BH Magazin

BH Magazin je startao s novom rubrikom: Kultura plus. Donosimo vam u nastavcima roman Nihada Đozića ( posvećenog ljudima koji više ne žive u svojim kućama: LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA).
Ko viri kroz ključaonicu, može vidjeti nešto što će ga kasnije mučiti.
R. Silverberg
Ljudima koji više ne žive u svojoj kući. Posvećeno najboljem prijatelju.

Nakon, malo je reći, ukusne večere, Zoka je smotao ‘džoint’ i svi za stolom su pušili osim Edvina.
- Od mnogih poroka, jedino taj ne odobravam - rekao je. - Svašta sam vidio u Milanu i bolje vam je da ne znate kakve je vrhunske karijere uništila droga. Započne tako bezazleno s ‘džointom’ ili ‘ekstazijem’, a završi se... bolje da ne pričam.
- U ovom gradu je užasno dosadno i čovjek ne zna što bi drugo radio osim pušio ‘džoint’. Jedino kad si ‘napušen’, sve zaboraviš - razmišljao je naglas Zoka.

Najednom se u restoranu pojavila Mimi.... Iako je nije vidio još od mature, možda više od petnaest godina, Edvin je, u trenutku, prepoznao svoju školsku drugaricu s kojom je izvjesno vrijeme bio u strasnoj i neraskidivoj vezi. Kakvu, možda, više nikada neće imati... Kada su se dogovorili da će poslije maturskog ispita zajedno putovati po Europi, ona se iznenada i iz čista mira udala za sitnog kriminalca Benu.

Nikada nije saznao zašto je tako naprečac i bez ikakvog objašnjenja to učinila. Nikad joj nije oprostio... Mimi je sada stajala nasuprot njega i zbunjeno ga gledala. Kao da ne vjeruje svojim vlastitim očima. Zatim je spustila pogled i pogledala u drugom smjeru… Ustao je iza stola i prišao joj.
- Ne znam da li me se još sjećaš?
- Tebe je teško zaboraviti - rekla je i zagrlila ga. - Vidim da si sa starim prijateljem i u lijepom društvu. Ja sam sa prijateljicom, baš smo se...
- Zoku sam slučajno sreo... Dugo me nije bilo i htio sam malo prošetati, vidjeti grad i...
- Ne moraš se truditi, znam sve o tebi... Ništa se nisi promijenio. Kao i uvijek, okružen slatkim malim djevojčicama - kazala je pomalo zaplićući jezikom.
- One su Zokine prijateljice. Znaš da ja nisam iz te priče. Valjda se sjećaš...
- Puno je godina prošlo. Meni se ne trebaš pravdati. Samo, ponekad, uhvati me panika jer će uskoro i moja kćerka Irma, nedavno je napunila petnaest godina, sjediti sa dva stara šminkera kojima neće moći odoljeti.
- Siguran sam da će biti pametnija od tebe - kazao je Edvin pomalo uvrijeđeno.
- Vidim, još mi nisi oprostio...
- Ne mislim da je bilo potrebno opraštati. Bili smo mladi. On je imao novac, auto i...
- Nemaš ti  pojma. Ako baš želiš znati šta se dogodilo, pitaj svog prijatelja, on ti može reći.
- Nemam ja prijatelja u ovom gradu. Već je petnaest godina prošlo kako ne živim ovdje. Ali, sad sam se vratio i možda bude drugačije.
- Bolje bi bilo da si ostao u Milanu. Ovdje je zaista sve drugačije... Imaš li neki broj na koji te mogu zvati? Želim upitati za savjet u vezi s tim poslom kojim se baviš.
- Na starom sam mjestu, u istom onom stanu na Marijindvoru. Broj telefona je, vjerovatno, u imeniku.
- Potrudiću se da te pronađem - rekla je i otišla.

Edvin se, u nekom čudnom raspoloženju, vratio svom društvu. Zoka ga je ljubopitljivo gledao.
- Nemoj slučajno da bi podgrijavao ‘hladan krompir’. Onaj njen Beno je luđi i opasniji nego ikada. Sve što ti treba možeš dobiti za ovim stolom. Jedino je Arnela trenutno i privremeno zauzeta - šaputao mu je na uho.

Već je bilo skoro dva sata ujutro kada su, podnapiti i čudno raspoloženi, krenuli iz restorana. Usput su sreli mnoštvo ljudi koji su kao ilegalci, u taj kasni sat, izlazili iz brojnih kafića i restorana u kojima su ‘ubijali’ vrijeme i realnost...

