BH Magazin

BH Magazin je startao s novom rubrikom: Kultura plus. Donosimo vam u nastavcima roman Nihada Đozića ( posvećenog ljudima koji više ne žive u svojim kućama: LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA).
Ko viri kroz ključaonicu, može vidjeti nešto što će ga kasnije mučiti.
R. Silverberg
Ljudima koji više ne žive u svojoj kući. Posvećeno najboljem prijatelju.

Milovao je njenu kestenjastu kosu, gledao oči boje meda koje su svjetlucale u tami i tamnu put kakvu imaju Italijanke. Vrhovi njenih grudi ocrtavali su se u obliku sjenke na zidu i pojačavali opijenost morem, ukusnom ribom i vinom s kojim su, nekoliko trenutaka ranije, u hotelskoj sobi, napunili dušu i želudac. Zatim su se ljubili gotovo cijele noći i on je bio potpuno siguran da je u jednom trenu osjetio ‘nečujni prasak’ začeća, što sigurno nije promaklo niti Loli. Poznato je da žene imaju neuporedivo jaču intuiciju. Zastali su u nekom blaženom stanju i gledali se u hipnotičkom delirijumu. Oboma je bilo kristalno jasno šta se dogodilo i kakve su životne odluke te noći donesene.

Rano ujutro kupali su se u hotelskom bazenu na otvorenom i, uz obilan doručak začinjen svježim vazduhom i toplim suncem, pravili planove za budućnost... Otprilike oko podneva krenuli su nekako u tom smjeru. Starom jadranskom magistralom do Ploča. U Viru kraj drevnog grada Narone, kod ‘Mate i Đuđe’, na samoj obali jednog od rukavaca neponovljive delte Neretve jeli su riblje specijalitete koje je Lola hvalila na sav glas. Za nju je sve bilo novo, drugačije i zanimljivo, što je uticalo na njeno raspoloženje. Nikada je nije vidio tako razdraganu i razigranu kao da ju je zrak opio. Svaki čas je nešto zapitkivala...

- Je li Hercegovina veća od Bosne?

- Nemam pojma. Mislim da nikad nisam vidio ili čuo da postoji neka granica - odgovorio je. - Ali znam da se Bosna kao država u starim spisima pominje još prije hiljadu godina.

Usput su se zaustavili još u Počitelju i Mostaru da ona vidi stari (novi) most koji je srušen u ratu... Ma koliko da joj je Edvin objašnjavao kako se i zašto dogodilo, Lola to nije mogla odmah razumijeti. Ne zato što je možda ‘politička’ neznalica ili naivac, već je ta stvar, u suštini, nepojmljiva. Ko su ti ljudi, odakle i zašto su došli, da li je njihova misija bila upravo u tome da sruše to što su srušili - remek djelo graditeljstva ili njihovo postojanje nema nikakvog zdravog ljudskog smisla?

U Sarajevo su se dovezli oko devet uveče. Padao je sumrak i grad je, onako osvijetljen, izgledao prelijepo. Otišli su u njegov stan na Marijindvoru i ona je dugo razgledala obiteljske slike i knjige, stari namještaj, ćilime i zavjese, izglancan parket, pokušavajući kroz njegovu obitelj i okruženje bolje upoznati čovjeka za kojeg će se uskoro udati...

Ko je on, zapravo? Koje je vjere i nacije, kakva je njegova prošlost i ko su njegovi preci... Čovjek bez tradicije, bez korijena, i nije čovjek, već samo efemera, biljka koja se slučajno negdje u rano proljeće pojavi na kakvom proplanku, a onda, iznenada, već početkom ljeta nestane, upravo u trenu kad sunce jače zasija i kad prežive samo oni sa moćnim korijenom i karakterom... što je od sudbinskog značaja i važnosti.

- Ko si ti, stranče? - upitala je. - Nisam sigurna da te poznajem dovoljno dobro...

- Postavila si teško pitanje. Mislim da čovjek ne može imati samo jedan identitet. Osoba sa više identiteta je bogata osoba. Ne samo u prenesenom značenju. Ja sam pomalo i Italijan. Skoro petnaest godina živio sam u tvom gradu, sjećaš se? Do neke mjere sam Evropljanin jer mi se dopadaju vrijednosti koje Evropa zastupa i trudim se živjeti ih. Mada, sigurno je da sam ponajviše Bosanac. Tu sam se rodio, tu sam odrastao i to me beskrajno raduje. A ti, strankinjo? Ko si ti?

