BH Magazin

Najbolji poznavalac mikrosvijeta koji se zove Sarajevo je Dario Dzamonja: pisac, boem, neko nas - u novini, knjizi, filmu, kafani, na ulici...Donosimo vam nekoliko njegovih priča. Uživajte.

U BUNARU

Vraćao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastičnih kesa. Na ulicama nije bilo skoro nikog. Dijelom što je bila nedjelja, a dijelom što je vrućina natjerala sviju da potraže neki svoj komadić hlada. Već kod Banke sam skontao da postoje samo dvije mogućnosti: ili ću umrijeti hodajući do kuće ili ću presvisnuti u tramvaju.

Odlučio sam se za bržu varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekšalog asfalta ispred mene.

Nosila je pristojno kratku haljinu od nekog nestvarno lakog i prozračnog materijala, bijele sandale bez peta, a noge su joj bile preplanule i duge, duge... Kosa joj je bila malo slijepljena znojem na sljepoočnicama iznad istaknutih jagodičnih kostiju.

Obrisala je maramicom nenašminkane usne, pogledala me tamnozelenim očima i nasmiješila mi se kratko. (Ili mi se to samo učinilo?)

I ja sam se nasmiješio njoj: "Izvinite, mogu li nešto da Vas pitam? Podnose li lijepe žene vrućinu bolje od ostalih?"

Opet se nasmiješila (sad sam bio siguran da mi se nije učinilo), uzdahnula: "Vjerujte da je i njima isto."

Odmahnuo sam glavom: "Ne vjerujem Vam. Žao mi je, ali ipak mislim da je Vama lakše."

Spustila je, pa podigla duge trepavice: "Zašto bi bilo? Ne vidim kakve to veze ima s izgledom?"

Povukao sam duboki dim i, kao da se obraćam nepažljivom učeniku, objasnio: "Vidite: Vama je samo vruće, a meni je vruće, a nisam lijepa žena."

Opet je spustila trepavice: "Hvala."

"Hvala?!", kao začudio sam se ja: "Zato što Vam ne vjerujem?"

Mahnula je rukom bez prstena ispred očiju: "Ma, ne. Mislim na ono drugo što ste rekli."

Već sam se osjećao sigurnije: "Izvinite, ali mozak mi je proključao na ovoj vrućini i ne mislim ništa drugo nego kako bih popio nešto hladno. Bilo bi idealno kad bih imao s kim..."

Podigla je oba ramena: "Izgleda da imamo iste želje i isti problem."

Sad sam već u rukama držao "meč-lopticu" i servirao: "U kafani preko puta je debela hladovina, a imaju i najbolji ledeni čaj u gradu. Nije onaj flaširani. Sami ga prave i serviraju sa santom leda i plan­tažom limuna. Pa?"

Namjestila je končanu torbicu na ramenu: "Ne zvuči loše."

...Kosa joj je bila malo slijepljena znojem iznad istaknutih jago-dičnih kostiju. Obrisala je maramicom nenašminkane usne.

Povukao sam duboko dim iz cigarete, isisao je do kraja i čik zgazio nogom, okrenuo glavu, s mukom pokupio ručke plastičnih kesa, uprtio ih i uputio se niz ulicu.

Prvi hlad me je čekao kod Šipada, a onda sve do kuće ravna, usi­jana crta "staze smrti" do prvog odmorišta, do prve kafane u kojoj je jedina svrha ventilatora bila da mulja vreli zrak i raznosi pepeo iz pepeljara.

Društvo je bilo staro, a konobar novi. Iza leđa mi je protutnjao tramvaj. Trebalo mi je par sekundi da mi se oči priviknu na polumrak.

Za jednim stolom je sjedio Božić (ko li ga tako prozva i zašto, to zaista ne znam). Kao i uvijek, sam. Nije njemu ništa falilo osim, kao što to jednom neko primijeti: mozga, srca i duše, para, ljepote i šarma. Od drugih je odskako i po tome što je dahom iz usta (koja nikad nije zatvarao) mogao ubiti muhe ili ošamutiti manje životinje.

I sad je pričao i nije mario sluša li ga ko ili ne: "Imam jednu divnu komšinicu, znate: osobu suprotnog pola..."