Rastali su se kod ‘Vječne vatre’. Zoka i Arnela su uzeli taksi i odvezli se Dalmatinskom ulicom prema Bjelavama. Elma je stanovala tu u blizini, kod nekad čuvenog restorana ‘Dva ribara’, a Nela i Edvin, do neke mjere zbunjeni i nemirni, nastavili su pješice dolje niz Titovu ulicu...
- Živim na Pofalićima i baš mi prija da prošetam do stana. Noć je zaista prijatna - rekla je ona.
- Pa, mi smo skoro susjedi. Ja stanujem blizu ‘Holliday inna’.

Hodali su gotovo bez riječi. Nela se pretvarala da je šutljiva, a on je razmišljao o tome šta bi trebalo napraviti sljedećeg dana da bi, čim prije, registrovao firmu i počeo raditi... Tek kad su stigli do njegove zgrade, ona je, pomalo bojažljivo i oprezno, izgovorila onu nedvosmislenu rečenicu.
- Hoćeš li da idem s tobom?
- Ne. Zaista bih htio da radiš u mojoj agenciji, a ja nikad ne miješam posao i privatnost - kazao je i prvi put zažalio zbog svojih pravila.

III
Iskušenje

Probudio se tačno u sedam sati. Navika koju je stekao u Milanu. Miranda je skuhala kafu i dnevna soba je prijatno mirisala na davno prošla vremena. Dočekalo ga je prekrasno aprilsko jutro, vedro i sunčano. Već se moglo sjediti pored otvorenog prozora. Čuo se cvrkut gradskih ptica i vika uličnog prodavača novina... Ljudi su užurbano odlazili na posao, a Edvin je polagano ispijao kafu, pušio prvu jutarnju cigaretu i čitao magazin star približno godinu dana u kojem je pronašao zanimljiv, skoro istinit, tekst o sebi ilustrovan fotografijama.
- Baš fino, sad ću da im naplatim honorar - šalio se.
- Pa, valjda si im ti dao slike - čudila se Miranda.
- Ja?! Prvi put ih vidim... Sigurno su ih ‘skinuli’ sa interneta. Nisu čak ni potpisane. Ne znamo ko je fotograf.
- Kako je moguće?
- Nemam pojma. Mislim da su snimci napravljeni za vrijeme snimanju televizijskog spota za ‘Rafaelo’. Ne sjećam se da sam vidio nekog fotografa. Inače, morao bi mi platiti honorar. Znaš, danas imaju velike teleobjektive i fotografišu sa distance.

Nakon doručka, negdje oko devet, Edvin je po Mirandinoj preporuci nazvao advokata Markovića koji je imao kancelariju u blizini i zamolio za termin u vezi sa registracijom firme.
- Možete doći odmah ako želite - rekao je advokat.

Već u deset sati bio je kod njega.
- Volio bih, ako je moguće, da se čim prije uredi papirologija. U sljedećih nekoliko dana potražit ću poslovni prostor i javit ću vam adresu - rekao je.
- Imate li nešto dogovoreno, neku lokaciju? Možda vam mogu pomoći? - ponudio se advokat.
- Vjerujem da možete. Najvažnije mi je da prostor bude u centru grada i da izgleda pristojno.
- Tu u blizini, u jednom od nekadašnjih ‘Unisovih’ nebodera, postoji atraktivan prostor, nešto više od sto kvadrata, mislim da je na drugom spratu... Jedino, ne znam hoće li vam cijena odgovarati?
- Ako je prostor dobar i zanimljiv, cijena će najvjerovatnije biti prihvatljiva.

Advokat je počeo listati crni kožni notes glasno nabrajajući svoje obaveze...
- Najbolje je da odmah odemo pogledati.
- Molim vas, ako imate vremena.
- Evo, samo da uzmem ključeve.

Prostor je zaista bio odličan, prije svega funkcionalan. Imao je ogromnu prijemnu prostoriju, zatim dvije manje kancelarije, čajnu kuhinju, kupatilo i toalet. Sve je, nekako,  bilo u staklu, sa puno svjetla, prilično veliko i otvoreno, dobro opremljeno i sa prelijepim pogledom na grad,... posebno na zgradu Zemaljskog muzeja, fantastičnu arhitekturu iz austrougarskog perioda. Naravno, cijena najma bila je u skladu s kvalitetom i lokacijom, pogotovo izgledom i utiskom koji ostavlja.

Edvin se nije previše premišljao i dvoumio. Istog trena zamolio je odvjetnika da pripremi prijedlog ugovora, mada, za početak na godinu dana, što je vjerovatno dovoljno vremena da se vidi hoće li posao ići ili ne. Bez obzira na prvotno oduševljenje da će posao sigurno krenuti, trudio se biti racionalan... I tako je počelo.

