BH Magazin

BH Magazin je startao s novom rubrikom: Kultura plus. Donosimo vam u nastavcima roman Nihada Đozića ( posvećenog ljudima koji više ne žive u svojim kućama: LjUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA.)
Ko viri kroz ključaonicu, može vidjeti nešto što će ga kasnije mučiti.

R. Silverberg

Ljudima koji više ne žive u svojoj kući. Posvećeno najboljem prijatelju.

 Miranda je razumijela njegove motive i osjećala je zadovoljstvo što se vratio, svjesna činjenice da je predugo bio odsutan. Za razliku od njega ona je znala da su se stvari u Bosni u korijenu promijenile. Četvorogodišnji sukob ostavio je stravične posljedice - granatiranja, razaranja, smrt na svakom koraku, glad, a toliko željeni mir, u ratu koji je završio bez pobjednika, nije donio značajan napredak... Utihnulo je oružje i užasna propaganda, mada, u glavama ljudi rat nije prestao, bez obzira što se svi pretvarali da nije tako.

Tačno u tri sata došao je Mirandin momak, Amir… Nekoliko trenutaka, znatiželjno su se gledali. Edvin je bio gotovo siguran da ga, odnekud, poznaje. ‘Izviđenja’... Kao što se u Sarajevu gotovo svi ‘odnekle’ znaju. Makar je tako bilo nekada… Sada su se, konačno, i ‘upoznali’ i izgovorili one kurtoazne riječi koje su potrebne prije nego sjedneš za isti sto ručati zajedno.

 Ona je spremila fine bosanske specijalitete i... Edvin je uživao u okusima jela koja odavno nije probao. Govorili su o običnim temama,  prisjećali se djetinjstva - kako se živjelo u ona prošla vremena kad je život bio normalan, a ljudi, uglavnom, bezbrižni. Zadovoljni onim što su imali... Zaključili su da je sve, prekonoći, postalo drugačije... Borba za opstanak učinila je svoje!

- I šta se desilo? Ljudi su postali vukovi, preobučeni u janječe kože! Što je najgore - rekla je Miranda s primjetnom gorčinom i rezignacijom.

 Amir je odavao utisak čovjeka koji, kao da je zalutao u taj čudni prostor i vrijeme, i već nakon prvog razgovora, dopao se Edvinu. Govorio je nenametljivo, s pravom mjerom, posjedovao je fine manire i, izgledalo je da je uspio nekakav mir i skromnost sačuvati u sebi... Edvin je, naravno, bio sretan što je njegova sestra pronašla nekog srodnog i ozbiljnog.

- Kako ide taj vaš posao? - upitao je. - Miranda mi je rekla da imate fotografski studio na Skenderiji.

- Preživljavamo, kao i svi ostali - odgovorio je Amir. - Ništa novo, niti spektakularno. Mada, mislim da se može, uz puno truda i rada, zaraditi za pristojan život. Sve ovisi o tome šta čovjek želi, kakve ciljeve postavi.

- Vjerujem da je cilj biti situiran. Imati dovoljno novca da se živi bez opterećenja, bez stresa i da se može uštedjeti za ‘loša vremena’ - nastavio je Edvin sa blagom dozom naivnosti.

- Nisam sigurna da je to ovdje moguće... - kazala je Miranda.

- Naravno da je moguće...

- Istina, postoje ljudi koji imaju više nego je dovoljno, a takvih je malo. Mnogo njih, bogatstvo su zaradili na nepošten način, različitim prevarama, korupcijom - nastavila je ona.

- Zato postoji država, vlast se treba time baviti. Zakon mora biti jednak za sve!

- U tome i jeste problem, što ovdje nema države! Jedino, postoje tri nacionalne oligarhije i one manipulišu ovim ljudima. U suštini, političare ne zanimaju narod i građani koji ih biraju, već samo vlastiti interesi: fabrike, parcele, zgrade, novac - rekao je Amir prilično mirno kao da izgovara nešto što se podrazumijeva.

- Biće bolje, možda treba malo vremena da se stvari urede - bio je uporan Edvin.

- Mi to ‘BOLJE’ čekamo već petnaest godina.

- Šta je petnaest godina u životu?! Prođe za tren...

- Čovjek ne živi hiljadu godina, pa da mu bude svejedno što će petnaest pokloniti nekim budalama - Miranda je bila neumorna u svom gnjevu. - O ratnim godinama da i ne govorim!

 Poslije dobrog ručka, Amir i Miranda su otišli, a Edvin se ispružio na krevetu u svojoj nekadašnjoj sobi i zaspao zdravim snom. Prvi put je, nakon ko zna koliko vremena, sanjao i snovi su bili optimistični, kao da je konačno našao mir i neku vrstu čudnog zadovoljstva što je, vjerovatno, dolazilo od saznanja da mu se više nigdje ne žuri… Činilo mu se kao da ima svo vrijeme svijeta i mogao ga je trošiti kako je htio.

