BH Magazin

Prijatelju, poželjeh, najiskrenije, tokom čitanja upisati svoje impresije, ali negdje zape? Momentalno sam, sve su prilike, nesposoban za bilo kakvu riječ? Branim se time da sam ovih dana pod drukčijim horizontima i među riječima koje su više urlikanja. Branim se odbijajući kolone slova(rica) koje jurišaju manirom stampeda i navaljuju instiktom životinje...pa nek' se čitaoci ( makar i šutnjom ) oglase.
H. Džananović, BH Magazin.com

AMANet MREŽA-Odlomak

....... Mogu li Bože da živim samo još jedan dan? pjevao je Merlin na razglasu Haukeland bolnice, dok se iz mobila čuo Asafov glas: „Arase, dođite ti i Sverre, evo ja okrećem janje na drinskom mostu.“

Nisam se želio probuditi, htio sam još malo od tih puzli slagati izgubljene slike, ali morao sam, mobil je stvarno zvonio i to histerično. Nije bio Sverre, nije bila Sofie, ni moj rahmetli brat Asaf nije bio, neko je pogriješio broj. Neki cvrkutav djevojačko – dječiji glas me ljubazno upita na prebrzom norveškom: – Koga sam dobila? – Bergen taxi! – odgovorih. Sigurno je neka ranija mušterija, puno ih je imalo moj broj mobila. – Oprostite, pogriješila sam! – reče glas i nestade ga. A možda sam i to sanjao? Možda i nisam, jer sam poslije ustao, istuširao se, nešto nazor žvakao iz navike. Otvorio laptop, zavirio u poruke. Jedna me štrecnula. Otvorih je. Opet ništa. Neka Nina, studentica iz Poljske, prodaje svoje umjetničke slike jeftino, samo da pokrije mjesečne izdatke za studije. U Norveškoj se ne studira moja Nina, ovdje se samo trči za krunama, pa ko ih stigne i uhvati dobro je, a ko ne najebo (se) je, i mora se vratiti usrane guzice do Poljske. Pokušah zapisati slike iz snova. Ne makoh od prve rečenice. Izbrisah i nju i zatvorih laptop. Idi malo radi, Arase, valjaće ti za penzije. Poslušah sam sebe i izađoh na havu. Sjedoh u Šaaba i odvrnuh Merlina, a on samo što ne zaplaka: ...nemam ja onih osamnaest godina, ni mač u grudima, da bih opet sve iz početka...
Po navici okrenuh kormilom prema taksi štandu, gotovo dva dana i jednu noć nisam bio na radnom mjestu. Ljudi su se sigurno već zabrinuli da li sam živ ili sam poživčanio u prevodu – uhvatilo me ono moje nadrkano stanje, što bi rekao Naka, pa mi ni do čega nije. Iako bi se to stanje moglo nazvati i svršeno, moj Naile.
Bilo je mračno veče. Iznad Bergena su se nagurali oblaci i ušuškali nebo nad zaljevom sa milion sivih i crnih stada iz kojih samo što nije ljosnulo. Odavno nije, čak dva dana je prošlo, umjesto da se zabijeli snijeg opet će kiša da šiba sa dvadeset i četiri strane svijeta. U Bergenu tako pada, i iz neba i zemlje i mora, i nejma tih gaća koje bi ostale suhe kad vjetar smota svoju ružu sa trideset i dva pravca i smjera, pomiješanu sa teškom vlagom koju je donio Golfskom strujom još iz Meksičkog zaljeva. Stigoh na štand dok je Merlin pjevao: Dan bez svjetla, zora bez pijetla, noć bez zvijezda, ptica bez gnijezda... Svi su bili tu, kompletna postava taksi tima sa Brigena, svih jedanaest auta. Znači: mrtva sezona, izumrle taksi mušterije zbog oluje koja se očekuje. Klizio sam u Šaabu pored svih, kao da vršim smotru počasne garde postrojene meni u čast, i pozdravljao ih vojničkim pozdravom kroz otvoren prozor. Lars samo klimnu glavom.
