BH Magazin

BH Magazin je startao s novom rubrikom: Kultura plus. Donosimo vam u nastavcima roman Nihada Đozića ( posvećenog ljudima koji više ne žive u svojim kućama: LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA).
Ko viri kroz ključaonicu, može vidjeti nešto što će ga kasnije mučiti.
R. Silverberg
Ljudima koji više ne žive u svojoj kući. Posvećeno najboljem prijatelju.



- Naravno, mi naplaćujemo i troškove za portfolio, set-kartice, slanje materijala i slično, što bi precizno naznačili u ugovoru sa našom agencijom u kojem su roditelji supotpisnici s obzirom da je Irma maloljetna.
- Ne znam, razgovaraću sa Benom, pa ću ti javiti.
- Daću ti prijedlog ugovora da možete razmisliti o tome. Ako imate advokata, bilo bi dobro da se posavjetujete i sa njim.
- Nisam znala da je tako komplikovano.
- Naprotiv, sve je prilično jednostavno. Samo, ove stvari se moraju raditi profesionalno i onda neće biti problema. Tvoja kćer ima potencijal, a ja sam siguran da joj mogu napraviti karijeru. Ako bi se dogodilo da ugovor bude nečijom krivicom prekinut, taj mora snositi posljedice. Konačno, radi se o novcu.

V
Žena njegovog života

Mimi se nije javljala nekoliko dana i bilo je to napeto iščekivanje. Edvin je čuvao odličan posao za Irmu - snimanje kataloga i velikih plakata za poznatog proizvođača nakita. Namjerno je odugovlačio sa ‘castingom’ i čekao da se Mimi javi sa dobrim vijestima... Ali, ona nije nazvala.

Zatim je, jednog jutra, u agenciju ušao Beno. Pošto je bila velika gužva, Edvin nije odmah primijetio iznenadnog gosta. Tek kad ga je Arnela upozorila, digao je glavu i ‘uhvatio’ njegov pogled. Ugledao je krupnog, zdepastog čovjeka u tijesnom odijelu sa pogrešno izabranom kravatom i pomalo smiješnim brkovima. Poznavao ga je površno i sigurno bi već zaboravio na njega da mu nije preoteo ‘ženu života’ kako je tada mislio. Prišao mu je i rukovali su se:
- Ja sam Edvin...
- Znam ko si, a i ti dobro znaš ko sam ja - rekao je ovaj pomalo osorno.

Ušli su u Edvinovu kancelariju i on ga je ponudio da sjedne:
- Ne, neću sjediti - kazao je Beno, pažljivo razgledajući slike po zidovima. - Mimi mi je objasnila o čemu se radi i došao sam ti reći da ja taj ugovor neću potpisati. Irma je mlada, nema još punih šesnaest godina i mislim da je rano za nju.
- Moje iskustvo govori da su to najbolje godine da se započne karijera modela.
- Sam ću odlučiti koje su godine najbolje. A ako već bude radila kao model, meni ne treba ni agencija, ni agent. Ja ću biti njen agent jer ja nabolje znam šta je dobro za moje dijete...
- Naravno, to je vaše pravo, ali treba biti oprezan. Ovaj posao može biti nepredvidiv, ponekad opasan. Svašta se događa u modnom svijetu. Nije svaka agencija dobra - Edvin je pokušao biti dobronamjeran.
- Ja sam rekao svoje, toliko da znaš. I neću dozvoliti da Mimi iza mojih leđa radi protiv mojih interesa!
- Nije bila namjera da se radi nekom iza leđa. Mimi je tražila savjet i ja sam rekao ono što smatram da je najbolje. Dugo sam u ovom poslu i vjerujem da je moj prijedlog i plan za Irmu obostrano prihvatljiv...
- Nemam namjeru posredniku davati proviziju.

Rastali su se prilično nervozno, bez pozdrava. Jasno se vidjelo da oni imaju neke neraščišćene račune i da sujeta blokira normalnu komunikaciju. U takvim situacijama stvari mogu lako krenuti u krivom smjeru. Edvinu je to govorila intuicija i unaprijed se plašio onoga što će se, možda, dogoditi, jedino što nije znao kada i gdje... Naravno, to će svima donijeti štetu i bit' će kasno da se stvari poprave. Ali, tako je u iracionalnom svijetu koji ne zna poslovati.

Naravno da je bio razočaran, međutim on nije mogao ništa učiniti. Mogao je samo nastaviti raditi s nesmanjenom žestinom i čekati drugu priliku... Posao se dobro ustalio i već je to bila ona faza rutinskog poslovanja - svakodnevni sastanci i audicije, ugovori, snimanja, fotografiranja, modne revije i, nezaobilazni odlasci na poslovne ručkove, večere i prijeme... Što je sastavni dio poslovne komunikacije.

Upoznao je mnogo ljudi i shvatio da je u gradu stasala jedna potpuno nova generacija mladih menadžera i vlasnika firmi koji su na brzinu zaradili ogroman novac i imali velike apetite. Vozili su skupe automobile, kupovali stanove, kuće, jahte, zemlju, želeći preko noći ostvariti ono što im je ranije iz brojnih razloga bilo nedostupno... Na drugoj strani, ogromna većina ljudi, koji su, svi po redu, stvarne žrtve rata i tranzicije, nemaju ništa... Konačno je otkrio da stvari nisu idilične kako se u početku činilo i postao svjestan da neće sve ići glatko kako je mislio. Ono na što je upozoravala Miranda isplivalo je na površinu... i kvarilo prvobitnu sliku koja je bila pomalo idilična.

