BH Magazin

Kada ovdje na Arubi nekom od mojih prijatelja dođe na terasu iguana ili se u baštu useli velika boa, obično zovu mene da ih rješim te 'nemani'. Pošto ih rješim neželjenog gosta pitaju me odakle to ja nemam straha od tih u njihovim očima veoma opasnih životinja. Objašnjavam im to činjenicom da sam još kao dijete, u mojoj čaršiji, imao najboljeg učitelja za 'ukroćivanje' divljih životinja. Ali, on nije bio samo vješt u hvatanju divljih zvjeri, bio je čovjek prije svoga vremena: prirodnjak, borac za zaštitu divljih životinja i prirode uopšte. I što je najvažnije, radio je to na veoma cool način.

 U jesen 1963. smo prodali kućicu u Suškom putu i preselili se u kuću preko puta sadašnjih Lamela, samo se to tada zvalo 'Kravička džada' ili 'preko puta ekonomije' jer se u to vrijeme na mjestu Lamela nalazila velika poljoprivredna ekonomija sa velikim štalama, voćnjacima jabuka i malina i sa velikim voznim parkom poljoprivrednih mašina. Poslije uobičajenog perioda bolovanja za starim komšilukom počeo sam da se uklapam u novi. Prvi sa kim sam se tu sprijateljio je bio Zoran Ćuskijica. Ali mnogo više od mojih vršnjaka na mene su tih godina uticali dvoje mojih malo starijih komšija. Prva je bila Cica Đokanović, kćerka naših komšija sa lijeve strane čika Bore i teta Dane. Cica je isto kao i ja volila rok muziku i to ne onu 'mekšu' verziju: nas smo dvoje bili 'teški' rokeri od samog početka, samo što ću ja priču o mojoj komšinici Cici i rok muzici u Bratuncu ostaviti za neku drugu priliku.

 Moj drugi komšija koji je tih godina imao važnu ulogu u mome razvoju je bio Šefket Pašalić, sin naših komšija sa desne strane čika Salčina i tata Mine. Za razliku od njegove starije braće koji su igrali fudbal pa tako privlačili većinu komšijske djece, Šefko je volio divlje životinje i po tom veoma neobičnom interesu za te godine imao svega nekoliko sljedbenika. Sjećam se kako je tih godina njegov brat Hajrudin Lutka znao da, odmah poslije škole, dograbi loptu i pokupi dječake iz komšiluka pa pravo na 'trening' na fudbalsko igralište, koje je bilo svega stotinak metara od naše kuće. Slično tome Šefko bi pokupio jednog ili dvojicu klinaca iz komšiluka i pravo na Zvonkinu baru. Tu baru tada još nismo tako zvali ali je meni tako ostala u sjećanju jer je sredinom 60-ih na tom mjestu Zvonko šumar podigao kuću, ali smo mi do tada već apsolvirali baru, kao početni stepen u obuci ukrotitelja divljih životinja. A, ta bara je bila puna: žaba, kornjača, zmija bjelouški i ostalih dragocjenosti za mlade ukrotitelje. Prva i vjerovatno najvažnija lekcija koju smo naučili od Šefke je da ne maltretiramo a kamo li ubijamo životinje koje hvatamo. Koliko je to bila revolucionarna ideja tih godina teško je shvatiti iz današnje perspektive jer je takvo ponašanje danas norma a ne izuzetak. Tih godina je bilo sasvim normalno vidjeti i djecu i odrasle kako ubijaju na licu mjesta sve što ne smatraju korisnim, u čemu su zmije, čak i one najbezopasnije, najviše stradale. Većina je držala za obavezu da se sve što gamiži iz istih stopa ubija i niko zbog toga nije dizao posebnu dževu.

 Naš trening se sastojao u tome što bi Šefko, na primjer, uhvatio žabu i tako nam pokazao da to nije tako opasno, i što je još važnije da se od toga niko neće ogubaviti, kakvo je vjerovanje vladalo u narodu tih godina. Poslije bi prelazili na komplikovanije stvari, kao što su kornjače, koje je bilo mnogo teže uloviti nego žabe a i mogle su da ugrizu. Svojim 'ladnim odnosom prema problemu 'ujedanja' naučili smo od Šefke i sljedeće važne lekcije mladih krotitelja: prvo, da nije najgora stvar ako te neka od tih životinja i ugrize, i drugo, da te ni jedna od njih ne grize iz zlobe već iz straha, pa se protiv toga bolje boriti nježnijim pristupom životinji a ne ljutnjom i osvetom. U početku je to izgledalo protivno uobičajenom načinu mišljenja, ali se pokazalo kao veoma korisno kod rukovanja onih malo opasnijih životinja. Poslije smo prelazili na malo komplikovanije stvari kao što su zmije neotrovnice: bjelouške, smukove i crnke. Najvažnija stvar je bila da ih previše ne uznemirimo i istraumiramo prilikom hvatanja. Nježan pristup zmijama je bio vodeći princip kojim smo se rukovodili: pokazalo se da su zmije mnogo osjetljivija stvorenja nego što na prvi pogled izgledaju i da ih je bilo jako lako povrjediti grubim rukovanjem. Zmije otrovnice su bile posebna priča: u početku nam Šefko nije dozvoljavao ni blizu šarkama i poskocima. Uglavnom ih je on hvatao i nama ih pokazivao samo iz njegove ruke. Govorio nam je da treba još mnogo toga da naučimo prije nego što počnemo sa lovom na otrovnice.