– Hei, Larse, kakvo je vrijeme kod tebe? – upitah.
– Još malo pa Sudnji dan – odgovori taksi prorok.
– Esselamu alejkum, Abdule! – stavih ruku na srce, kako sam vidio da i hafiz Adem radi.
– We alejkemu selam, brate! – uzvrati Arap iz Caravelle.
– Pomoz Bog, junaci! – prinesoh pesnicu čelu. Dule i Dragan se kiselo nasmijaše, učini mi se da Dule promrsi:
– Odjebi, Arase! – te ja poslušah i produžih do Nake i Safeta.
– Merhaba, balije! – viknuh.
– Zar si ti živ, Turčine? – razgalami se Naka.
– Nešto su ti se i uši istanjile? Dva dana te cijedi ona rospija. Kako je bilo, ha? Ne ispričaš li nam sve onda ti se i ne broji, kao da je nisi ni takno – telalio je Naka, a Sajo se smiješio i klimao glavom.
– Ma, sve sam joj uradio, samo sam onu glavnu stvar zaboravio – prođoh pored njih i pored još nekih novih, po izgledu su ličili na norveške riđove, te parkirah na svoje mjesto na začelju. Takvu nafaku ugrabi ko porani. Ostavih upaljenu mašinu da suši šoferšajbu koja je maglila zbog pet-šest različitih temperatura što su se pred kišu smjenjivale u zraku. Dino je pjevao: ... sve je ovo prokleto, kao da je oteto…
Izađoh napolje da udahnem zraka iz Meksičkog zaljeva koji je stigao u crnim oblacima preko Bermuda, i da protegnem noge. Prolazio sam pored poslušno poredanih auta, a oni u njima su čekali koga ću danas izabrati. Naime, znalo se u posljednje vrijeme da pišem priče i obilazim od jednog do drugog taksiste, te izmuzam od njih one koje bi možda i u knjigu pasale. Svi su mi do sada ponešto ispričali, ali niko nije znao šta je i kako od svega toga zapisano, niti su vjerovali da su njihove priče baš za knjige. A bile su. Ne baš sve, ali mnoge crtice koje su mi ovi ljudi ispričali bile su čista literatura, samo što to oni nisu znali. Ili pak jesu, jer su počesto u pričama koje su pričali jedni drugima i sami uživali, živo ih komentarisali, izvlačili iz njih oštroumne ili banalne poruke, iako niko od njih nije čitao knjige. Zamrzili su ih još iz osnovne škole, kako reče Dule, i svi su se sa njim složili. Sa mnom su se više šprdali nego što su moja pisanja ozbiljno shvatali, ali im je moja arheologija, iskopavanje pričica iz njihovih života dobrodošla da se ubije i prekrati ponekad predugo, vrijeme čekanja pri nestašici mušterija. Ovaj put izabrah Abdula. Ne znam zašto, On zna. Učinio mi se najpogodniji, djelovao je raspoloženo, gotovo razdragano, što je kod njega bilo malo čudno, obično bi klanjao, ili prebirao po tespihu oborena pogleda i nabubrele umnjače među obrvama koje su više ličile brkovima iznad plamtećih crnih očiju. Abdul se obradova kad me ugleda i energično, kako to samo Arapi znaju mi zavitla dlanom znak da uđem u njegovu Caravellu.
– Ne smetam? – upitah za svaki slučaj.
– Kod Arapa uvijek ima bujruma – reče. – A pogotovo ako je u pitanju brat musliman.
– Zar nisu svi ljudi stvoreni kao braća? – zakoturah grudvu razgovora.