- Imao si dovoljno vremena da shvatiš... Mislim da znaš puno toga o meni, da sam lijepa, pametna, neko kome možeš vjerovati i da mi je stalo do tebe... Što se tiče identiteta, želim ih imati više, samo ne želim da oni imaju mene... Podjednako su opasni i ‘višak’ i ‘manjak’ identiteta.

Razgledao ju je sa puno ljubavi i znatiželje... Zajedno su čitavu deceniju. Oni imaju svoju prošlost i tajne. Proživjeli su udvoje  nebrojeno lijepih trenutaka... jer živjeti sam je kao noćna mora. Polagano umiranje u samoći, u tami prazne sobe. Kad nikog nema da upali svjetlo. Kad čezneš da vidiš poznato, drago lice i nekoga komu možeš vjerovati... Mislio je:

- ‘Čovjek zaista mora poznavati onog s kim će provesti jedan dan, a kamo li čitav život. Svi problemi, zapravo, nastaju iz međusobnog nepoznavanja, loše ili nikakve komunikacije. Niti su svi ljudi dobri, niti su svi loši. Razlikuju se po mnogo čemu, imaju različita interesovanja i sklonosti i niko normalan ne može imati ništa protiv toga, ali može, ima pravo i slobodu za svog životnog saputnika izabrati nekog koga dovoljno poznaje i voli bez obzira na ustaljena, izmišljena pravila i stereotipe. Kao što Lola voli... Ili, kao što ja volim nju... Ali, mene život stavlja na kušnju, vrag se uselio u moju glavu i nagovara me na stranput’...

Intenzivno se preispitivao u posljednje vrijeme. Kao nikad do tada. Promjena mjesta bivanja, kada se privikneš na novo stanište, naravno da mijenja i ugao gledanja. Slično kao kod ‘bijele magije’, postupka i tehnike s kojim se vremenom dostiže ‘razdvajanje’ duše od tijela. Vrhunski utreniran čovjek može nakon višemjesečnog zapisivanja vlasititih snova, te iste snove režirati. Kulminacija je ono što se naziva ‘astralna projekcija’ - da ustaneš iz kreveta i ‘vidiš’ sebe kako spavaš... Gledaš druge ljude, one koje voliš, vlastitim duhom. Rasterećen tijela... Rasterećen razuma, predrasuda, stereotipa. Tek tada znaš.

VI

Normalni ljudi

Edvin je pozvao Mirandu i Amira i svi zajedno su otišli na večeru u ‘Park prinčeva’, restoran na obroncima Trebevića, uglavnom iz dva razloga. Prvo - u restoranu pripremaju izvrsne bosanske specijalitete, a drugo - sa lijepo uređene verande pruža se divan pogled na grad, pogotovo na njegov najljepši, stari dio. Nekako je bio siguran da će se to dopasti izabranici njegovog srca...

I zaista, Lola je bila oduševljena i hranom i pogledom... Sjedili su za prvim stolom na terasi i lagana muzika tamburaša uživo prijala je ušima. Kako je još bio dan, pogled je dopirao daleko - vidjelo se kao na dlanu i ona je, konačno, upoznala taj slavni i znani grad, nažalost najviše poznat po posljednjem ratu, bez obzira ko je za njega kriv... Sam grad nikome ništa nije mogao skriviti... U njemu su živjeli ljudi različitih kultura, vjera, i jasno se vidjelo, po vjerskim objektima, po kućama i zgradama da su se, kroz istoriju, tu miješale kulture i civilizacije i da se živjelo onako kako se moglo u atmosferi međusobnog komšijskog poštivanja ili svima barem snošljive tolerancije.

Ona je to odmah primijetila i komentarisala:

- Sigurna sam da je bilo beskrajno zanimljivo živjeti u ovom, malo je reći, prelijepom gradu...

- Naravno da je zanimljivo - nasmijao se Edvin.

- Ali i teško, pretpostavljam... - dodala je, a on je znao što ona pod tim podrazumijeva.

- Za normalne ljude ovdje je oduvijek bilo lako živjeti. Za one druge, vjerovatno nije - kazao je Amir, izbjegavajući na svaki način priču o proteklom ratu.

Miranda se, naravno, nije mogla uzdržati. Nekakvu potisnutu gorčinu nosila je u sebi, što će je pratiti do kraja njenih dana. Najteže su nevidljive posljedice. Apsurdno je - ma koliko pričali na tu temu, duša se nikad ne očisti i truje naš vlastiti život...

- Mi smo preživjeli rat. Ne volim se ni sjetiti kako je bilo užasno. Međutim, svima nam je bilo isto. I što je najvažnije, ostali smo živi. Problem je kako preživjeti danas, kad je rat već odavno završen... Kad nas stalno drže u stanju napetosti.