Za drugim stolom je bio Kliko, naljevao se lozom i "mezio" svoje nokte i zanoktice. Zoka ga je prekinuo: "Ostavi nešto i za večeru."

Između dva "zalogaja", Kliko je promrmljao: "Ne zajebaji", ali je prestao na čas, strusio lozu u sebe, zadovoljno osmotrio svoje ruke kao da se upravo vratio od najskupljeg pedikera u gradu i pokušao skrenuti pažnju zrikavom konobaru koji je htio izravnati tek postavljenu Željinu sliku na zidu.

Kad se skroz naherila, sretno je razvukao usta: "Sad je k'o pišta!"

Kliko je kucnuo svojom praznom čašom o ljepljivi sto, pokazao na Zokinu čašu, a mene pitao: "Šta'š ti, Daco??"

"Ajs-ti."

"Ha?", beknuo je konobar.

"Ajs-ti. Ajs-ti", ponovio sam konobaru, a on je s visine odgovo­rio: "Ne držimo to!"

Kliko je planuo: "Jebem te gluha i glupa!"

Digao sam se od stola, kese nisam bio ni ispustio iz ruku kad sam ušao: "Hvala. Drugi put, Kliko."

"Znaš li gdje ćeš?"

"Da nađem neki bunar, da skočim u njega da se rashladim malo."

Pored mene je opet protutnjao tramvaj. Tek me dotakla pomisao: "Možda sam ipak trebao...?"

Odgovorila joj je druga pomisao: "A, šta da ti je rekla: odjebi, kretenu! Šta, šta?"

Ništa, ništa - samo sam pomislio... Ništa, ništa... Zaboravi. U bunaru je hladno. I sigurno.

SERONJA

Postoji samo jedna stvar na svijetu koju više mrzim od primanja savjeta. To je da ih dajem. Trudim se da izbjegnem i jedno i drugo, ali ne ide to baš tako lako. Postoje mudroseri koji čim se probude, prije nego što i zapale, popiju kafu, počnu praviti spisak savjeta koje će taj dan podijeliti. Da li ih sortiraju po temama i oblastima ili po ličnostima ne znam, ali znam da sam na svakom i svačijem spisku. Nema toga pod suncem u šta se oni ne razumiju, pa im ja dođem kao nepresušno vrelo inspiracije ili, primjerenije rečeno, deponija bez dna u koju mogu sipati svoje smeće u vidu savjeta iz urođene im mudrosti ili stečenog iskustva. Ako u kafani naručim teleću jetru, naći će se neki dr. Švajcer da mi otkrije da za moju jetru nema lijeka do mladog sira i surutke. Kad primijetim da je mladi sir baš toliki eliksir života, davno bi ga Japanci ili Amerikanci prodavali za sto hi­ljada maraka po kili, a ne naše seljanke na pijaci po tri marke, a u surutku (ako je već ne bi prodali) pred odlazak kući džabe dijelile samo da ne vucaraju dvolitarske flaše nazad, iz rukava vade nekog "tetića" kod kojeg je "jetra sad kao kod malog djeteta"; najpatetičniji su rođene drkadžije koji bi, "da su na mom mjestu", "sredili stan - ne treba ti više od pet-šest hiljada maraka i privedi nešto". Kažem im da su novine pune oglasa u kojima "zgodne, pametne, dobrostojeće djevojke "traže" stare, ružne, nezaposlene kokuze, koji po moguć­nosti boluju od ciroze" tako da nikako ne mogu da se odlučim za koju ponudu da se odlučim; na ivici sam suza kad saznam kako bih trebao ubuduće pisati, a trčim u klozet da povraćam od muke kad mi se predoči šta sam trebao uraditi, a nisam, i šta nisam, a trebao sam...

Još je gore s davanjem savjeta. Svakome se barem jednom u životu desilo da je s ženom ili djevojkom išao u kupovinu – tu definitivnu provjeru ljubavi i strpljenja! - da je bio upitan za naj­bezazleniji savjet u vezi s kupovinom modela cipela, dužine suknje ili boje zavjesa. Pun entuzijazma i svjestan odgovornosti, u glavi je apotekarskom vagom mjerio argumente "za" i "protiv" prije nego što bi donio sud, a uvijek bi se završilo blagim krivljenjem glavice prvo na jednu, pa na drugu stranu, žmirkanjem očima i sl.