– Jesu, ali neki su na pravom putu a neki puno griješe. Grješnici će se pokajati, ali će za mnoge biti kasno, kajanje neće vrijediti kada se u rog puhne. – Nisam ga baš razumio, njegov norveški je ponekad mahinalno prelazio na arapski. A možda se ono što je htio reći i nije moglo na drugi jezik prevesti.
– Nikad te nisam pitao šta si radio, čime si se bavio u Iraku prije nego si u Norvešku došao? – skrenuh razgovor sa teme koju nisam baš skontao.
– Bio sam učitelj – reče.
– Zar i ti? – iznenadih se.
– Da, ali ne kao ti, ja sam bio učitelj Kur’ana – dopuni.
– Znači učio si djecu Kur’anskim ajetima – rekoh, više kao misao nego pitanje.
– I ajetima, i tumačenju hadisa, i svemu što je važno za ispravnu vjeru Islam – reče.
– Upoznao sam jednog Bosanca koji zna čitav Kur’an napamet – gotovo se pohvalih.
– Mašalah! – uzviknu iskreno obradovan.
– I mnogi pravi vjernici Arapi znaju Allahovu Knjigu napamet.
Pomislih da se kod nas napemet učio samo Njegošev “Gorski vijenac”.
– Je li teško djecu navesti da shvate Kur’an i da uče iz njega? – izvukoh odnekud ceduljicu sa pitanjem kao taxi novinar.
– Spoznaja je u Božijim rukama – reče Abdul i nasmija se. – Ispričaću ti jednu zgodu sa jednim dječakom – nadoda, a ja jedva dočekah. Umalo ne rekoh da sam zbog toga i došao kod njega. Ono što mi je ispričao, kasnije sam pretvorio u priču, ali sam promijenio likove i radnju smjestio u Bosnu.
Jer nisam zapamtio njegove likove i mjesto radnje.
Mali i veliki




Nije lahko onima sa malim mozgovima, ali je puno teže onima koji misle da imaju (samo) veliki.
Ljudski mozak i jest kao orah. Jezgra u ljušturu, školjku zatvorena, štitom oklopljena, nedostupna, učahurena. Naročito na dječijim lobanjama se lome pedagoški zubi.
Evo već deset godina radim kao učitelj vjeronauke. Trudim se da prenesem djeci one najvažnije upute, bar onoliko koliko su i meni samom jasne, i u kojoj mjeri su mi bogomdane. Neko ima taj dar, neko je rođen kao učitelj i komunikator, ima u sebi onu tintu kojom svoje misli drugom utetovira, onu samoštimajuću frekvenciju čiji talasi probijaju sve oklope i koštane i željezne, koja vjetrovito i plimovito prenosi i plavi drugima misli i osjećaje poput zaraze, svaka se riječ prima i svaka klica klija kao sjeme mahovine što osvaja i puste beživotne predjele. Mislio sam da imam taj dar. Deset godina su me slušali i, bar mi se tako činilo upijali moje riječi. Bio bih pun sebe i uzvišene harmonije kad bih u dječijim očima osjetio sjaj vjere. Da se vidjeti duševnim okom taj žar kad sine. Ne umijem to objasniti, a nije nam ni dato da sve znamo i razumijemo.
Uvidio sam s godinama: onim najmanjima s uputom u vjeru treba prići oprezno, ne prepadati ih nego im dati da biraju. Naučiti ih da izaberu pravilno, da izaberu ono bolje u sebi, da bolje uhrane u sebi onu pitomu životinju od one krvoločne, a one su uvijek tu, u paru, u svakom čovjeku, i za njegovu dušu se bore još iz bešike.
Taj dan sam govorio o Džennetu i Džehennemu. Dugo sam pred razgoračenim, dječijim očima opisivao krikove i patnje iz džehennemske vatre, a još duže džennetsku hladovinu, žubor vode, zelene vrtove i sočne plodove. Zanosio sam se iskreno i vatreno opisima u kojima je bila i moja uputa. Osjetio sam da se i u dječijim zjenicama pali džehennemska vatra, ili se ljeska bistra voda i zlate plodovi u džennetskoj hladovini. Mislio sam da sam ih doveo do raskrsnice kada je lahko izabrati.
