BH Magazin

Ko viri kroz ključaonicu, može vidjeti nešto što će ga kasnije mučiti.

R. Silverberg

Ljudima koji više ne žive u svojoj kući. Posvećeno najboljem prijatelju.

LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (2)

Kada je saopštio tu iznenadnu odluku, njegovi poslodavci i prijatelji predlagali su da ostane, nudili mu partnerstvo u agenciji. Lola Portinari, Edvinova djevojka, plakala je poput kiše, ali on je, kao pravi Bosanac, tvrdoglavo tjerao po svom - spakovao stvari, platio račune i s pomiješanim osjećanjem zebnje i radosti sjeo u voz. Udobno smješten pokušavao se sjetiti čija je ta zavodljiva misao: ‘Ništa nije tako stalno kao promjena’.

 Ponio je sa sobom kreditne kartice, ‘lap-top’ i veliki crni kofer u koji je stao čitav njegov život… S nepunih trideset i sedam godina, htio je početi iz početka... Posjedovao je dovoljno novca i iskustva da pokrene posao, siguran da može uspjeti u rodnom gradu, među ljudima koje je poznavao i koji su poznavali njega.

 Voz je neprimjetno ušao u stanicu i njegova duša zatreperila je na škrtom aprilskom suncu u blizini mjesta na kojem je proveo djetinstvo... Edvina je u starom sarajevskom kvartu Marijindvor ‘čekao’ stan koji je ostao od roditelja. Nažalost, ne i njegova mama. Umrla je prošle godine, a on iz opravdanih razloga nije bio na sahrani. Upravo je tog nesretnog dana u beskrajnoj saharskoj pustinji snimao kampanju za ‘Armanija’, a poznato je da tamo nikakvi telefoni ne rade. Njegova sestra Miranda, nije ga mogla pronaći. Odužio se novcem, onako kako to obično rade ljudi sa Zapada, ali... duboko u sebi osjećao je krivicu, gorčinu i tugu što je sve moralo tako završiti.

 Miranda je stajala na peronu i nakon toliko godina egzila jedva su se prepoznali. Srećom da su, donekle, ličili jedno drugom, tako da nije moglo biti nikakve greške. Ona je lik žene sa Berberove slike, a Edvin -  visok, stasit i zgodan momak, preplanuo u licu, obučen u stilu ‘Blues Brothers’ (tamno odijelo, bijela košulja, crne cipele i u istoj boji kravata).

- Izgledaš kao da si ovog trenutka sišao s velikog plakata, a ne iz voza - osmjehnula se.

- Trudim se ostati u formi - uzvratio joj je, skrivajući uzbuđenje.

 Dugo su ostali zagrljeni i suze su se, same za sebe, slijevale niz obraze… Čitav njihov zajednički život, poput najbržeg voza na svijetu, protutnjao je pored njih. I nije se zaustavio. Miranda, godinu dana mlađa od njega, poslije mamine smrti ostala je sama. Otac je poginuo daleke devedeset i druge prilikom proboja obruča na Ilidži... Edvin je, samo nekoliko mjeseci nakon tog užasnog gubitka, zauvijek otišao.

- ‘Kad umre roditelj, između nas i neba ne postoji više niko’!

 Sada se, poslije toliko godina, vratio i njegova sestra bila je presretna što će uz sebe ponovo imati nekog bližnjeg - izgubljenog brata koji je poput stotina hiljada drugih morao napustiti svoj grad i potucati se po bijelom svijetu... Srećom, došao je kraj egzodusu i život može ponovo biti onakav kakav je nekada bio.

- Šta misliš raditi? - upitala je.

- Još razmišljam o tome... Možda ću napraviti modnu agenciju i baviti se onim što najbolje znam?

- Savjetujem ti da budeš oprezan. Ovo više nije onaj isti grad kojeg si ostavio. Rat je učinio svoje i nisam sigurna da taj posao može ovdje funkcionisati. Ljudi nemaju novaca, jedva sastavljaju kraj s krajem i nije im baš do tih šminkerskih varijanti - rekla je pomalo rezignirano.

- Ne brini, znam o čemu govorim - Edvin se osjećao samouvjereno.

 Pješice su otišli do stana u staroj austrougarskoj zgradi, visokih stropova i uglancanog hrastovog parketa koji niti poslije stotinu godina nije načeo zub vremena. Za razliku od parketa, ljudi koje je usput sretao, brzo su ostarjeli i propali... Doduše, i namještaj u njihovom stanu vremenom se pohabao i ostario, što je manje važno. Edvin je imao novaca i mogao je već sljedećeg jutra nabaviti sve novo. Ali, vrijeme i ljudi... to se ne može kupiti.

