BH Magazin

Radeći na prostoru bivše Jugoslavije, američki stručnjaci su utvrdili da su hrvatski, bosanski i srpski jezik dijalekti jednog jezika. O tome su Ured glavnog inspektora američkog Državnog sekretarijata koji je Odjelu za ljudske resurse i Institutu za službu vanjskih poslova uputio izvještaj pod nazivom "Balkanska jezična problematika". U njemu se kaže da bi dobro bilo da se srpski, hrvatski i bosanski jezik tretiraju kao jedan, odnosno kao tri regionalne varijante srpsko- hrvatskog jezika.

Uprkos novim imenima, ove regionalne varijante ostaju lingvistički bazično iste sa neznatnim varijacijama, uključujući korištenje ćirilice u srpskom jeziku - navodi se u tom dokumentu iz septembra 2009. godine i podvlači da se te varijacije mogu lako razumjeti uz kratkotrajne vježbe konverzacije.

Zajednička baza

Dževad Jahić, lingvista i profesor bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kaže da nije riječ o dijalektima jednog jezika, ali je tačno da srpski, hrvatski i bosanski imaju lingvistički zajedničku dijalekatsku novoštokavsku bazu.

- Prijedlog koji su iznijeli američki inspektori je praktičan za komunikaciju u diplomatiji. Međutim, iako su bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski veoma bliski, lingvistički nije riječ o istom jeziku, jer svaki jezički prostor ima svoju historiju. Zajednička dijalekatska baza četiri jezika se od 16. stoljeća razvijala u različitim pravcima. Primjerice, bosanski jezik se kontinuirano razvijao preko alhamijado književnosti do austrougarskog perioda i pisaca koji su se služili ovim jezikom... Ne smijemo zaboravljati pisce, jer je književnost najveći oblik jezika - kaže za „San" prof. Jahić i naglašava:

- Jezik je jedno od kulturnih obilježja naroda pa bosanski jezik pripada Bošnjacima, hrvatski Hrvatima, srpski jezik pripada Srbima, a crnogorski jezik je jezik crnogorskog naroda. Zajednička dijalekatska novoštokavska baza jezika je omogućila da srpsko-hrvatski jezik funkcionira do 120 godina. Lingvisti svojim radom čine da se jednog dana narodi na ovim prostorima spajaju, ali da bi istovremeno imaju pravo na svoju kulturnu emancipaciju.

Prema njegovim riječima, strane diplomate mogu četiri jezika prihvatiti kao zajednički komunikativni jezik na širem prostoru regiona. Prof. Jahić se slaže sa zaključkom američkih inspektora da je nepotrebno da strani diplomata koji se već obučio za, primjerice hrvatski jezik, ako iz Zagreba ide u Sarajevo, mora da prođe cijeli kurs bosanskog jezika kao da je riječ o novom jeziku:

- Naravno, da nije riječ o nekom novom jeziku i potrebno je samo uvrstiti određene adaptacije. Jedino nisam siguran kako će se hrvatski jezik koji su naučili u Hrvatskoj tretirati kada odu u Srbiju. Obje zemlje imaju vrlo stroge zahtjeve prema svom jeziku, daleko veće nego što je to slučaj u BiH u kojoj su bosanski, hrvatski i srpski službeni jezici.

Povezanost i sličnost

Ibrahim Čedić, direktor Instituta za jezik u Sarajevu podsjeća da je srpskohrvatski jezik prije raspada na srpski, hrvatski i bosanski bio naslonjen na štokavski dijalekt.

- Nakon raspada bivše Jugoslavije, izdvajaju se posebni standardi iz dotadašnjeg standardnog srpsko - hrvatskog jezika koji je u sebi imao bosansku, srpsku i hrvatsku varijantu i crnogorski jezički izraz. Dakle, ova četiri jezička izraza koja su bila u sastavu srpsko-hrvatskog, proglašeni su standardnim ili književnim jezicima -ističe Čedić.Problemi su nastali, kako kaže, zbog bosankog standarda koji su Srbi i Hrvati nastojali proglasiti nepotrebnim, smatrajući da se ne može zvati bosanskim.

- Bosanski jezik nije nacionalno ime i može poslužiti kao ime za jezik svih naroda koji žive u BiH - kaže Čedić. On dodaje da je svima jasno da se narodi u većini zemalja regiona dobro razumiju, međutim, kada se jezik posmatra na nivou lingvistike, onda je vidljivo da je riječ o četiri posebna standardna jezika.

- S druge strane, oni su toliko povezani i slični da se stranci ne mogu oduprijeti utisku kako se radi o jednom jeziku - ističe Čedić.

Posebna standardizacija

Univerzitetski profesor Enver Kazaz kaže za „San" da su bosanski, srpski i hrvatski jedan jezik u generičkom smislu, pri čemu svaka nacija ima pravo da ga posebno imenuje i standardizira.

- Iz perspektive onih koji govore engleski ili njemački, a u BiH uče naš jezik, zasigurno se u gramatičkom, sintaksičkom i leksičkom smislu uspostavlja saznanje da nema velikih razlika između bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika. Oni se strancima, što je sasvim logično, mogu činiti kao jedan jezik s različitim dijalektima - kaže Kazaz. Iz perspektive ljudi u BiH narcizam malih razlika u jezicima pretočen je u politiku velikih razlika. Tako je jezik postao sredstvo konstruiranja velikog ideološkog neprijatelja, pri čemu je taj neprijatelj etnički stalni.

Umjesto da postane sredstvo komunikacije, jezik je postao, sredstvo rata. Standardno jezičke politike na južnoslavenskom prostoru i dalje su politike ratova.

Kako kaže, Amerika uvijek i na svemu želi maksimalno da uštedi kako bi proizvela što veću dobit i Amerikanci svoje stručnjake specijaliziraju u okviru samo jednoga jezika, pa je logično da će tražiti da se istovremeno jača saradnja među narodima bivše Jugoslavije.

N.Balić

Dovoljno znati jedan jezik

- Na lingvističkim katedrama u svijetu izučava se bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski jezički standard uz varijante i razlike. Međutim, u BiH se događa potpuna glupost - prevođenje što se zasigurno neće događati u takozvanom uređenom svijetu. Postoji mogućnost da Evrospka unija jezičku politiku organizira tako da se tri mjeseca govori bosanski, potom tri mjeseca srpski, pa tri hrvatski i da se dokumenti ne prevode s jednog na drugi jezik jer to stvara ogromne troškove - kaže Enver Kazaz i ističe da svaki stranac koji zna jedan od četiri jezika - bosanski, srpski, hrvatski i crnogorski - ne treba prevodioca.

- Svakome ko zna jedan od ta četiri jezika nije problem naučiti i standarde drugih jezika, a za službovanje mu je sasvim dovoljno da zna jedan standard kako bi lako koristio i ostala tri - kaže Kazaz.