”Eto, sad ste čuli šta vam je činiti da dođete do Dženneta a šta da biste dospjeli u džehennemsku vatru. Da vidim sada, neka dignu ruku oni koji bi rado, s Božijom pomoći, u Džennet!”
Kao po višoj komandi, čitav razred, ama svi, digoše ruke. Progutah onaj gutljaj zadovoljstva koji čovjek osjeti u grlu kad uradi nešto veliko i korisno, kad je do duplog dna zadovoljan sam sobom. Otprilike se tako osjeća kosač koji je od zvijezde do zvijezde kosio strmu, ljutu livadu pa je pred sumrak i savladao, te stao zadovoljan sejriti (i posmatrati) pokošenu travu, uživajući u slici i trenu. Zagledan tako primijeti u ćošku jedan nepokošen rep. Ushićenja nestade, kao kad vjetar ugasi tek uždiveni plamen. U predzadnjoj klupi do zida, dobro sakriveno među šumom podignutih ruku, jedno dječije lice je gledalo u prljavi pod. Jedna ruka za Džennet nije bila podignuta. Nešto me žignu ispod rebara, kao onog kosca koji više nije imao snage ni vremena da se nosi sa sakrivenim repovima (posla). Zazvonilo je za kraj sata, i tu i tad se ništa više nije dalo uraditi. Dok je prolazio pored mene, dugo i uporno sam pokušavao uhvatiti Semirove oči nad kojima se kao streha nadnijela gusta crna ćuba. Svezao sam za njega burgije iz mojih zjenica i dugo secirao njegovo lice, pratio trzaje i pokrete, ne bi li tom obdukcijom otkrio stanje dječije duše. Dječak je valjda osjetio oštrice mojih skalpela na svojoj koži, samo me kratko zraknuo, ponovo oborio pogled u pravcu gdje svi završavamo i izašao napolje. Rasterećen.
Par noći (i dana) sam se uzalud pokušavao osloboditi lika dječaka koji nije želio u Džennet. Otresao sam glavom uzalud, kao bik kad ga zaokupe obadi. Uporan, kao hrast koji svake godine sije svoje sjeme i na neplodnoj litici, i na sljedećem času sam ponovio sve o Džennetu i Džehennemu, te postavio isto pitanje na raskrsnici. Slika u razredu je bila ista kao i prije dva dana. Sve ruke su bile visoko podignute, samo je Semir sakrivao svoje ispod klupe.
Tada sam se već duboko zabrinuo, onako kao što se seljak zabrine kad vidi da neće biti ništa od ljetine. Do koštane srži me plašilo zaviriti u tajnu labirinta dječakove duše. Ako se to uopšte i može? Izdurao sam da ga ništa ne pitam ni taj dan.
Onaj uporni ratar u meni koji po svaku cijenu završava poslove i hvata ih ako treba i za zaostale repove je sizifovski tvrdoglavo nakon dva dana opet ponovio ritual. Šema je bila već dobro utabana, djeca su dobro znala šta iza čega dolazi i kad i kako trebaju nastupiti. Stiglo se i do demokratskog izbora i pitanja: ”Ko bi želio ići u Džennet?” U zraku ili samo u mom dahu je vibrirala napetost. Dječije ruke su u horu izrasle iznad njihovih glava, ali mene je zanimala samo predzadnja klupa do zida. Semirova ruka nije željela Dženneta. Opet? Allahu dragi šta je s tim djetetom? Sačuvaj ga i sakloni prokletog Šejtana…
Kad je zazvonilo djeca su nagrnula van. Vrata su bila pretijesna za njihovo ushićenje slobodom. Semir nije ugrabio istrčati u prvom buljuku graje kako je inače običavao. Zovnuo sam ga. Nevoljko je prišao katedri.