U sljedećih nešto manje od mjesec dana Edvin je radio na dva paralelna kolosjeka koja su nužna kod velikih projekata i životnih prekretnica...

Najprije je uz pomoć Amira uredio kancelarije i studio. U prvoj, zapravo najvećoj prostoriji, na centralno mjesto postavio je veliki pisaći sto ispred kojeg su majstori napravili malu improviziranu pistu dugačku desetak metara... Na desnu stranu stavio je dva trosjeda od crne kože i niski sto, a na lijevoj je smjestio zanimljiv ‘fotografski studio’ sa rolama raznobojnog papira, reflektorima i rekvizitima. Manju kancelariju je opremio za sebe, s tim da je u većoj napravio priručnu šminkernicu i garderobu u kojoj je planirao vremenom stvoriti vlastiti fundus odjevnih predmeta. U čitav prostor ugradio je dodatna svjetla i police za set-kartice i albume sa slikama koje je već naručio iz Italije.

Na zidovima su visile velike uokvirene fotografije što ih je Amir izradio sa negativa koje je Edvin godinama sakupljao po čitavom svijetu. Imao je slike s većinom top-modela tog vremena: Cristie Turllington, Cindy  Craford, Naomi Campell, Claudiom Schiffer, Lindom Evangelista, Evom Hercigovom, Carlom Bruni i još sa Marcusom Scheckenbergom.

Uporedo je, zajedno sa Zokom i Arnelom, radio na okupljanju budućih modela i manekenki koje su njegova sestra Miranda i Amir fotografirali za početak u ‘natur’ varijanti. Bez stajlinga i šminke... Edvin je na svim sastancima pažljivo zapisivao važne  podatke, brojeve telefona onih koji su ‘prošli na audiciji’. Na taj način je u kratkom roku odabrao desetak djevojaka i nekoliko momaka. Njima je pripremio ugovore i druge papire potrebne za rad u agenciji koja još nije bila službeno registrirana, ali već je imala svoje ime:
- ‘City Model Management’.

Naravno, prvi ugovor je bio napisan za Nelu i još se samo čekala dozvola za rad, transakcijski račun i pečat firme, pa da se udruženim vanjskim i unutarnjim kapacitetima krene u posao... koji mu je značio sve u životu: pomogao mu da preživi, da upozna mnogo zanimljivih ljudi i da sretne ženu svog života.  

Vrijeme je neosjetno i brzo prolazilo ostavljajući nevidljive tragove na nemirnoj ali zadovoljnoj Edvinovoj duši. Radio je danonoćno potpuno zanesen idejom da cijeli projekat treba biti besprijekoran... Loli je rijetko telefonirao, ponekad kasno noću kad bi se umoran vratio u stan, tek da joj kaže da je sretan, da ga posao ispunjava, ali da mu ona beskrajno nedostaje.
- Ne znam koliko će trajati? Sigurna sam da tamo djevojke u redu čekaju pred tvojim vratima. Mislim da je pitanje dana ili trenutka kada će se dogoditi ono što slutim. Možda te još malo drži zaljubljenost. Uskoro ćeš me zaboraviti i živjeti neki svoj život u kojem neće biti mjesta za mene - rekla je, a u njenom mekanom glasu osjećala se usamljenost.
- Molim te, nemoj tako govoriti. Znaš da ni meni nije lako. Borim se sa samim sobom.

‘Borba’ je bila prilično teška...

Tražio se i preispitivao u fikcijama realnog svijeta, ponekad licemjernog i pokvarenog, boreći se sa vlastitim dvojbama i sumnjama. Demonima prošlosti koji bez puno muke lome i najjače karaktere... Edvin možda nije bio takav. Život u modnom svijetu, pogotovo u Milanu, ostavi trag u duši... Pokušao je držati se po strani, ali ne možeš na glavu skočiti u more, a da ne skvasiš kosu. Ana-Maria, naučila ga je svemu što ‘nije znao’.  Odbjegla ‘crna ovca’ bogatih roditelja koji su je samo novcem održavali u životu. Njen jedini posao bio je... da uživa. Tražila je 'zadovoljstvo' u kokainu. Sljedećeg jutra, mamurna i zbunjena, krivila je Edvina za sve što se ‘dogodilo’... Ona je učinila i nešto korisno. Upoznala ga je sa svojim bratom Paolom, vlasnikom modne agencije i Edvinov život se bitno promijenio. Posao je pomogao da očvrsne i preživi...