Kad se probudio, pogledao je na sat koji je pokazao tačno osam uveče. Onaj blaženi trenutak u kojem su se, obično, završavala naporna i stresna snimanja... Tada bi se na brzinu presvukao i odlazio na poslovne večere i tulume jer u Milanu, kao i drugdje, moraš ‘vidjeti i biti viđen’ i, uopšte, na tim čudnim mjestima, sklapala su se nove poznanstva i veze, pravili planovi, dogovarali poslovi i snimanja… Pa, još mnogo koješta.

 Takva bi noć najčešće završavala u nekoj od brojnih milanskih diskoteka u kojima se, uz alkohol i drogu, ostajalo do kasnih ili ranih sati, u ovisnosti kako se gleda. Bez obzira što, možda, već u osam ujutro treba ići raditi... Užasni tempo audicija, snimanja, borilačkih vještina i zabave, trajao je danima, mjesecima, godinama. Sada je, konačno, mogao predahnuti, u miru popiti svoju kafu i bez žurbe razmisliti o svemu.

 

II

U gradu

Oko devet izašao je napolje. U ukusno uređenoj vinoteci blizu centra ‘Mirza Delibašić’ na Skenderiji popio je čašu izvrsnog italijanskog vina i u masi ljudi, za jednim stolom, ugledao Zoku Mandića. Nisu se vidjeli (niti čuli) skoro petnaest godina, dugih i suludo potrošenih, mada je u sebi i dalje osjećao gorčinu zbog svađe koja je pokvarila njihovo prijateljstvo... Oni su zajedno odrasli i čitav život bili nerazdvojni, a sada ih je, u tih desetak metara, dijelila nepremostiva rijeka vremena i zbunjenosti, nesporazuma i sujete jer u tih, strahom začinjenih i dramatičnih, nekoliko mjeseci pred rat, pa i sam početak rata, događaji su se odvijali vratolomnom brzinom. Ljudi možda nisu imali vremena da promisle i da, na osnovu stvarnih činjenica, shvate kako se ništa nije promijenilo, samo su izmanipulisani i bezrazložno posvađani... Nepojmljiva propaganda i psihoza učinile su svoje.

 Bez previše razmišljanja, gotovo instinktivno, krenuo je prema Zokinom stolu… S njim u društvu sjedile su tri djevojake koje su se, na svaku izgovorenu riječ, razdragano i glasno smijale, toliko da umalo, jedna od njih, nije pala sa stolice…

 Edvin ju je pridržao i ona se ljubazno zahvalila, a Zoka je mahinalno pogledao i, u trenu, prepoznao starog prijatelja. Teatralno je ustao i bacilli su se jedan drugom u zagrljaj, skakali i veselili se kao djeca čiji je omiljeni klub postigao sudbonosni zgoditak koji ga vodi u ‘baraž’ za Europu... Što je jedina radost za ‘napaćene’ muške duše.

- Hm, parfem... ‘Hugo Boss’. Odijelo ‘Armani’, košulja ‘Valentino’. Cipele?... Siguran sam da je ‘Gucci’ - nabrajao je zbunjeni Zoka.

- Koliko se sjećam, nikada ti nije bila važna ambalaža. Uvijek si preferirao sadržaj - kazao je Edvin, ne skrivajući radost i zadovoljstvo susreta.

- Sadržaj?!... Ma, ni sadržaj nije tako loš. Tebi godine zaista ne mogu ništa. Čuo sam toliko dobrih stvari… Šta, ba, čuo... čitao! Kažu da si top-model u Milanu... Nije valjda da si prestao raditi? - Zoka je, kao i obično, bio preglasan tako da se Edvin osjećao pomalo neprijatno.

- Da, kraj je karijere i sada sam u mirovini.

 

Djevojke su zbunjeno slušale njihovu konverzaciju... Mogle su imati između osamnaest i dvadeset godina, možda malo više, a jedna od njih ‘prepoznala’ je Edvina i razdragano primijetila:

- Čekaj, mislim da sam te vidjela u Madoninom spotu?

- Šta ti je, ona je bila u njegovom! Ko je ta Madona?!... Napravite mjesta čovjeku da sjedne i onda nam može sve ispričati - nastavio je Zoka u svom stilu. - Konobar, daj nam svega...

- Ma, mislim da se tu nema šta pričati. Posao kao i svaki drugi - govorio je Edvin dok je sjedao na praznu stolicu.