”Moram te nešto pitati”, rekao sam, i sačekao da se učionica isprazni. Dječak se nervozno premetao s noge na nogu, očito su mu misli već bile napolju. Samo što nije rekao ”pa pitaj već jednom, šta me tu peglaš pogledom”.
”Pa dobro, Semire, kad ja pitam ko bi u Džennet, jedino ti ne dižeš ruku. Možeš li mi reći zašto? Zašto i ti ne bi želio u Džennet?” Nisam uspio smisliti opreznija pitanja, uostalom to se moralo konačno razjasniti bez uvijanja u pedagogiju i pažljivu psihologiju.
Dječak je zatreptao očima, dlanovima je čvrsto stiskao dugačke rukave svoga vunenog džempera. Pogled je oborio prema vrhovima svojih prljavih adidas patika. Usne su mu bile stisnute u školjku. Bilo je očito da će se zbunjeno dijete u inat začahuriti u šutnju, kako to samo šestogodišnja djeca znaju. Požurio sam da nekako probam opustiti zgrčene mišiće oko njegovih usana.
”Ništa se nemoj bojati, slobodno reci zašto ne želiš u Džennet, kao i svi ostali?”
Spustio sam mu ruku na rame. Nije me zahvalno pogledao, čak se malo i trznuo, pa i uplašio od mog dodira. Ali, ja nisam bio od onih koji odustaju. Osjetio je to valjda i mališan u mom upitnom pogledu. Ili mu se možda samo žurilo vani, te je na moje po treći put ponovljeno pitanje odgovorio:
”Babo mi je zaprijetio da nigdje ni sa kim ne smijem ići, i da poslije škole moram pravo kući.” Promrmlja dječak sebi u njedra, tamo gdje bi trebala biti dječija duša.
***

Kad režija hoće, samo što je Abdul završio svoju pričicu, kolone ispred njega nestade i njegova Caravella se nađe na čelu. Tek što je parkirao se na prvom mjestu i zategao ručnu uzdu autu, kad, kao sa neba, izbi mušterija. Neka starija dama, visoko gospodskog držanja, ama plemenita i ponosna kao kakva aristokratska paunica. Priđe prvom taksiju, Abdulovoj Caravelli. Obojica izađosmo pomoći dami otvoriti teška vrata kombija i kofer koji je vukla na točkićima u gepek smjestiti. Abdul se gotovo radovao dobroj turi i trljao je ruke. Do ušnih resica razvukao širok osmijeh prilazeći žurno dami koja se gotovo ukoči kad ga odmjeri. Naglo, kao da joj prilazi kuga, ispruži ruku, upakovanu u autoritativnu bijelu rukavcu i zaustavi ga. Abdul poslušno stade na dva-tri koraka od njenog kofera, njegov široki osmijeh sroza se lagano s lica i skliznu negdje dolje u jetru, stisnute usne se u školjku okameniše, a pogled mu se odbi od bijele rukavice koja je sigurno skrivala aristokratske, arijevske vene i pade na asfalt koji samo što ne prepuče. – Izvinite me, nemam ništa protiv vas, ali ipak ću uzeti drugi taksi – reče dama umotavajući svoje plemenite pore na licu u providnu feredžu, obrazli veo izvinjenja, okrenu se i ode do drugog taksija. Dule i Dragan, kao i svi ostali su vidjeli šta se desilo. Dama odmjeri Dragana iza volana. Niti je ličo na Arapa, niti na afičkog crnca, mirno bljedolik je sjedio i čekao. Nije prvi put da se nešto slično dešava. Svi su to osjetili, visilo je čak iz crnih teških oblaka u zagađenom zraku iznad Bergena. Stara plemkinja se osmjehnu Draganu i pođe da uđe na zadnja vrata u njegovu Škodu. On pogleda u ukočenog Abdula, kiselo se nasmiješi, pritisnu dugme na ključu, brava škljocnu i