Nekoliko godina kasnije sreo je Lolu koja mu je omogućila da sačuva normalan život, da ostane uspravan čovjek u granicama svojih mogućnosti, da ponekad pokaže ranjivost poslije koje se svi osjećamo bolje... Uredili su svoju vezu na najbolji mogući način: posložili stvari, postavili prioritete i zaplovili beskrajnim prostranstvima života udvoje... Lola je, prije njega, izvjesno vrijeme bila zaljubljena u svoju najbolju prijateljicu. Živjele su u istoj sobi u nekom kampusu blizu Milana. Tada je studirala engleski i mislila je da joj ništa ne nedostaje. Zatim se nešto ‘slomilo’ u njenoj duši i potražila je muškarca. Imala ih je nekoliko pred Edvinom... I njen je život trebalo 'posložiti' i urediti. Trajalo je skoro deset godina da bi sve bilo kako treba. Zaista su se potrudili. Pogotovo Lola. I sad joj on tako vraća. Na vrhuncu međusobnog povjerenja, preseli se u Sarajevo... ‘Borba’ je bila više nego teška.

Jedne noći, Edvin je pao u iskušenje. Sjedili su u njegovom uredu, pili vino i Nela ga je gledala sa neskrivenom željom. Svaki pokret,  osmijeh, riječ... vodio je u nedvosmislenom smjeru. Nije mogao odoliti. Sve se dogodilo iznenada, u djeliću sekunde... Trgali su odjeću jedno sa drugog... Imala je prekrasno tijelo, čvrste grudi i male bradavice koje su bičevale njegov stomak. Ljubila je njegov pupak i stiskala muškost koja je narastala do neslućenih visina.

Zatim je osjetio njene pune usne i zube i nikada u životu nije doživio tako nešto. Ona je vladala njegovim tijelom koje su misli zauvijek zapustile i u takvom stanju nikakve odluke nije moga donositi. Činilo mu se da će umrijeti od užitka...

Kada je predosjetila da se Edvin približava vrhuncu, Nela je pustila da sperma 'štrcne' po njenom licu...
- Tako mi se najviše sviđa - rekla je.

On od zadovoljstva nije mogao ništa reći. Samo je pokušavao udahnuti vazduh i predahnuti, ali vremena za odmor nije bilo. Nela je majicom obrisala spermu i spretno se namjestila želeći i za sebe komad slastne torte koja joj nije pripadala.

Edvin je ležao na pisaćem stolu, ona je sjedila na njemu i vješto njihala uskim bokovima u ritmu laganog konjskog kasa koji se u ovisnosti od temparamenta jahača na kraju pretvori u galop. Tako započne i završi se... Onog trena kada osjeti neponovljiv vrhunac. Streslo ju je nekoliko puta ostavljajući tragove na licu i utrobi... Nije ga ispustila sve dok i posljednji gram slasti nije uzela samo za sebe jer za nju, jedino je užitak bio važan i potreban. Sve ostalo smatrala je suvišnim.

Nasuprot tome, njemu se za tren učinilo da je konačno spojen sa svojom prošlošću i da je ponovo dio tog zanimljivog grada i sjećanja... Takva bizarna činjenica stvara osjećaj zadovoljstva, pripadnosti, identiteta, trajanja... Sjedili su jedno pored drugog i pokušavali doći do zraka kojeg je nedostajalo. Osjećali su se kao nijeme ribe na suhom i koprcali se u vlastitoj nepromišljenosti i nelagodnosti. Pogotovo Edvin koji je prekršio prvo i sveto pravilo profesije i dobroga ukusa. U djeliću sekunde, pogazio je ono što je godinama stvarao i gradio... Zatim je zapalio cigaretu i glasno uzdahnuo.
- Ovo baš i nije profesionalno. Model i agent trebaju živjeti na distanci... Ne znam šta da kažem, kako da se opravdam?... Bilo je jače od mene.
- Bilo je tako dobro i glupo je kajati se.
- Ne kajem se, samo mislim da je nepromišljeno.
- Ako se budeš previše žalio, odmah ćemo sve ponoviti - rekla je šarmantno i samouvjereno pogledala u njega. - Da znaš, meni nikad nije dosta. Mogla bih se cijelu noć ljubiti.
- Moramo raditi, ne samo uživati - kazao je i posmatrao njeno tijelo koje je bilo savršeno skladno i čvrsto.

Autor: Nihad Đozić

Vezani tekstovi
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (1)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (2)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (3)
BH Magazin.com