- Daj, zajebi skromnost... Jedino, mislim da ti nije pametno u takvom odijelu hodati po gradu! Ovdje su za ‘Armanija’ spremni i ubiti. Istina, ‘šaneri’ nešto slično, povremeno, odnekud donesu, ali glad za autentičnim ‘Armanijem’ je beskonačna.

- Pusti to, nego, šta je s tobom?

- Pa, upravo o tome pričam: radim u 'marketingu'. Reklamiram visoku italijansku modu na balkanskom tržištu, što u prijevodu na bosanski znači: nabavljam ‘robu’ u Trstu i Udinama, nekako je prebacim do Istre, a onda je lako prenijeti je preko Hercegovine i ‘utopiti’ u Sarajevu. U početku je išlo odlično, ali je s vremenom ‘nelojalna konkurencija’ postala nepodnošljiva. Možda nisi čuo, u Grudama šiju bolja ‘Valentino' odijela nego u Italiji. Mislim, prišivaju etikete. Ili u Travniku, ‘Bossova’ - Zoka je sada, zbog povjerljivosti teme, govorio tiho, ispod glasa.

 Cure su samo gledale i slušale. Gotovo na svaku izgovorenu riječ razdragano su se smijale pomalo zbunjene društvom u kojem su se iznenada našle. Imale su zdrave zube i prekrasan osmijeh. Edvin je u njima odmah prepoznao nevjerovatan potencijal svog budućeg posla... Kao i one u njemu jer san svake mlade djevojke je da postane top-model kao što je san svake žene da bude lijepo i moderno obučena.

 Poznato je da u Milanu, svaki božji dan, hiljade i hiljade modela iz cijelog svijeta traži svoju sreću i novac u modelingu, ali malo ih je tako lijepih i zgodnih kao što su cure iz Sarajeva, Beograda, Zagreba i Splita, iz prostora njegovog zamišljenog rezervata za skauting, za lov na talente.

 Ako od svih tih mladih žena samo jedna postane top-model, agent može zaraditi dovoljno novaca za više nego pristojan život jer na Zapadu, modna industrija nevjerovatno mnogo ulaže u vlastitu promociju, tako da je glad i potreba za novim modelima i manekenima ogromna.

- Ako nije tajna, reci mi jesi li se definitivno vratio? - insistirao je ljubopitljivi Zoka.

- ‘Definitivno’ je preteška riječ... Ne znam? Možda?

- Čime se misliš baviti?

- Planiram ovdje napraviti modnu agenciju koja bi bila centar za cijeli Balkan. Bosna je suviše mala da bi se na tako skučenom prostoru pravio posao - objašnjavao je Edvin i nije mu promaklo da su se djevojke prestale smijati, pažljivo gutajući svaku riječ.

- Konačno je neko sposoban došao... Samo, da znaš, ovdje već postoje modne agencije koje su prilično dobre s obzirom na...

- Pa, još bolje. Sarajevo je veliki grad, metropola i vjerujem da ima prostora za sve. Konkurencija je u svakom poslu potrebna. Ona čovjeka tjera da bude najbolji... Uostalom, što ti sad pametujem kad znaš i sam.

- Da, to je istina... Samo, ovdje je tako malo novaca i teško ga je dijeliti sa drugima - najednom je rekla Arnela, djevojka koja je, činilo se, najpažljivije slušala njihov razgovor.

- Zarada u početku nije u prvom planu. Za profit je potrebno vrijeme, najmanje dvije, tri godine. Tek tada, ako si pametno radio možda možeš malo i zaraditi - nastavio je Edvin, a oni su ga sumnjičavo gledali.

- Ogladnio sam od ove priče. Šta mislite da odemo u ‘Haciendu’ nešto pojesti? - kazao je Zoka.

 

Krenuli su pješice prema Baščaršiji... Zakoračili su u prijatnu proljetnu noć i zvijezde su obasjavale grad. Jedino je svježi vjetar sa Trebevića, s vremena na vrijeme, opominjao na dugačku i hladnu zimu koja samo što nije, konačno, prošla... Edvin se sa zadovoljstvom sjećao koliko je puta šetao istim tim pravcem prolazeći pored Likovne akademije koja je smještena u zgradi nekadašnje Evangelističke crkve… Miljacku bi prešao kod Narodnog pozorišta, zatim prošao Jevrejski templ, Novu pravoslavnu crkvu i ušao u Miskinovu ulicu u kojoj je Katedrala.

- Kako se sada zove ova ulica? – iznenada je upitao.

- Ferhadija - rekla je Arnela.

- Pa, uvijek se tako zvala - dodala je Elma, najmlađa među njima.

- Ne, zvala se Vase Miskina... i to je ime dobila nakon Drugog svjetskog rata. Mislim da se, prije toga, zvala Ferhadija, po Ferhat-paši, kao ona džamija dolje... Sad su joj samo vratili staro ime.