Škoda se zaključa. Čovjek stavi ruku na grudi i lagano se nakloni Abdulu. Svaka ti čast junače, gusle te dabogda opjevale, zaigra mi misao. A onda Abdul učini nešto što niko na štandu neće nikad zaboraviti. Arap stavi desnu ruku na srce, lupi se njome, odjeknu i u grudima i na štandu, zatim je prinese svojoj gustoj crnoj bradi, a onda je poljubi i sa poljupcem na njoj prinese je svom čelu, tu je malo zadrža a onda je ispruži prema Draganu. U taj tren duboke tišine na štandu mogla je stati čitava historija onog plemenitog ljudskog lica u izbjeglištvu i šire. U Abdulovoj ispruženoj ruci lomila je prostor i vrijeme Njegova najuzvišenija poruka grješnim ljudima. Dragan klimnu glavom, a Dule ga čudno pogleda. Dama izgleda nije bila glupa, skontala je šta se dešava, ali je po svemu sudeći, prema svim protokolima zaključivanja bila uporna kao najplemenitija mazga. Produži dalje. Dođe do Duletovog praznog auta. Dule htjede izaći iz Draganove Škode, ali mu ovaj ne otključa, mirno mu spusti ruku na bratsko rame i Dule odustade. Dama produži dalje. Uporna kao Magelan. Stiže do Nake i Saje. Oni, obojica izađoše iz auta. Naka se nonšalantno nakloni i pokaza dami put dalje, oko svijeta, do sljedećeg auta u kojem je sjedio neki riđokosi novajlija. Niko na štandu nije znao ni ko je taj novi, ni kako se zove, ni za koga radi. Stara dama se nasmiješi riđokosom, a on servilno, lakejski izađe iz auta i otvori joj zadnja vrata. – Seronjo! – zaurla Naka. – Zar ništa ne kontaš!? Takve se mušterije ne primaju da ti je Stoltenberg gazda. – Riđokosi ga mirno i hladno odmjeri. – Ovdje smo da vozimo sve mušterije, a ne samo one po vašem ukusu – hladno, kao da iz njega govori sam Snješko Bijelić, reče riđokosi, zalupi vratima i ubaci u prvu. Dama se nadmoćno smiješila iza prozora, udobno smještena na mehka sjedišta Mercedesa. Čak nam i mahnu. Svima. Naka pljunu prema Merdžanu i opsova: – E, jebo ja sebe u vrh usrane guzice ako na zemlji ima mjesta bez nacista. Daj, bolan, Abdule prouči kakvu dovu nek riđov sleti na prvoj desnoj krivini da ga more proguta, da ga ajkule rastrgaju i da mu kosti nikad ne nađu – žestio se Naka groteskno. Abdul odmahnu rukom, pomiren sa svojom sudbinom. – Nikom zlo ne poželi Naile, nismo mi kao oni – reče i nestade ga u njegovoj plavoj Caravelli. Domalo je klanjao, ko zna koji vakat, i tad su svi znali da su njegove mušterije halal sljedećem u redu na univerzalnom taksi štandu na bergenskom Brigenu. Stajao sam neko vrijeme ukočen kao spomenik onom što se upravo zbilo na štandu. Ošamućen sam čekao da se naboji slegnu, a kad se to ipak nije desilo, postalo je glupo samo stajati i čekati da se historija u razum uklopi te krenuh prema svom Šaabu. Digoh palac u znak priznanja Draganu, a Dule ispruži tri prsta, ali ih ne podiže prema meni već ih skupi i prekrsti se njima, dotaknuvši pri tome svoju ćunu. Svi su znali za te Duletove trikove. Kakva se vjera krila iza njih nije moje da sudim. Svako se, vele, svome Bogu moli, a Duletov je izgleda u njegovim gaćama, rekao je jedne prilike Naka. Zbog te dosjetke ne uzeh Duletu za zlo što se na moj podignuti palac i ispod kaiša prekrstio.
