BH Magazin

Prije par godina upoznah jednog neobičnog čovjeka. Čovjeka koji je na nenametljiv i pomalo arogantan način promijenio moje viđenje pisane riječi.
Zove se Evert.
Evert je odrastao u predgrađu Štokholma. Odrastanje u vlažnoj sobici koju je od ostalih stanara u trošnoj zgaradi odvajao platneni paravan je ostavio trag na Evertovom zdravlju.  U trinaestoj godini njegovo tijejlo je odustalo i našao se je u invalidskim kolicima. Od tada je živio po raznim ustanovama, dok se nije skrasio u domu za ljude sa opsebnim potrebama. Tu sam ga i srela.
Živio je u dvosobnom stanu u kome je dominiro veliki regal pun knjiga.  
Evert je često čitao.
Jednom ga upitah šta čita. Učinilo mi se kao da je očekivao pitanje. Položio je knjigu na stol iza počeo dugačak monolog.
„Čitam Snijeg, Orhana Pamuka. Nobelovci me teško oduševljavaju. Ovo čitam jer nemam šta drugo čitati. I već me je iznervirao, a tek pročitah dvadesetak stranica.
Zahvaljujući Nobelovcima monogi veoma dobri pisci ostaju nezapaženi. To su, uglavnom, nominovani. Njih sam rado čitao. I oduševljavali su me. Vjeruj mi, pročitao sam djela južnoafričkih anonimusa, preko srednjenadarenih pisaca pa sve do velikih imena svjetske književnosti. Nikad se nikome od njih nisam vratio. Nikad ni jedan nije bio ne razjašnjen niti nedorečen. Bili su jednostavni i pristupačni.
Pamuk je dobar. Mada me je iznervirao. Ovaj njegov pjesnik je izgubljen i odavno poražen. Šta ga je porazilo ne znam. Možda saznam na kraju ili blizu kraja. Ali žene su junakinje u ovoj knjizi. Svila i ova druga u sjenu bacaju i likove i događaje. Vi žene ste vrijedne da se o vama piše, dugo i sa poštovanjem. Pamuk je u tome uspio.“
Zašutio je ne čas. Otpio gutljaj vode i nastavio:
„Jednoj knjizi sam se vraćao često. „Car Portugala“, Selme Lagerlov. Selma je prva žena koja je dobila Nobelovu nagradu. I to s pravom. Njena djela su kao rijeka koja teče, pokazujući svu svoju snagu, i razornu i kreativnu. „Car“ me je oduševio, jednostavnošću i zamršenošću, ujedno. Kad sam ga pročitao prvi put nisam ga shvatio. Tek kad sam i sam postao otac shvatio sam njegove strahove i nadanja. Onu toplinu pri pogledu na djete i ženu koja ga doji. Shvatio sam sve.  „
Opet je ušutio. Pogledao me je s osmjehom i upitao:
„A ti, šta ti čitaš? Znaš li uopšte čitati?“
„Pisanje sam savladala“, rekoh, Čitanje mi teže ide“
Evert se nasmijao.
„A odakle si“
„Iz Bosne, tj. bivše Jugoslavije“
„Ah, i vi imate Nobelovca. 61, ako se ne varam. Nije ni bitno kad, bitno je da ga imate, zar ne. Njega sam davno čitao. Ni on me nije oduševio. Previše je  krvav i praviše povjesan za moj ukus.
Vidi, ja nikad nisam napisao knjigu. A nije da nisam htjeo. Htjeo sam itekako. Ali nije išlo. Čovjek se mora roditi s tim darom. Mora vremenom biti oblikovan za to i mora biti, u jednom monentu, izgubljen da bi mogao iz sebe izbaciti sve što se godinama taložilo. Ja, očito, niti sam rođen  nadaren, niti sam oblikovan, a ni izgubljen. Znači stvoren sam da čitam. I to sa puno sarkazma i nepovjerljivosti prema zvučnim imenima. Sem ako su ženska. Hajde sad, želim čitati i proniknuti u izvor tuge Pamukovog pjesnika“.
Evert je šest mjeseci nakon našeg susreta preselio u Istad, grad na jugu Švedske. Nikad ga više nisam srela. Čula sam samo da je većinu knjiga donirao gradskoj biblioteci. Da li je donirao i „Snijeg“ i da li je otkrio izvor tuge Pamukovog pjesnika, ne znam. Da li je u pjesniku tražio Pamuka ili je u Pamuku tražio pjesnika, ni to ne znam. Znam samo da je čovjek jakih boja i zaljubljenik u knjige.
Večeras pada. Pada gust snijeg. Ja se sjetih Everta, Selme i Orhana. Pašu jedno uz druge, kao biseri na nisci. A ja ih iz prikrajka posmatram.

Tanja Zubčević Alečković, BH Magazin.com