Jedne večeri u ‘The Club-u’ Edvin je sreo Jusufa Nuhanovića, školskog druga koji je, neposredno nakon rata, nekako završio u kriminalnom miljeu Sarajeva. Vjerovatno se htio i on, kao i mnogi drugi, na brzinu obogatiti, što je pošlo za rukom samo probranima. Poslije nekoliko godina zatvora i intenzivnog promišljanja, potpuno se povukao.
- Supruga i ja imamo mali italijanski restoran u atraktivnom dijelu grada na Breki i mogu ti reći da mi je super. Zaradimo dovoljno za pristojan život i ne boli me glava. Šta čovjeku više treba od vlastite obitelji, dobre hrane i vina, i dobrog zdravlja, naravno - govorio je Jusuf tapšući ga prijateljski po ramenu.
- Drago mi je da si se primirio i da si pronašao svoju sreću - rekao je Edvin.
- A šta mi drugo treba? Imam dobru ženu, tri sina, jednog smo napravili dok sam bio u zatvoru, i jedino što mi je važno, svaku marku ušteđevine dat ću na njihovo školovanje. I to ne ovdje. Moja će djeca studirati u Beču, Londonu... Sad dobro uče i želim da postanu neko i nešto. Neću dozvoliti da ponove moju grešku. Kriminalci mogu završiti ili u zatvoru ili dva metra pod zemljom...
- Tebe su tada, koliko znam, zatvorili zbog ‘šverca’ alkohola, a ove što uzimaju ‘reket’ i nekažnjeno teroriziraju grad... Vlast im ne može ništa.
- Naravno, kad ih je većina korumpiranih... Ja sam svoje odležao i nikog se ne bojim. A ti, ako budeš imao kakvih problema, nazovi me. Malo nas je ostalo rođenih u ovom gradu. Među ovima koji su došli za vrijeme rata ili poslije, mnogo je onih koji nemaju nikakvih obzira. Prije se znalo šta se smije i šta ne smije. Primitivizam je zavladao, primitivizam i sila na svakom koraku.
- Teško se navići na novo vrijeme i ljude koji ne biraju sredstva.
- Pratim ja ono što ti radiš i drago mi je da si uspio... Čuvaj se, ovdje ti danas mogu sve oprostiti, osim uspjeha... Ne znaš ti s kim imaš posla i šta te čeka.
- E, baš si me utješio, Jusufe - rekao je Edvin i obojica su se od srca nasmijala.

Jusufova žena Sena, koja je sjedila pored muža, bila je Edvinova susjeda i njihovi su se roditelji, u ona fina prošla vremena, često družili. Zajedno su odlazili na more, na planinu... Pogotovo na Drinu na pecanje... Te rijeke, iz svog djetinjstva, Edvin se sjećao  sa najviše nostalgije i radosti.
- Moraš se oženiti, Edvine. Vrijeme ti je da se smiriš i da imaš djecu. I da prestaneš lutati po bijelom svijetu. Pomisli na roditelje. Da su živi, to bi im sigurno bila najveća želja. Život je samo jedan. Čovjek ga treba pametno potrošiti - rekla je ona, pomalo sjetno.
- Naravno da se mora oženiti. Zašto bi njemu bilo bolje nego meni - Jusuf se nije mogao uzdržati šaljivog komentara.

Senine prijateljske riječi djelovale su kao ‘melem na ranu’. Natjerale su ga na razmišljanje... Kada se te noći vratio u stan, Edvin je nazvao Lolu.
- Halo, Evropa, zemlja zove.
- O, višestruki prognanik se javlja.
- Lolči, šta radiš?
- Pripremam se za spavanje.
- Planiraš li nešto za vikend?
- Ništa pametno. Mislim da ću se smrtno dosađivati. Možda ti imaš neku ideju?
- Slušaj, poslaću ti kartu na ‘AlItaliu’, želio bih da dođeš ovamo. Istina, karta je do Zagreba jer nema direktnog leta za Sarajevo, ali ja ću doći autom po tebe - kazao je.
- Jesi li siguran da je pametno da dolazim?
- Naravno, ova agonija već predugo traje. Vrijeme je da nešto napravimo od naših života.
- Plašiš me, Edvine...
Sutradan, vozio se automobilom prema Zagrebu. Bio je petak, negdje iza tri sata popodne, kada je avion iz Milana sletio na aerodrom Pleso. Jedva je izdržao carinsku i pasošku kontrolu, toliko ju je želio što prije zagrliti. Lola je bila sve u njegovom životu i konačno je shvatio da je došao do zida i da nema više kud. Jedino glavom da opali...
Dugo su stajali zagrljeni na izlazu broj osam. Kad je krajičkom oka vidio taj broj, Edvin se sjetio da je to njegov ‘sretni broj’. Lola nije imala svoj sretni broj, bila je čvrsto na zemlji i svi brojevi bili su njeni. Znala je šta je u životu važno, šta nevažno i nerado je eksperimentirala. Koliko puta mu je to već govorila, ali teško ide u njegovu glavu.
- Razlika među nama je u tome što ti misliš ‘da je sreća uvijek na nekom drugom mjestu’. Ja znam da je ovdje, u nama - rekla je.
- Mislim da me život iskušava i borim se koliko mogu.
- Vrijeme je da prestaneš tražiti opravdanja.

Spustili su se novoizgrađenom cestom do Splita i prespavali u malom primorskom hotelu. Izgledalo je kao da su sada prvi put zajedno. Ponovo su otkrivali skrovita mjesta duše i tijela, gledali se u polumraku ulične svjetiljke koja je bacala snopove škrte svjetlosti u sobu i dodirivali se sa novootkrivenom strašću. Činilo se da će svakog trenutka izgorjeti u buktinji ljubavnog žara i da od njih možda neće ostati ništa...
Autor: Nihad Đozić, BH Magazin.com

Vezani tekstovi
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (1)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (2)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (3)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (4)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (5)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (6)