdje si ti do sad?", prihvatila olako odgovor:
- S drugom... u krevetu.
Na ovaj odgovor mi imamo samo jedan komentar:
- Daj, ne seri... pitam te ozbiljno.

Znači, muškarce mi žene tjeramo da izmišljaju i lažu do besvijesti a mi do besvijesti ne vjerujemo u istinu... I tako radosvjesnosamoobmanjujućeslasno vjerujemo u te laži, krajičkom podsvijesnog odjeljka centra za samoodržanje (koji se nalazi izvan dosega, genetsko nam prenešene, ženske intuicije). Znači, mi smo krive što nam muškarci lažu i basta!
Nemojte me pitati koliki aplauz sam dobila od muškog dijela publike, poredanog oko povelikog kuhinjskog stola. Tek tad (kako sam tim našim muškarcima obećala) krenulo je nazdravljanje varljivim crvenim suhim vinom. Ženski dio me poprijeko gledao i čekao da opravdam (e, vala stvarno nepravedno mi nametnuto) ime feministkinje. Ma, daj... taj fatalni feminizam i ostale filozofije "revolucionarno evolucionog odrastanja žene iz jednog potlačenog u više biće". Mi smo prije jevrejske, hajdonske, staroegipatske i još starijih civilizacija i vjera, bile Boginje.

Pa ipak, nježniji spol je čekao na odgovor o cipelama. Valjda kao kontranapad. O.K.
- Zašto žene kupuju stalno cipele?
Zato što nam stopala moraju biti u skladu sa svim na nama i oko nas. Znači, cipelice moraju biti bojom i oblikom prilagođene odjeći koju smo obukle, našem raspoloženju, boji očiju, boji misli a posebno našoj (misteriozno vječno premalenoj) torbici. Cipelice moraju biti prilagođene i razlogu izlaska (jedno je posjeta drugarici a drugo je flertovanje u restoranu s nekim zgodnim dasom za susjednim stolom, zar ne?). Cipelice se moraju prilagoditi i vremenu (jer jutro je nešto sasvim drugo od noći, zar ne?) a i klimatskim uvjetima. To je umijeće - sve ove faktore skupiti u samo jedan par cipelica. Mi smo žene i to uspijevamo pored (samo) dvadesetak pari cipelica (izuzevši, naravno, sportsku obuću, čizmice, polučizmice, sandalice itd.)
Naravno, muškarcima je to sve nevažno... jerrrrr... oni nisu žene.

Da bih u ime žena dobila bitku za božićnim stolom, objasnila sam svoju teoriju, služeći se spoznatim misterijama međuspolnih razlika iz, gore navedene, knjige. Našla sam razloge razlikama u našim pećinskim precima.
Da, daaa... muškarci su bolji vozači jer lakše pamte puteve... jerrrrrr... su muškarci morali pamtiti put iz njihove pećine kad su išli u lov na mamute. Tad je to izgledalo otprilike ovako: nakon šumarka, skrenuti iza drugog brežuljka lijevo, spustiti se niz ledinu a onda gdje se rijeka raščva ići desno u smjeru velike planine. Danas je to: nakon što iziđeš iz centra, druga ulica lijevo, spustiš se na A3 autoput i uzmeš na čvoru desnu traku, smjer Frankfurt Centar. Tako to objasni danas ženi i ona će se izgubiti bez traga i glasa za sva vremena. Žene ne vide brojeve i smjerove, već pamte puteve na svoj lucidan način. Znači, ženi se put ovako objašnjava: Nakon što prođeš zgradu sa rozim balkonima ideš do frizerskog salona "Angelo" a onda u smjeru stana od Ingrid i skreneš prema onoj cvjećarnici, gdje ona koza Sonia radi. Kad vidiš onaj veliki stadion sa slikom onog zgodnog fotomodela Marcela, voziš pravo dok ne ugledaš reklamu Douglasa na velikoj plavoj zgradi. Skreneš prema Douglasu i pravo dok ne ugledaš Staru operu... Ovo je najbolji navigacijski sistem za žene, vjerujte mi.
Nadalje, muškarci vole sjediti pred TV i satima se posvetiti svom najomiljenijem hobiju - okretanju kanala sa daljinskim da vide "šta ima i na svim drugim TV kanalima". Prije su, nakon iscrpljujućeg lova, muškarci sjedili šutke i zurili u logorsku vatru odmarajući se od stresa opasnog lova a danas su logorsku vatru zamijenili televizija i daljinski.
Muškarci shvataju sve zdravo za gotovo jer nakon napornog dana nemaju snage odgonetati ženske misterije. Žena, na pitanje šta je s njom (pošto je on primijetio da je ona šutljiva), kaže:
- Ništa. Ostavi me na miru!
On tako i učini, okrene se svojoj antistresnoj terapiji - televiziji i ubrzo čuje šmrcanje pored sebe i one iskonske riječi njegove slatke, mile čangrizavice:
- Tebe ne brine šta je sa mnom, ne voliš me više...
Muškarac ne konta ni u snu da je njegova slatka, mila čangrizavica s riječima "Pusti me na miru!" mislila zapravo "Daj me još par stotina puta upitaj šta je sa mnom, pa ću biti ubijeđena da te to stvarno i zanima."

Muškarci se mogu skoncentrisati samo na jednu stvar! Ne, ne... ne mislim na onu jednu stvar. Muškarci kad pričaju - onda pričaju. Kad jedu, onda, molim lijepo, jedu a kad čitaju, tad samo čitaju. Žene nasuprot njima, mogu uz objed voditi razgovor s deset žena (koje to isto istog trena rade), pratiti kad će glavna junakinja ljubavne serije napokon poljubiti svog dragog, da li je nekom prazna šoljica za kafu, pratiti kamo švrlja pogled njenog muža i uz to niti jednog jedinog trena ne propustiti jedne jedine izgovorene riječi za stolom i to sve čini uz najelegantniju pozu koju može zauzeti (a to je već najvažnije).

Na sve ovo su muškarci za stolom (kao uvijek u zadnjih desetak hiljada godina) slegli samo ramenima, ne shvatajući ništa, jer Indijance i Žene samo mi žene možemo razumijeti.


Karmen Media Velagić