BH Magazin

A kada je u pitanju potpora BiH piscima, ima li je?
- Iskreno, ne znam, ne sudjelujem aktivno u književnim događanjima u BiH, tako da nisam baš upućen u slične stvari. Ili, ako je ima, onda je to vjerojatno jedan usko kanalizirani, ciljani proces, kao što je to slučaj u gotovo svim sferama života u BiH.

Razgovarala: Andrijana Copf, Dnevni list.ba

Jedan od naših najnagrađivanijih pisaca Josip Mlakić (Bugojno, 1964.) nedavno je objavio

novi kratki roman “Mrtve ribe plivaju na leđima” (V.B.Z. Zagreb, 2011.).
Na natječaju ove izdavačke kuće Mlakić je 2002. osvojio nagradu za roman “Živi i mrtvi”, po kojemu je napisao i scenarij, a Kristijan Milić snimio istoimeni film, trijumfirao prvo na Pula Film Festivalu osvojivši osam Zlatnih arena, a zatim i na nekoliko festivala u inozemstvu. Mlakić je usporedno s romanom “Mrtve ribe plivaju na leđima” završio i scenarij za Kristijana Milića, pa ako bude potpore, publika može očekivati još jedan snažan i dobar film. U razgovoru za naš list, Milić govori o junacima svojih romana (“Većina likova u mojoj knjizi šeće rubom, troši svoj život kao dotrajale tenisice i nemoguće je povući oštru granicu, detektirati onaj trenutak kada se mrtve ribe okrenu na leđa”), o ratu, tranziciji i nama – nedostižnoj – katarzi.

Stvarnost koju žive likovi Vašeg najnovijeg romana sumorna je. Rata više nema, ali nema ni sreće ni katarze. Živimo li vrijeme nezavršenog rata?

- Da, moglo bi se tako reći, iako rat, pa i onaj “nedovršeni”, nije toliko ključan za determiniranje većine likova iz ove knjige. Sumnjam da bi se knjiga mnogo razlikovala ako isključimo rat kao njezinu pozadinu. To, naravno, ne vrijedi za sve priče podjednako. Nastojao sam u prvi plan staviti egzistencijalnu ljudsku dramu u jednom potpuno dehumaniziranom i kaotičnom okruženju. Rat ovdje, zapravo, definira upravo to okruženje, a u mnogo manjoj mjeri likove.

Knjiga je minimalistička – po sadržaju, opisima… Je li i to u funkciji općeg ozračja u pričama kojima je koncipiran ovaj roman?

- Da, upravo tako. Uvijek nastojim književni postupak prilagoditi koncepciji romana, odnosno priča, budući da se ovdje radi o romanu koji je sastavljen iz 15 potpuno samostalnih priča i jedne pjesme u prozi. Minimalizam u književnoj maniri Hemingwaya, Carvera ili Flannery O'Connor (ili, pak, Cormaca McCarthyja koji minimalizam gotovo isključivo koristi u dijaloškim dionicama svojih romana) po principu “manje je više”, koji se najviše vezivao uz Carvera, učinio mi se najboljim izborom. Zapravo, od ranije sam sklon sličnom postupku, iako je u ovoj knjizi, čini mi se, donekle radikaliziran.

Što je i gdje je naša katarza?

- Bojim se da nikakva katarza više nije moguća. Ona je bila osuđena na propast cementiranjem mira koji to zapravo nije. Tu se možemo, također, vezati za Lovrenovićevu sintagmu o nedovršenom ratu (Ivan Lovrenović – Miljenko Jergović “Budućnost nezavršenog rata”, nap.a.). A katarza je nešto što može doći (ili izostati) tek nakon rata. Mi smo sada u jednoj paradoksalnoj situaciji kada je o ovome riječ: od svršetka rata prošla su gotovo dva desetljeća, a s druge strane, taj rat je “nedovršen”, tako da je pomisao o bilo kakvoj katarzi puka utopija. A tu je još i teret kriminalizirane i neodgovorne partiokracije koja cijelo ovo poratno vrijeme obnaša vlast, naravno, uz marljivo sekundiranje, odnosno dirigiranje međunarodne zajednice.

I u ovom romanu javljaju se likovi kao u romanu “Ljudi koji su sadili drveće” – ogorčeni borci bez primanja, novi političari u novim Mercedesima. Je li to stvarnost postratne BiH?

- Naravno. S mirom, odnosno tranzicijom, na ovim prostorima se gotovo nitko ne može baš pohvaliti. Međutim, u Bosni i Hercegovini stvari su mnogo kompleksnije: rat se, primjerice, često koristi kao izlika, kao krunski argument u svođenju nakaradnih računa, a ne kao nešto što napokon treba prevladati, odnosno ostaviti iza sebe taj “gorki talog iskustva”. Međutim, ovdje se može postaviti pitanje u kojoj mjeri bi naša tranzicija bila drukčija da nije bilo rata. Ne vjerujem da bi se odvijala bitno drukčije. Rat je, da ponovim, najčešće izlika za blato u koje smo upali.

Zašto motiv ždralova, koji se provlači kroz cijelu knjigu?