Htio sam proći pored Safeta i Nake, želio sam zapravo zapisati Abdulovu priču, ali mi Naka poturi nogu i ja moradoh stati ili pasti. Htio mi je i on ispričati bar jedan vic. – Znaš li ti, – veli – profesore kako se Bosanci kloniraju? – Ne znam, rekoh iskreno. – Najprofesionalnije moguće – nastavi Naka. – Mujo handri Fatu dok skroz ne klone. – I njegov smijeh se razleže preko pola Norveške. – A znaš li šta je diplomata? – Jok ja. Ali ti sigurno imaš neku definiciju – prihvatih zezu. – E, to ti je onaj uštirkani glavonja koji ti kaže da se jebeš na takav način da ti jedva čekaš da ga izdrkaš. – Sajo se uhvatio za stomak od smijeha, zamalo nije pukao, a moram priznati da sam se i ja dobro prodrmao. Ne toliko zbog onoga što je Naka ispričao već kako je to sve izdeklamovao. Za to se trebalo roditi. Imitirao je onog jednog, kako se zvaše, iz Audicije, i skroz potrefio, izveo je to bolje od onog glumca koji ima tri plemićke titule u prezimenu. Hadžihafizbeg. – Ti si Naka trebao biti glumac, a ne taksista – rekoh kroz smijeh. – Bio sam ja i glumac, pa dosadilo brate. Bio sam statista u filmu onog što je promijenio ime*, „Sjećaš li se Doly Bell?“, ali su me izgleda isjekli. Pet puta sam gledao film i nigdje me nema... Poslije me zvali, izvinjavali se. Šteta, vajkao se i sam Sidran, osmijeha ko u našeg Naila nema nigdje, sve da pretražiš, od nosa do muda…
Stvarno šteta što ometoše Naila da se dalje karikira. Odnekud, kao da ih neko iz vreće istrese, u hipu navališe nekakve mušterije kao najezda skakavaca. Sve sami Japanci i sve taksije zaposjedoše. Čak i mene, posljednjeg u redu, za sreću zapade jedna grupa mladih, čilih azijata, dvije djevojke i jedan ćosavi momčuljak koji je imao ženskaste pokrete. Svemu su se smijali kao da im Naka non-stop priča najmasnije viceve, i sve što su ugledali svojim kosim očima slikali su ogromnim Sony foto-aparatima. Iz njihovog nazalnog engleskog razaznah da žele do „Stavkirke“, do drvene crkve koju je neki skandinavski veleneimar sagradio od temelja do krova svu od drveta, ama ni čavla nije bilo od nekog drugog materijala, bar se tako pričalo. Prema onom što sam na golo od oka vidio u to sam lakovjeran i povjerovao i nisam dalje istraživao. Zapravo, sva ta drvenarija i ne bi trebala biti neko čudo, crkva je sagrađena usred stogodišnje šume. U mračne zimske dane kao što je bio ovaj, crkva se ipak kupala u toplom svjetlu pod jakim reflektorima, i u svom tom sjaju i ljepoti više ličila na neki dvorac iz bajke nego na bogomolju. Na japansku zapovijed okrenuh prema Fantoftu, studentskom naselju iza kojeg je u dubokoj šumi bila crkva od drveta. Šaabo je bio pun japanskog grgoljenja. Vele da na zemlji ima oko sedam hiljada živih jezika! Bog dao svima. Kolika je to šuma, pomislih, tu se čovjek koji je znao samo bosanski i natucao malo njemački onako školski, te nabadao malo engleskog naučenog iz filmova, lahko izgubi i zaluta. Japanci su bili veseli, stalno su me nešto pitali. Klimao sam glavom, onako za svaki slučaj, kao što to rade jezički zaostali, a oni se smijali mojim odgovorima, i tapšali me po ramenima kao da sam sa njima pravio zmajeve od