 Imali su, u tih sto i nešto kvadrata, dovoljno prostora za oboje, samo što je Miranda, ionako, najveći dio vremena provodila kod svog zaručnika, Amira, s kojim je držala malu fotografsku radnju na Skenderiji... Kada su ušli u svoj prostor intime i sjećanja, skuhala je kafu, onu pravu bosansku koju je Edvin s guštom pio.

- Nije tako dobra kao italijanski ‘espresso’, mada, moram priznati, poželio sam baš ovakvu kafu... Oprosti, treba da nazovem Lolu da joj javim da sam stigao... Ne znaš kakva je ona?! Sve hoće imati pod kontrolom... Jedva čekam da je upoznaš!

Miranda je donijela telefon, a zatim otišla u drugu sobu da mu ne smeta... Edvin je dugo tražio prave riječi kojima bi svojoj djevojci objasnio da njegov odlazak ne znači definitivni kraj jer ju je zaista iskreno volio... Upoznali su se u agenciji, u času kad je Lola potpisivala svoj prvi profesionalni ugovor… Ljubav je udarila iz vedra neba, ubojita i ničim izazvana. Samo osmjeh i odmah su se prepoznali… Deset dobrih godina nisu se razdvajali i činilo se da je samo pitanje datuma kad će se vjenčati... Možda je upravo zbog toga, Lola, s nepunih trideset, završila uspješnu karijeru modela i sve je podredila njemu. Izgledalo je savršeno… dok on nije dobio ‘napad’ nostalgije i otputovao.

- Mislim da je u pitanju strah. Muškarci se obično uplaše tako velike promjene. Najlakše je pobjeći - rekla je.

- Nisam pobjegao! Dobro znaš da te volim i da mi je stalo do tebe. Problem je što ti mene ne slušaš pažljivo, kao da ne želiš čuti ono što govorim?!... Moj život je na prekretnici. Stvari nisu jednostavne kako na prvi pogled izgledaju. Milano nikada neće biti moj grad! Tamo sam došao silom prilika… Kao što ni ovaj grad možda neće postati tvoj? Siguran sam da nemaš dovoljno hrabrosti da uzmeš kofere, ukrcaš na prvi avion i dođeš ovamo da živimo do kraja života. U gradu koji najviše volim.

- Griješiš, Edvine, nije u pitanju grad. Svjestan si da tamo još dugo neće biti kako treba. Ako želiš upropastiti svoj život, ne znam zašto mene uvlačiš u taj unaprijed propali projekat?... To nije ljubav, već ucjena.

- U Sarajevu se osjećam odlično... Vjerovatno da u Milanu ne bih nikada bio potpuno zadovoljan.

- Počela sam da sumnjam u tvoju inteligenciju. Ovdje si bio među tri najbolje plaćena modela. Tamo ćeš biti niko i ništa... Zaista ne znam šta se događa u tvojoj glavi?!

- Umoran sam, Lola,… Moram se prvo odmoriti, pa ćemo vidjeti.

- Razmisli... Greške je lako praviti, teško ih je popravljati.

- Dobro, razmisliću. Volim te, Lolči... Ciao.

- Volim i ja tebe... i ne želim te izgubiti. Kada sam bila mala, sanjala sam da ću postati model. Sada hoću nešto više od toga… Želim imati djecu i živjeti mirno… Zajedno s tobom, uživati u godinama koje dolaze.

 Spustio je slušalicu sluteći djelimičnu krivicu i tjeskobu, mada, ništa ga u tom trenu nije moglo pokolebati u besmislenoj nakani da započne neko novo poglavlje svog života u kojem mora najprije sebe postaviti na odgovarajuće mjesto, a zatim, i svijet koji ga okružuje, učiniti zanimljivim i sretnim. Ako je ikako moguće... U Milanu mu, zapravo, samospoznaja nije polazila za rukom, a zaista se trudio, u granicama svojih mogućnosti... Istina, uspio je preživjeti iako je to bezdušan megalopolis u kojem je trka i požuda za novcem toliko opaka da se, u tih petnaest godina, jednostavno umorio i shvatio je da treba promjenu...

Nihad Đozić

BH Magazin.com

Više: http://www.bhmagazin.com/kulturaplusblog/10343-nihad-ozi-ljubavni-ivot-top-modela1.html