BH Magazin

Sjetih se Jusufa, onog živahnog i radoznalog dječaka koji je, neko vrijeme, živio u našoj kući. Poslije je otišao u bijeli svijet tražeći nešto drugo... Mislim da ni on sam nije znao šta? Išao je
s nekom intuicijom, znatiželjom, bez kompleksa, koračao po velikom i bezobzirnom svijetu nudeći svoju čistu i zbunjenu dušu za komadić pažnje i prepoznavanja.

Otac je zabrinuto i sa zanimanjem pratio njegov put opisan u kratkim pismima i telefonskim razgovorima, u onim nerečnim mislima koje se čitaju između redova i koje ne može pročitati svako. Čovjek mora imati 'oko sokolovo' i zdravu seljačku pamet. Bez obzira što živi u gradu. Bez obzira što vrijeme prolazi, a put se odužio, otac je u pravom trenutku shvatio da je to put bez kraja i da se Jusuf nikada neće zaustaviti.
-    Jusuf se neće smiriti - rekao je nervozno majci koja je, za razliku od njega, oca, strpljivo čekala. - On će uvijek nešto tražiti i to mi ne smeta toliko, ali mi smeta što ne znam šta on to, tako uporno i tvrdoglavo, traži?
-    Traži svoj put - skrušeno je kazala mati dok su pili kafu na terasi ispred ulaznih vrata koja je gledala u bašću.

Jusuf je tu sliku ispijanja kafe na teresi okupanoj u toplom zapadnom suncu uvijek nosio sa sobom. Sliku oca i majke koji su ostali u njihovoj porodičnoj kući s tom razlikom da je mati bezuslovno čekala, a otac se, u jednom trenutku, pomirio sa sudbinom. Muškarci su racionalni, a žene žive u svojim emocijama sa svojim željama i strijepnjama koje se, rijetko kad, ostvare.

Djeci je lako, oni mogu kako im se prohtije. Svijet je prostran, a sloboda beskonačna... Otac se nerado sjećao svoje mladosti. Bilo je to ono ratno i poratno vrijeme kad se nije znalo šta je gore - borba za opstanak ili borba za goli život. Kao prafraza rečenice iz Zaratustre: 'Neki se ljudi rađaju prerano, neki se rađaju prekasno. Želim se roditi u pravo vrijeme'!

Možda je lakše svijet učiniti boljim i onda će svako bož'je vrijeme biti pravo. I za Jusufa i za njegovog oca i za djeda i pradjeda. Tako i sa materine strane... I na strani rodbine, komšija, prijatelja i poznanika. U svakoj kući, u svakoj ulici, gradiću, odavde do kraja svijeta, od kraja svijeta do početka života.

Otac nije bio tako naivan kao Jusuf. Iskustvo je važna stvar u životu i to je ona poluga kojom možeš vlastiti život podići za stepenicu više da bi ti bilo bolje. Da bi svima bilo lakše... Ali, očevo iskustvo malo pomaže nadobudnom Jusufu. Bilo čije iskustvo malo pomaže bez obzira što u mudrim knjigama piše da se 'budale uče na vlastitim greškama, a pametni na tuđim'?
Kao da se svako od nas želi opeći na žeravici koju je sam nehotice upalio.

Niti su oni bili pametni, niti smo mi budale. Možda je, samo, svijet (približno) tako ustrojen. Posjeduje vlastita pravila koja služe da ih se ne pridržavamo. Čovjek ništa toliko ne prezire i ne podnosi kao pravila. Pogotovo svoja. Spreman je iskoristiti svaku, pa i najmanju, priliku da ih pogazi. Da promijeni tok svog života. Za kojeg nikad ne zna da li ide u pravom smjeru. To čini iz straha koji je uzrok i posljedica. Ono čega se najviše boji, to ga pokreće.