"Ipak ću uzeti ovu."

Kad me (rijetko) neko upita za savjet po nekom pitanju od životne važnosti, sjetim se one priče kako je Mujo otišao hodži da ga savjetuje šta da radi:

"Hodža, Fata me vara".

"Rastavi se, Mujo."

"Ali, hodža, šta će djeca reći"?

"Nemoj se rastavljati".

"Ma, ne mogu više od sramote proći ulicom".

"Rastavi se, čovječe".

"Kako ću, hodža, kad je još uvijek volim?"

"Onda, duraj."

"Ali, mili moj hodža..."

"E, pa znaš šta ćeš? Lijepo ti sad pravo u crkvu i pokrsti se".

"Ma, đe ću to, hodža?!"

"Ajde, ajde - idi popa zajebavati, a ne mene."

Jutros sam saznao da mi je jaran gadno najebao. P'jan se shorgao niz stepenice i sad je u bolnici. Cijeli dan se spremam da mu odem u posjetu. Nije bolnica na kraju svijeta, a ni njemu nije ni prvi ni zadnji put da se napio. Provjerio sam, zvao sam bolnicu. Kažu: "orijentisan i komunikativan". "Kad će izaći?" Ostaće neko vrijeme na opservaciji.

Smišljao sam šta bih mu mogao reći. Ništa pametno. U stvari, ništa! A, opet se nisam mogao praviti da sam slučajno nabasao na njega u bolnici.

Znam da on od mene ne očekuje nikakvog savjeta, ali je red poslije sahrane nekom izraziti saučešće, kao što je red i poželjeti sretan rođendan, tako i bolesniku valja nešto reći.

Možda to umotam u onu priču kako mi je rahmetli Ibraga, koji je držao bife u FIS-u i bio si najbolja mušterija, birvaktile, dok mi još kafansko paperje nije bilo ni otpalo, rekao:

"Mali, piće je jebena stvar. Od njega možeš i umrijeti. A, možeš se i razboljeti."

Kao i uvijek sam ga slušao samo na pola uha (a i to zato što je on častio pivom) i samo povlađivao, ali sam ga ovaj put upitao:

"Čika-Ibro, da ne ide to nekako obratno?"

Pogledao me je kroz plavosivu koprenu katara koji mu se navlačio na oči i objasnio mi nešto za šta mi je trebalo još mnogo godina da shvatim:

"Tako to biva kod većine ljudi. To je normalno, ali je užasno umrijeti od pića, a tek se onda razboljeti."

Jok! Jebo Ibragu!

A, da ispričam da mi je sve to rekao Charles Bukowski jedne godine u "Corral" baru u Tampi, na Floridi? Što da ne - što više sereš, ljudi ti više vjeruju i pažljivije te slušaju?

U tom premišljanju je već uveliko vrijeme posjete prošlo, pa sam nazvao njegov broj telefona ni sam ne vjerujući u čudo da će podići slušalicu, da su "opservacije" završene i da je pušten kući.

Otići ću sutra.

* * *

Prošlo je sutra, a ja nisam otišao. Pa je prošao još jedan dan...

Otići ću danas. Kad odnesem tekst u Redakciju, blizu mi je... Ili prije? E, jebiga, čim sam se ja i oko toga počeo premišljati - znači da opet neću otići.

Zazvonio je telefon i čuo sam njegov glas u kojem nije bilo ni mrvice prijekora:

"Seronjo!"

"E, ti si!"

"Nisam - moj babo je."

"Da ti kažem..."

"Nemoj mi ništa govoriti. Sve sam pročitao u 'Bosni'."

Nisam ga pitao ni odakle zove, ni kako je, treba li mu šta donijeti...

Samo mi nije bilo jasno kako je mogao pročitati kad još nisam tekst ni predao?!

Pitaću ga sutra: prije ili poslije nego što odnesem tekst u Redakciju?

PAUK NA ZIDU

Sjedio sam Kod Kerima i pio čaj, nježno da ne može nježnije stiskao svoje bolno koljeno uz "uh" i "ah" i odlučivao kako moram otići (najzad!) na pregled kod Adnana Dizdara - jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa će mi uraditi ono što misli da treba...

Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljni­ji položaj za sjedenje - ali džabe. Boli, pa boli!

Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem kod svog jarana i komšije Dragana koji ima bonsek, pa da si odrežem ovu jebenu nogu koja mi ne služi više nizašta osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu...

"U frci sam, Daco."

"Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo..."

"Šta ti je?"

"Čini mi se da imam vodu u koljenu."

Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojini klavirističkim prstima pređe preko noge: "Ma, jok! Nemaš ti vodu u koljenu - ti imaš votku u koljenu."

To me utješi. Pravo me utješi. Zato odoh kući i skuhah si čaj od konjogriza. (Donio mi ga moj prijatelj Milan Andrić, pametan kao što je uvijek i bio, skonta da od pisanja nema nikakva haira, pa se posveti hodanju po planinama i da bere travke što će njegovim još uvijek zabludjelim novinarima, koji vjeruju da pisana riječ može promijeniti nešto, olakšati svakodnevne i svakolike muke.)

Uvukoh papir u ovu spravu prema kojoj imam jedan ambivalen­tan osjećaj (nekad je milujem nježnije nego što sam ikad milovao svoju djecu, a ona mi se smiješi - nekad lupam po njoj kao što ne bih lupao po najcrnjem dušmaninu) i, kao Rahmanjinov pred kon­cert, koncentrisah se... kad: Telefon panično zvoni!

"Šta je, bona?"

Zove me moja buduća žena iz Kanade:

"Imam pauka u kupatilu!!!"

"Daj, sreće ti, uzmi Oslobođenje i upljaskaj ga."

"Nemam Oslobođenja."

"Uzmi Toronto Times..."

"Ne kupujem, ne čitam to..."

"Čitaš li papuče? Imaš li papuče na nogama?"

"Ali, to je tako odvratno..."

"Znaš šta ćemo, dušo, ti sačekaj, zarobi pauka, čekaj da skoknem do Kanade, pa ćemo ga zajedno predati sudu u Hagu. Važi?"

"Ti sve na šegu..."

"Osim toga, sjećaš li se? jednom sam ti rekao da se nikad ne smije pripaliti cigareta na svijeću, jer tim činom uzimaš život nekom mornaru, na bilo kojem brodu, na bilo kojem moru... Pauk je sreća."

"Dobro, dobro... Poslušaću te, mada ti uvijek govoriš o sreći, ali malo radiš da je ostvariš."

"Slabo te čujem, a moram i završiti tekst koji još nisam ni započeo... Volim te. Vozdra."

"Sjećaš li se šta si mi zadnji put, kad si me zvao, pričao?"

"Nemam pojma:"

"Zbilja se ne sjećaš?"

"Jok. Podsjeti me."

"Ako se ne sjećaš, onda je bolje da te ne podsjećam."

"Odoh sad. Hvala ti što si zvala, ali mi konjogriz vrije na šporetu..."

"Šta?! Konjogriz!?"

"Nije važno - volim te."

"Uh, jebote", kažem sam sebi dok sjedam za mašinu i mislim kako je beznadežno volim.

Tek sam ukucao naslov, a telefon opet zvoni. Hoću li ili neću podignuti tu prokletu slušalicu što mi rijetko da nekakav pozitivan zvon?

"Ja?"

"Znaš šta je bilo? Edo umro."

Kao na screenu kompjutera mi prolaze sve "ede" u mislima, ali ne mogu da nađem "file":

"Koji Edo?"

"Ma, naš Edo."

"Jebi se", kažem prijatelju koji me zvao, baš kao da je on kriv što je Edo umro i baš kao da je Edo kriv što je umro.

Kad god neko drag ode, ja pomislim: "Mogao sam...", ali shvaćajući besmisao te pomisli, uhvatim se za glavu, gledam u zid na kojem sunce, kroz gelerom razbijeno staklo, riše "paukovu mrežu" (taj toliko otrcani izraz) i razmišljam o tome da pauk ne plete svoju mrežu, ona je već ispletena, već sam, svi smo, uhvaćeni u nju, a pauk samo čeka da nas pokupi.

Pljusnem se hladnom vodom po licu, zajebem konjogriz, otvorim pivo i kažem si: "Pauk je sreća."

ROĐENDAN

Prekapao sam po nekim starim očevim dokumentima i našao Odluku da se moj otac kažnjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog pozorišta došao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidovšeku nanio teže tjelesne povrede... itd. itd.

Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio. (Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to očit dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloženog može vidjeti da nam životi nisu išli baš sličnim tokom.)

To je bilo možda najviše što je moj otac uradio za mene u svom (i mom) životu jer, prije nego što sam dočekao svoj prvi rođendan, utrapio me je baki i djedu.

Ne pamtim prve godine. Sjećam se samo toga da bi se moja baka sva unezvijerila kad bi se približavao moj rođendan, jer, kao po nekom pravilu, tog dana bio bih obično bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha...

Ne pamtim ni one rođendane kad sam pošao u školu, jer ih nije ni bilo. Bio sam pozivan kod druge djece na rođendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priuštiti taj trošak, a i spašavala su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi živim. Znate, siromaštvo ni onda nije bilo na cijeni.)

Pitao sam baku:

"Bako, imam li ja rođendan?"

"Imaš sine, kako da nemaš. Sva djeca ga imaju."

"Bako, je li to ono kad sam bolestan?"

Godine su prolazile i rođendani su izgubili svaki smisao. Nije me oduševljavala pomisao da sam svake godine stariji, da sam napravio još jedan korak ka grobu i tu nisam vidio nikakvog razlo­ga za slavlje.

Jedino što se nije promijenilo da sam tog dana obavezno bio bolestan. Ili bih dobio mare od Ive i Mate, blizanaca iz moje ulice, ili bih slomio ili uganuo ruku ili nogu. Elem, uvijek je bio nekakav belaj.

Već tad sam razvio fiks-ideju da ako doživim četrdeset prvu go­dinu - sve će biti u redu. Naime, s toliko godina je umro moj otac.

Taj četrdeset prvi rođendan sam dočekao u Americi.

Da ne griješim dušu, moji prijatelji (koji su saznali datum mog rođenja iz knjiga) napravili su mi birthday party, ali ja sam baš taj dan povadio sve zube iz vilice i sav sam bio ošamućen od novokaina koji sam primio, a da ne pričam o tome što nisam mogao ništa ni okusiti ni popiti.

Ništa se nije promijenilo od tog "kobnog" rođendana. Naprotiv, stvari su postajale sve gore.

Tako sam nekako dogurao i do ovog četrdeset šestog.

Bio sam odlučio da na sijelo pozovem barem komšije, ali sam se dan prije našopao nečega u Ekspresu i probudio se sa strašnim bolovima u želucu i sa neizdrživim, ponižavajućim, da prostite, proljevom, pa se nisam ni usuđivao da izađem iz kuće. Dan sam proveo u krevetu ili, bolje rečeno, u klozetu.

Smijao sam se od muke, jer sam se sjetio kako sam ne baš tako davno na stranicama ovog lista zapisao: Sarajevo je moj najdraži rođendanski poklon.

Poštara sa čestitkama nisam ni očekivao, jer ja svoju poštu pri­mam u kafani, a i male su bile šanse da će neko pozvoniti na vrata. (A, sve i da je pozvonio - ne bih otvorio.)

Doduše, telefon jeste zvonio nekoliko puta, ali uvijek je to bio pogrešan broj.

Kad sam se sutradan dovukao u kafanu Kod Kerima, raja su me dočekala s podrugljivim:

"Dobro je, mangupe. Jučer ti bio rođendan, a ti si se stisno - nema te ni na pomolu."

"Ma, jebite se vi. Da sam se, bogdo, jučer mogao stisnuti."

Zovnuo sam rundu i sačekao poštara Ruždu. Donio mi je čestitke od majke i kćerki i jednu kovertu kojoj nisam znao porijekla.

Unutra je bio šal i kratka čestitka: Sretan ti rođendan. Znam da nije kakav poklon, ali je ipak bolji nego da sam ga sama plela.

Potpis nije bio potreban - prepoznao sam drag rukopis nekoga za koga sam mislio da sam ga davno prestao voljeti, pa sam zvao još jednu rundu...

Dalje je izlišno pričati.

* * *

Sjedim u kući umotan u meki šal. Od mamurluka me boli i kosa na glavi, a u sebi ponavljam: "Samo da mi je dočekati četrdeset sedmu. Onda će sve biti bolje."

I znam da je to laž, jer kao što dobro znam lagati druge, još sam bolji kad lažem sebe.