- Vidiš s kakvom djecom tvoj prijatelj gubi dragocjeno vrijeme. Nisu bile niti rođene kad smo mi ‘harali’ po ‘Vase Štrase’ - komentarisao je Zoka.

- Ne treba se s tim previše hvaliti jer to znači da godine prolaze i da starimo.

 Treća djevojka, Nela, činila se samozatajena i nije rekla ništa... Iako je bilo prilično kasno, ulicu je preplavila masa ljudi koji su užurbano šetali, često zastajkujući i pozdravljajući prijatelje i poznanike. Čuli su se duhoviti komentari i smijeh. Toliko sređenih djevojaka i momaka Edvin nije vidio niti u Milanu i čudio se, ako se žale da nema novaca, otkud pare za dobru garderobu i skupe parfeme. Očigledno, i to je duh Sarajeva.

 Prošli su pored Begove džamije, zatim skrenuli u jednu uličicu desno i stigli tačno pred ‘Haciendu’. Ispred je bila poprilična gužva, a unutra, u ‘pabu’, još i veća. Gotovo da se nije moglo proći... Srećom, popeli su se na sprat, u poluprazan restoran u koji je iz prizemlja dopirala preglasna muzika, istina, u donekle podnošljivoj mjeri... Dugo su čekali na konobara, a kada je ovaj konačno došao, naručili su hranu i vino (izbor je bio toliko raznovrsan da je najveći problem pretstavljalo šta izabrati).

 Uz večeru i odmjerene gutljaje pića, razgovarali su o svemu. Djevojke su bile ljubopitljive i neprestano su postavljale nova i nova pitanja. Edvin se trudio pronaći prave odgovore i zadovoljiti njihovu znatiželju.

- Kako se osjećaš poslije toliko vremena u svom gradu? - upitala je simpatična Elma.

- Danas je prvi dan i osjećam se super. Šta će biti za nekoliko dana, ne znam... Niko ne može znati.

- Kako se postaje model? Kakve predispozicije moraš imati? Rado bih bila manekenka, mada nisam baš sigurna jesam li dovoljno dobra - rekla je Arnela.

- Za djevojke koje žele postati model, minimalna visina je metar i sedamdeset. Za posao manekenke, potrebno je imati nekoliko centimetara više... Idealne mjere, proporcije su devedeset-šesdeset-devedeset, što u modelingu podrazumijeva grudi-struk-bokove. Naravno, najvažniji je lijep osmijeh i pozitivan karakter - rekao je zadovoljan što je na svom terenu.

- A što ako nisam idealna?

- Onda moraš imati nešto unutra, u sebi, recimo osobnost koja može zadiviti ljude. Kao Kate Moss. Visoka je samo sto šesdeset i sedam centimetara i ima krive noga. Što ne smeta njenoj karizmi. Nije nimalo slučajno da je muza Kelvina Klein-a... Il’, možda, Nela koja ništa ne govori, mada, ja sam siguran da posjeduje zanimljivu osobnost i nevjerovatnu energiju - objašnjavao je Edvin.

 Nela se šarmantno i zagonetno nasmijala. Nije trebala ništa reći jer je njen pogled govorio više od hiljadu riječi. Imala je prelijepe oči, krupne i široke boje badema, pune prirodne usne, dugačku kosu koja je padala na zaobljena ramena i prekrasan osmijeh koji je pokazivao potpuno jednake i zdrave bijele zube... Edvinu je zastajao dah, potpuno siguran da je izrazito fotogenična i da je kamera ‘voli’ na svoj način. Njegovom profesionalnom oku takva je činjenica najvažnija.

- Kada napravim modnu agenciju, želio bih da Nela bude naš prvi model. A vas dvije možete raditi kao manekenke. Jedino vas moram naučiti hodati.

- A šta ću ja raditi? - upitao je Zoka.

- Ti ćeš biti tjelesni čuvar, prestar si za manekena - odgovorio mu je u šali, a ovaj samo kiselo nasmijao.

 Restoran je bio zaista lijepo uređen, iako pomalo mračan. Hrana izvrsna... Degustirali su francuski ‘roze’ kojemu se nije trebalo ništa dodati niti oduzeti. Naprotiv... Djevojke su bile odlično raspoložene. Prečesto su nazdravljale i nekoliko puta poželjele Edvinu sretan povratak ‘domu svome’. Ponajviše, da mu posao ‘dobro krene’ i da mu se 'ispune ostale želje i planovi'.

- Ja sam skroman, nemam posebnih želja... - rekao je šaleći se na svoj račun.

Autor: Nihad Đozić

Vezani tekstovi

LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (1)  (http://bhmagazin.com/kulturaplusblog/10343-nihad-ozi-ljubavni-ivot-top-modela1.html) 

BH Magazin.com