- Nemoj večeras o tome.

Iznenada, jedan slučajni pogled i Edvin je otkrio tamo, nekoliko stolova dalje, sjedili su Mimi i Beno, te još dvoje ljudi, muškarac i žena za koje mu se učinilo da ih odnekud poznaje. Nije se mogao odmah sjetiti ko su oni... Mimi ga je pogledala kriomice i on je uhvatio njen pogled i nije rekao ništa jer je znao da je ona s mužem koji će pogrešno shvatiti svaku njegovu, pa makar i bezazlenu, reakciju. Instinkt mu je govorio da je mnogo bolje držati distancu.

Pripremajući se da konačno saopšti vijest zbog koje je priredio ovu večeru, Edvin je odlučio da pokuša zaboraviti Mimi i njeno društvo, pa značajno pogleda u Mirandu.

- Tebi ću, kao mojoj sestri, prvoj objaviti važnu vijest. Lola i ja vjenčat ćemo se krajem septembra. Nismo još odlučili gdje ćemo živjeti, ali kako smo ovu odluku donijeli u Splitu, gradu koji nam se dopao, možda ćemo tamo kupiti stan. Zanimljiv grad, dobro lociran, između Sarajeva i Milana, i dovoljno velik za posao kojim se bavim.

- Čestitam, od srca. Zaista sam sretna - rekla je Miranda.

- Možemo praviti duplu svadbu - kazao je Amir oduševljeno. - I mi se namjeravamo oženiti najesen.

- E pa, za ovako dobre vijesti, zaslužujemo šampanjac! Konobar, molim vas, možete li...

Ubrzo je stigla flaša dobro ohlađenog pjenušca i nekoliko puta su diskretno nazdravili. Ljudi za susjednim stolom ljubopitljivo su se osvrtali prema njima.

- Za zdravlje, dug život i puno djece - govorili su.

Kada je, u jednom trenutku, tokom te prijatne večeri, Edvin pošao u toalet, dogodila se čudna koincidencija. Naletio je, u hodniku, na zbunjenu Mimi...

- Vidim,... izgleda da proslavljate nešto?! - znatiželjno mu je gledala pravo u oči.

- Da, slavimo ... Ne znam šta bih ti rekao.

- Čemu tolika tajanstvenost?

- Nažalost, ne mogu govoriti o tome. Suviše je osobno... Sjećaš se moje sestre Mirande?

- Naravno da se sjećam. Amira, isto tako, poznajem. Ali, ta djevojka, nju prvi put vidim.

- Šta bi konkretno htjela znati?

- Zanima me ko je ona... ako nije suviše osobno.

- Zove se Lola Portinari i...

- Da, da... Sad mi je kristalno jasno... Zaista je lijepa. Želim ti sreću.

- Hvala... I žao mi je što se ništa nismo dogovorili za Irmu. Beno je bio kod mene i rekao je što namjerava. Siguran sam da pravi veliku pogrešku. Ti ljudi, sa kojima sjedite, mogu vam stvoriti samo probleme... - u trenu mu je postalo jasno ko su oni.

- Poznaješ ih?

- Dovoljno je ovo što sam ti upravo rekao...

- Znam da su iz Zagreba i da tamo imaju agenciju... Kako je Beno došao do njih, o tome, ako mi vjeruješ, zaista ne znam ništa - šaputala je, kao da ju je bilo strah.

- Mislim da sam ih jednom vidio u Milanu na Sajmu mode... Oni nemaju ništa, nikakvih referenci. Stvar je suviše ozbiljna da bi se kockala sa Irminom budućnošću. Ne možeš je prepustiti u ruke nepoznatih ljudi. Ti si mama, tvoja odgovornost je najveća.

- Beno je takav i teško mi je boriti se sa njim. Uvijek misli da je najpametniji. Nekoliko puta htjela sam ga ostaviti, ali sam se plašila. Znaš da je on spreman na sve. Najviše se bojim da će mi uzeti Irmu.

- Žao mi je, ne mogu ti pomoći. Samo ću ti savjetovati da budeš oprezna.

- Nisam sigurna da savjet može pomoći.

- Ja nemam ništa drugo.

Odjednom se, niodkud, pojavio Beno.

Autor: Nihad Đozić, BH Magazin.com

Vezani tekstovi
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (1)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (2)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (3)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (4)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (5)
LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (6)

LJUBAVNI ŽIVOT TOP MODELA (7)