 Ali, od svih divljih životinja, Šefko je imao posebnu slabost prema orlovima i drugim pticama grabljivicama. U te pohode je obični išao sam, pre svega jer je to zahtjevalo izuzetno strpljenje i pažnju, pa bi mu mi i onako samo smetali, i što su takvi poduhvati tražili dosta vremena i pentranje po najvišim vrhovima, kamenjarima i vrletima gdje su takve ptice živjele. Tek sam mnogo kasnije, gledajući neku reportažu o sjevernoameričkim indijancima za koje je hvatanje orla dio obreda mladih ratnika, shvatio kako je to komplikovana stvar uhvatiti živog orla. A, kada bi Šefko uhvatio orla, jastreba ili sovu, obično bi ih držao u teta Mininom kokošinjcu i onda bi nas pozivao da dođemo da ih vidimo pa nam je čak dozvoljavao da ih pomilujemo po glavi ili perju dok bi ih on čvrsto držao. Ne možete ni zamisliti kakvo je zadovoljstvo biti tako blizu jednoj od tih velikih ptica, gospodara neba, tako moćnih i skoro nevjerovatnih u svojoj ljepoti: jaki kljunovi i kandže, izuzetno bistre i fascinirajuće oči, perje tako čvrsto i lijepo složeno sa gornje strane krila a paperjasto i meko sa donje. Bili smo tako ponosni jer smo tu pored sebe imali, u svojim rukama držali gospodare neba, te plamenite glasnike visina. Poslije jednog takvog iskustva nikada ti više u životu nije palo ni na pamet da dohvatiš kamen i njime gađaš neku pticu. Imao sam utisak da me samo prisustvo tih izuzetnih stvorenja oplemenjavalo više od svih pohvala, savjete i kritika koje sam kao djete dobio. Bilo je to otkrovenje jednog drugog svijeta koji je postojao tu, pored nas, skoro kao u jednom paralelnom univerzumu, tako sam ja, kroz te kratke i rjetke susrete poželio da makar malo i sam budem dio toga svijeta.

 Kao obično u životu dogodi se nešto drugo u našim životima što nam preusmjeri život u jednom drugom smjeru, jer da nije: ''Gdje bi nam bio kraj?'' Baš kada sam stigao do traninga sa zmijama otrovnicama dogodio mi se Džek London što je jako usporilo moj dalji napredak ukrotitelja zmija, pa nikad nisam dostigao onaj nivo konfora sa zmijama otrovnicama koji su dostigli neki drugi Šefkini učenici. Naime, moja tetka Mileva je svojoj kćerki kupila cjeku biblioteku sabranih djela Džeka Londona kroz koga sam ja otkrio draži čitanja knjiga. Vjerovatno ne treba ni da naglašavam da mi je omiljena knjiga iz te kolekcije bio ''Bijeli očnjak''. Period u kome su knjige igrale dominantnu ulogu u mom životu će trajati sledećih 35 godina pa sam u tom periodu pravio samo kratke izlete u fascinantni svijet divljih životinja. Svijetu divljih životinja i to uglavnom onih podvodnih ću se ponovo vratiti tek ovde na Arubi kad počnem da radim kao instruktor ronjenja.

 Imao je Šefko još jednu pasiju u životu. Gdje god je čuo za neki stećak išao je da ga vidi i istraži sve što se o tome moglo saznati. Ja sam o stećcima saznao nekoliko godina kasnije i to iz knjiga pa nikada nisam išao sa Šefkom na ta istraživanja. Pored Šefketa bilo je u čaršiji još nekoliko talentovanih zmijolovaca. Najbolji Šefkin 'učenik' je bio Braco Rogić, a Mustafa Delić je najvjerovatnije u tome bio samouk. (Zašto i kako je ispalo da baš ova dvojica mojih školskih drugova pokažu taj specifičan talent i hrabrost za rukovanje zmijama otrovnicama, ni danas mi nije jasno. Izgleda da smo bili 'posebna generacija'.) Obojica su bili toliko dobri sa otrovnicama da su ih bez i malo straha držali u rukama puštajući te opasne zmije da im slobodno klize iz jedne ruke u drugu. Teško je i shvatiti to kako su ova dvojica morali dobro poznavati ponašanje zmija da bi tako nešto mogli i da rade. Obojica su na kraju završila sa ujedima otrovnica: Bracu je ujeo poskok a Mustafu šarka. U oba slučaja je neko drugi svojom pogrešnom reakcijom na blizinu zmija to prouzrokovao, ali njih dvojica ni poslije te, po život opasne nezgode, nisu prestali da love zmije. Obojica su prvo obezbjedili zgodno mjesto na koje su mogli da vrate zmije u prirodu pa tek potom tražili ljekarsku pomoć. Dobro su znali da to zmije nisu uradile iz mržnje, jer one to ne znaju da rade, činile su to iz straha.

 Bratunac nije ni danas bez ljubitelja prirode, ljudi kojima su te duše vedrine bliske i koji su se čak i profesionalno posvetili tome. Trenutno mi pada na pamet Nasir Sinanović, koga smo baš ovih dana gledali kako spašava život sokolu slomljenih krila ili ranjenom medvjedu, ali sam siguran da on nije jedini, da tamo još ima Šefkinih sledbenika. A i ja sam nekada bio i još uvijek sam Šefkin sljedbenik!

 Autor: Mišo Jovanović, Aruba