Otac je svoju mladost proživio u onom vremenu kada se uspostavljao red i rad. Kad je država  prošla težak, ali pobjednički rat. Iza kojeg su ostale ruševine i pustoš koju je trebalo popraviti. Mukotrpno raditi i još podnositi stegu novouspostavljene 'narodne' vlasti... Čini se, trajalo je godinama. Pet puta duže nego rat. I, kad je konačno sve prošlo, kad se moglo živjeti u nekoj vrsti ugodnog i udobnog života, ubirati plodove svog rada, novi rat. Jebiga!

U godinama dugačkog i trajnog mira, Jusuf je povremeno dolazio kući da vidi roditelje, svoj grad, prijatelje i poznanike. Da napuni baterije za svoje beskonačno i iscrpljujuće putovanje kojem nije bilo kraja. Nikada neće ni biti. Čovjek uvijek bježi od onoga čemu se neprestano približava... Od vlastite smrti.

Mamu je svaki njegov dolazak ispunjavao zadovoljstvom i istinski je uživala. U trenutku, bez obzira koliko je trajao. Govorila je sve one riječi koje su se mjesecima taložile u njezinoj glavi
i koje su bile stoput promišljene. Kao da ih je naučila napamet. Sve je morala kazati jer ko zna kad će opet doći i koliko će ostati... Mada, uopšte nije važno. Svako od nas živi svoj život i niko nikome neće stajati na putu.

Otac je, svakoga dana, postajao sve zabrinutiji. Teške misli skupljale su se u njegovoj glavi. Nije bio siguran treba li ih kazati. Da štogod ne nasluti. Da štogod nehotice ne pokvari.
-    Moraš jednom stati. Ne možeš čitav život bezglavo i besmisleno jurcati naokolo. Košta to i para i živaca. Smiri se, već jednom!
-    Niti je bezglavo, niti je besmisleno. Vjerovatno tražim sebe i ne želim se smiriti. To je  sudbina kojoj se ne mogu oduprijeti - rekao je Jusuf dok je pakovao stvari u svoj crni kofer.

Spremao se na dugačak put. Bilo je šest sati uveče, a trebalo je preći pet stotina kilometara ceste koja vodi u bolju budućnost. Poljubio je mater i ocu pružio ruku do sljedećeg viđenja. Ona je stavljala vruć burek i sirnicu u plastičnu kutiju da mu se nađe u putu, a otac je razmiljao šta da mu kaže jer nešto mora reći. Možda je poslednji put?
-    Molim te, bilo kad da stigneš, nazovi me da mi javiš da je sve u redu prošlo. Znaš da se sikiram i da ne mogu da spavam od brige. Kakvi sve hajvani voze po našim cestama...
-    Ma, nemaš brige, javiću se ja - govorio je Jusuf, a neka slutnja šunjala se kroz kičmenu moždinu prema glavi.

Sjeo je u auto i odjurio u svom smjeru. U smjeru kretanja. Nigdje se nije zaustavljao, žurio je da se što prije vrati ženi koja ga je strpljivo čekala. Osjećao se dobro jer mu se činilo da je  ispunio većinu svojih dužnosti koje je sebi odredio. Svi su, hvala bogu, dobro i zdravo i svi će, valjda, dočekati ono što žele i čekaju.

Otkucavala je ponoć kad se dovezao u grad svog trenutnog življenja. Sve je govorilo da se još jedna etapa njegovog života uspješno zavšila. Parkirao je auto ispred svoje zgrade i uzeo kofer. Ušao u lift i začuo lavež psa na drugom spratu koji je osjetio dolazak gospodara. Njegova žena je već uveliko spavala...  Odmah je uzeo telefon da se javi... Predugo je trajala zvonjava.
-    Halo, ko je to?... - bunovno je upitao otac.
-    Jusuf! Samo da javim da sam sretno stigao...
-    Koliko je sati?
-    Prošla je ponoć.
-    Pa, dobro je ako si stigao... Što me budiš?!... Kasno je.
-    Hoću da ti kažem... da sam stigao!