- Pokušao sam na nekoliko mjesta u knjizi pojasniti, prije svega sebi, čudesnu privlačnost ovog motiva. Ždralovi su metafora prolaznosti, ukorijenjenosti, egzila, na neki način i života, pa i nostalgije: mislim da se malo tko ne sjeća prve migracije ždralova koju je promatrao u životu, ali i fascinacije tim prizorom. Ovako izrečeno to djeluje šturo, mislim da sam puno bolje odgovore, odnosno dvojbe ili pitanja ponudio u knjizi. A u fabuli, uz to, prelijetanje ždralova nad gradom daje vremenske koordinate koje ove priče sklapaju u logičku cjelinu.

Samoubojstvo pištoljem za svinje kao motiv i početak romana te mrtve ribe koje plivaju na leđima kao naslov romana, snažne su slike. Zašto taj izbor?

- Dehumanizacija je jedan od ključeva kojima možemo proniknuti u našu stvarnost. Ubojstvo pištoljem za svinje ima svoju simboliku: ljudi su u svijesti glavnog lika romana, uključujući i sebe, svedeni na animalno, oni su plošna, jednodimenzionalna bića, tako da je ovakav “izbor oružja” posve logičan.
A mrtve ribe koje plutaju na leđima su, zapravo, eufemizam za “nagrizajući neživot”. Većina likova u mojoj knjizi šeće rubom, troši svoj život kao dotrajale tenisice i nemoguće je povući oštru granicu, detektirati onaj trenutak kada se mrtve ribe okrenu na leđa. I na ovu knjigu bismo mogli primijeniti onu Andrićevu rečenicu koju sam koristio u romanu “Živi i mrtvi”: Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. Dvojba o mrtvim ribama i Andrićeva rečenica se, čini mi se, jako dobro nadopunjuju. Navest ću završne rečenice romana koje to ponajbolje objašnjavaju. “Razmišljao sam o ribama. O tome kako one mrtve plivaju na leđima. Najprije su žive i plivaju normalno. A u sljedećem trenutku mrtve. Kako se, onda, mrtve, okrenu na leđa i plivaju tako? Eto, to me je zanimalo!”

Koliko se o ratu, ali i o postratnom vremenu, može govoriti kao novom žanru unutar književnosti u BiH?

- Ne postoji, čini mi se, neka glavna struja sa strogo određenim pravilima, nekakav mainstream, što je osnovni preduvjet da bismo uopće govorili o žanru. Odnosno, ove teme je jako teško uklopiti u bilo kakve obrasce, pogotovo one žanrovske. Postoji još jedan bitan razlog zašto je to tako: književnost je danas na margini, ona je osamljenička, gotovo elitistička djelatnost, tako da teško može funkcionirati u nekakvom kolektivističkom, zajedničkom ključu.

Koliko je za jednog autora, koji je i sam proživio to vrijeme, teško i odgovorno - pisati o tome?

- Ovisi na koji način se to radi. Odgovornost je, ipak, ključni princip pisanja o ratu, koji ipak nije dostatan za dobru literaturu. Mora postojati i jak motiv, odnosno potreba da se o nečemu piše ili “pisanje pisanja radi” kako je to definirao srpski nadrealist, pjesnik, književni kritičar i esejist Marko Ristić. Ovo pravilo je univerzalno i ono isključuje eskapizam bilo koje vrste.

Nakon “Živih i mrtvih”, Kristijan Milić će, najvjerojatnije, i po ovom romanu snimati film. Koliko je neobično na velikom platnu, u živim slikama, gledati oživljenu Vašu priču?

- Usporedno s radom na romanu završio sam i scenarij za Kristijana Milića. Nadam se da će i ova suradnja, kao i ona na “Živima i mrtvima”, dati dobre rezultate, ja se nadam još i bolje, naravno, ako scenarij dobije zeleno svjetlo na HAVC-ovom natječaju. Gledati film rađen po vlastitom predlošku za pisca je gotovo jedini način prevladavanja autorske subjektivnosti. Tu vaše rečenice dobivaju ritam, kolorit, likovi lica, mimiku i to je savršen rekvizitorij za proniknuti kroz gusti, okoštali sloj vlastitog jezika i iskustva.

Za novi roman “Igra” dobili ste potporu Ministarstva kulture RH. Hoće li se i kroz njega provlačiti motiv rata?
- Taj roman ima nešto složeniju strukturu, govori o ratu iz dvije perspektive: o neposrednom doživljaju rata, odnosno strahova, kao i pogled na njega s dva desetljeća odmaka. Da, provlači se motiv rata i u njemu, međutim, u ovom romanu pokušavam govoriti o najvećem ljudskom strahu, o onome za vlastitu djecu, a rat je tek kulisa, na način na koji je to, na primjer, postapokaliptična Amerika u McCarthyjevoj “Cesti”.

A kada je u pitanju potpora BiH piscima, ima li je?
- Iskreno, ne znam, ne sudjelujem aktivno u književnim događanjima u BiH, tako da nisam baš upućen u slične stvari. Ili, ako je ima, onda je to vjerojatno jedan usko kanalizirani, ciljani proces, kao što je to slučaj u gotovo svim sferama života u BiH.