papira. – Bosnia – rekoh. – Rat, ne dobro – bilo je jedino što smo svi dobro razumjeli od našeg razgovora. Ubrzo su me popustili kao beznadežan jezički slučaj i među sobom se dugo nečemu smijali. Možda čak i meni. Ali neka, bar su mi to dobro platili. Kada smo stigli do Bogu dragog odredišta, i kada sam im pokazao cifru na taksimetru, dali su mi još toliku napojnicu. Za večeras dosta. Moram kući provjeriti poruke na mailu. Nešto mi je govorilo da ću se obradovati, a možda i okahriti... nisam više ni u kakav detektor mogao biti siguran. Čudna su vremena nastala, sve se mijenja i sve mutira, pa i osjećaji koji nam sudbine predskazuju. Zašto nisam mogao dokučiti, postojala je neka viša matematika u svemu što nam se dešava. A valjda je jasno da ni na popravnom iz tog predmeta nisam prošao. Samo naizgled upravljamo našim sudbinama, kao i one nama. Teško je odgonetnuti šta je naša volja a šta viša sila u toj mreži koja se stalno kida i krpi, i kako to sve na našim leđima balansira. Sigurno je jedino da od Fantofta do mog Elvenesveiena nije daleko, bar iz moje dimenzije poimanja daljina. A stalno vraćanje našim brlozima izgleda da nam je odavno u genima. Navika. Uvijek sa neba slijeće ko zamjena kad nema sreće, što bi rekao Puškin. Čovjek se navikne na sve, i na zatvor, kao i na četrnaest godina života bez volje.
I prije rođenja, izvjesnom i neizvjesnom dramaturgijom gena i povijesnih krivulja, sudbina se uplete u kojekakve mreže. A i poslije, čim prvi put zaplače, život bez njih manje-više ne može, čak se vremenom ta čvornata drmusanja, ukrštanja i krivuljanja još razgranaju i namnože, isplete ih se još veći broj, te nas ogrnu kao komadi odjeće. Pa često imamo više na sebi nego u duši i u glavi. Poneka ta mrežasta halja se možda i podere ali nas zarobe, umotaju, uzmače, bar još druge dvije. Uvijek se nekoj zamki, normi ili formi robuje, stalno smo upleteni u neki vez ili tkanje. I u ovisnosti od tačke gledišta, da li ste van njih ili unutra, ta pletiva oko vas, ili u vama, imaju dva smjera, mogu vas istaknuti ili uništiti. Često se ne zna šta je pogubnije, biti u mreži ili van nje. Sve na sve utiče, sve na svoj način zbivanja sinhronizuje, ama sve, od zraka sunčeve mreže koja nas toplotom, svjetlošću i raznim zračenjima poji i kroji, pa preko kruženja galaksija, vode i krvotoka, nizanja uzdaha, sakupljanja para, suza i sebe, plaćanja računa i grijehova, živciranja, bijesa i nemira, pljuvanja i ispiranja istine u račvama i dronjcima jezika, na početku i na kraju tunela... kao u pjesmi... pare se, pletu, kruže, teku, i utiču, u se i iz sebe, mreže porodice, rodbine i prijatelja, mreže naroda, država, religija, morala, zakona, izuzetaka, kurvaluka, pasjaluka, nacije, zločina... sve do ove najsavremenije internet mreže, i ko zna još koje. Bez mnogih pobrojanih pletiva i kučina sam povremeno mogao, kao što i nisam, a morao sam se upecati i u ovu zadnju koja će nas sve izgleda u neke nevidljive dimenzije uvezati, ili će nam konce pomrsiti. Internet je, čini se za sada jedno od nenadjebivih čuda, odmah iza seksa, bar po mišljenju digiota.
Književnik: Enes Topalović, Norveška