BH Magazin

Dok slušam Massima „daj mi razlog da budem tu“ i čitam Satenske stihove Gorana Tadića čini mi se da pjevač i pjesnik odišu istom nježnošću, pristupačnom i prepoznatljivom.

„Ja sam slovoslagač, nepismen i bezimen, vlasnik srz za izradu i popravku snova“, opisuje sebe Goran. A među koricama pucaju od snage stihovi zapisani perom vrsnog pjesnika, velikog čovjeka i dobrog druga.

„Misliš da je teško stihove pisati“ postavlja pitanje Goran čitatelju već u prvoj pjesmi. Nije, rekla bih, čitajući dalje. I shvatam da je teško utonuti u sebe tako duboko kao što to Goran radi. Teško je opisati se bez šminkanja, ali njemu je to lako. Goran diše među stihovima, živi sa i u njima, Goran je stih.
Jednostavne svakodnevne situacije Goran majstorski zakomplikuje, pa ih pojednostavi tako da se nađemo licem ka licu i sa vjetrom, i sa kišom, i sa snjegom i sunčanim danom. „Budi tu da manje pušim“ veoma jednostavno, ali i posloženo na način koji malo ko zna. Goran uspijeva u nakani da bude i dodiriv i nedodiriv. Daje se, nekad malo, a nekad objeručke. Uvijek altruistički , ljudski, čovječno.
Izvor njegove inspiracije „govori pogledom, jer je žena, jer zna. Na njemu svojstven način položena na žrtvenik sopstvenog mu srca, dok on, nepismen i bezimen, stihove po njoj prosipa. Divno je biti žena u pjesmama Gorana Tadića. Kraljica, vladarica, lijepa i fatalna, bitna.
Pisma njena Goran zna napamet, iako tvrdi da je za njih nepismen. „prislanja ih, kao melem, na grudi“. Goran voli stihom, rimom, metaforom, ali i srcem koje je „krivac“ za riječi koje teku.
„Mogla si još malo da mi nedostaješ, znaš koliko mi to znači“. U ovim stihovima Goran otkriva svoju slabost, želju za ispunjenjem snova, pa makar i kroz osjećaj nedostajanja.
U pjesmi „Prečica“ Goran kaže da „ponekad voljeni koriste istu prečicu “ i da „blažen je onaj ko kroči u nečije oči“. Postoji li iko ko nije poželio da se vidi u oku voljene osobe? Ne, i zato će ovi stihovi biti pamćeni, jer Goran se usuđuje pblikovati želju svih nas.
Stihovima „Starim, a nije svaki starac mudrac“ počinje Posljednja, a ja se nadam da to, zaista, nije. Jer Goranovi stihovi bude želju za čitanjem, iščitavanjem, analizom i pronalaženjem. Upetlja situacije, na izgled jednostavne i već odživljene, da im drugu dimenziju i vodi nas u prostor između zvijezda koje otkucavaju skladnošću njegovih misli. Goran zna šta nam treba i to nam i daje. Poznavalac ljudi, ljudskosti, nježnosti i strasti, servira nam skladnost i ljepotu ljubavi, veličanstvene i vrijedne življenja, a i smrti među riječima, da bi se ponovo rodili u nekoj drugoj pjesmi koja, nepobitno, život veliča. 
„Žurili smo da se zaljubimo, a ljubav ne traži dobrovoljce“ nastavlja u pjesmi Posljednja. Da, istina je, ishitrenost ubija ljubav, dovodi je na rub i baca u bezdan.

Od rođendana za Gorana je „Lakše čestitati Novu Godinu, čak i stranca, opravdan pijanstvom, izljubiš na ulici“. Ovim nas dovodi do činjenice da ponekad i nepoznato je dobrodošlo više nego li poznato. Jer u nepoznatome pronalazimo neke druge razloge za radost, dok poznato nudi iste priče i iste ljude.

Goran svoja osjećanja u Satenskim stihovima naziva „Balzamovanim“, jer „ Na hartiji ostaju vječno da liče na sebe“. Tako ih čuva, tako ih se prisjeća, na taj način osjećanja će odoliti vremenu i zaboravu.

Pjesnik Goran Tadić moli da mu se oprosti za stihove. „Otisak moje duše tvojoj duši nije dorastao“, tvrdi, jer „to su samo nepismeni leleci, jadikovke, vapaji i čežnja iz sedamnaestog veka“...
Sigurna sam da Goran vidi pjesme ovako, ali mu ne uspijeva mene ubijediti da to, zaista, jeste „staromodan način da se tuga proglasi za ljubav.“ Ne, ne kupujem tu ponudu, jer su me zarobili i satima sam ih iščitavala, pronalazeći i gubeći se u napisanom. 

Goran Tadić, pjesnik, čovjek i veliki prijatelj, poznavalac žena i muškaraca, hrabar da se otkrije, ali i sakrije među riječima koje mu venama teku.
Hvala što si moj drug, Gorane

Goran Tadić-Biografija: Rođen talentovan

Umjetnošću se bavi iz samo jednog razloga – da bi imao šta da doživi.

Tanja  Zubčević-Alečković, BH Magazin.com

O STIHOVANJU

Misliš da je teško stihove pisati?
To je samo otisak duše na papiru!
Možeš ga gužvati, paliti, brisati,
al' ne možeš sprečiti strasti da naviru.

Moraš sebi krv isisati,
Kožu izvrnuti (to boli, dabome!).
Pa, da li je teško pesmu napisati?
Nije teško, kad imaš kome!

U PUKOTINI VREMENA

Došlo je vreme i za ovo.

Prošlo je vreme.

Stalo je. Prestalo. Nestalo.

Stalo je sve, čiji bi najmanji pokret

produžio vreme za još jedno sećanje.

Mislio sam da će boleti.

Voleo bih da boli.

Kako ne boli, a ima veze sa tobom?

Ni ti, ni ja ne pamtimo kada si otišla,

mnogo je vremena od tada proteklo.

Iznenadićeš se, najzad i ja odlazim.

I ja sam iznenađen, nij...