BH Magazin

Da, bilo bi poželjno razdvojiti ovaj materijalni svijet od  nas, zauvijek zaljubljenih. I u svijetu rezervisanom samo za  emocije, pozitivne emocije, udomiti sve ono što nas čini ljudima. Ljubav, ah ta ljubav, kako nas pokreće, ali i parališe po potrebi.

Marina  Mihajlović Živković je pjesnikinja Ljubavi, one vragolaste i razdragane, ozbiljne i bitne, Ljubavi koja je i samu čini pokretnom i koja je tjera da piše.

„Paralelno sa ovim svetom
treba izmisliti još jedan,

I u njemu se voleti,

Strasno se voleti na sav glas“

Prva pjesma u ovoj izuzetnoj zbirci zove se Aposolutno, a počinje ovako:

„znaš šta si ti?
ti si moje apsolutno“

Ovim stihovima otškrinula je vrata svog svijeta, svijeta u kome se čitatelji snalaze i nalaze, prepoznaju se i potvrdno mahnu glavom nakon svakog pročitanog stiha. Marina vodi brižno i nježno, ali i strastveno, svojstveno ženi koja voli, čezne, u Ljubavi nestaje i nastaje.

Hrabro nastupa u ulozi posmatračice pa tako u „Još jednoj pesmi o Ines“ daje crta portret žene koja „ne mari za reči koje joj se nude“. Vješto ubacuje sebe u pjemu o Ines i povlači paralele između te nepostojeće, a veoma prisutne Ines i sebe, prisutne, a nedodirljive.

Negdje blizu sredine zbirke pjesnikinja kao da je odustala i poručuje „Meni dosta je“.  Pa kaže da „ljubi ga tako rasutog po belom proleću“ i „ljubim te, ljubim te u oko nemirno“. Priziva li to mir, poželjan i privlačan u ovo prebrzo vrijeme kad nemamo ni volje ni snage da se zastanemo i osluhnemo poj ptica i huk vjetra? Ili želi mir za sebe i svoju polovinu, egoistično, ženski primamljivo?
Nebitno kako i zašto, njena poruka je jasna: „meni dosta je, stvarno dosta je“.  Šta, to ostavljam vama, budućim čitateljima, da otkrijete.

Marina pjesmi daje život, glas i vid. Ona pjesmi daje ulogu kad kaže: „psssst, ova pesma se izgovara u pola glasa, jer razuman svet odavno spava, sanjajući“.  Prihvatila sam ovu igru i tiho, skoro nečujno recitovala tu „Pesmu u pola glasa“. Tako tiha izgledala je jača nego sve na glas izgovorene, sve koje krikom popraćene potvrdu traže.

„Naš dan kad je zelena jabuka na dvoje presečena“, još jedna je od bisera koje je Marina nanizala perom spretne pjesnikinje.  Poziva nas da joj ne zamjerimo drskost da u tuđu pjemu uroni. I dok ona uranja u pjesmu Vaska Pope, nama ne preostaje ništa drugo sem uranjanja u njene misli, koje zadivljuju i inspirišu. Jer, ona bi „ da je jabuka na dvoje presečena, da je slepo sunce, pa kad dodiruješ vazduh između dva neba, ti to mene diraš, a ne znaš“.  Da, poruka je jasna, Marina poručuje da je sve ono što u snovima biva, prenešeno na javu što postaje moćnije.

Otkriva nam pjesnikinja da postoje i „Sazvežđa palih zvezda“. Očekivah tugu, ili barem sjetu, pritajenu čežnju, ali dobih, na moju radost,  sazananje da „mogla sam zaspati, ujednačenim disanjem prošlosti, umirena“...
Dok nas vodi kroz svoja sjećanja, posuđenja od prošlih vijekova,  izneneđuje stihom „kao svog rošenja da se sećam“.

Vapi da joj „vazduhom pošalje žmarce na njene umorne usne“, jer  „još uvek stojim na sazvežšu palih zvezda, Tražim onu koja je pristala poginuti za mene.“

I ja bih ruku pod ruku s njom tražila, jer što je život ako ne vječno traganje za nečim, nekim, sobom. Marina je vjerna saputnica, vjerana i dostojna divljenja.  Marina je pjesma, pjesma je Marina. Jedna bez druge ne bi bile.

Pjesmom „Na kraju“, zaokružila je krug svoge ispovjesti, uobličene u stihovima, položene među koricama koje su ljubičaste, kao znak proljeća koje ih piše, a na ljubičastom žena, nježna a moćna, sićušna a velika, pleše u čast životu, pjesmama i svim budućim koji će je čitati i pamtiti.

Marina, pjesnikinja Ljubavi, veliča Ljubav i sebe u njoj, preko pjesme prve, kroz pjesme ostale, pa sve do pjeme zadnje, uspjela je u svojoj nakani. Pretvorila se u Ljubav, opipljivu, silnu i neograničenu.

„Ne zna ljubav da se mora stati

U pola koraka prelomiti snagu.

Klonuti a ne odustati,

Verovati a veru ne priznati,

Dati sebe a hvala ne tražiti,

I sebi se vratiti,

I sebi se vratiti...

Ne zna ljubav,

Kad sve stane

Najlakše je patiti.“

Zahvaljujući Marini i duši koju je pred nama otvorila, srcu koje je nama ponudila, znamo mi.

Hvala ti, Marina, što jesi takva kakva si i što si moja drugarica.

Marina Mihajlović Živković rođena je u Aleksincu, a živi i stvara u Kruševcu.  Član je književnog kluba Velimir Rajić iz Aleksinca.  Pored zbirke poezije „Apsolutno ljubavna lirika“, koja je već pronašla put ka čitateljima, priprema i jedan svojevrsni duo zbornik sa svojom sestrom Marijom pod nazivom „Zašto je Adam pojeo jabuku“

Tanja Zubčević-Alečković, BH Magazin.com

"Pred zadnji sneg"

Žele te trotoari,žele te postelje

usnule lepotice na grašku istine

žele te kurve žele te svetice

očajne domaćice i dobre kuvarice

kiša je

kiša je vekovna-vreme je

Traže te oblaci u frakove obučeni

i raspojasane ulice traže te

dahću spomenici kulture

vlaže klupe u parku zablude

 kiša je

kiša je vekovna-oslobodi me

Spira te sneg dok se topi

hlade se obrazi užareni

dah se ledi u šapat otkinut

čuvam te u malo istine na dlanu

 kiša je

kiša je vekovna-uzmi me ovako uspavanu.

Ljubitelji dobre poezije na ovom linku mogu poručiti zbirku