BH Magazin

Drina je nekada davno bila Zelenika. A i danas je tako. Lijepa da ti se duša istopi na vrelom ljetnom suncu. Toliko iskonska i drugačija. Čovjek pomisli da je to danas jedino pristojno mjesto gdje se isplati umrijeti. Od ljepote. Bolje nego od smrti. Lakše nego od noža ili metka. Ili, nedaj bože, od granate... Zato Drinu svi svojataju i misle da njima pripada.


Piše: Nihad Đozić

Proslava Bajrama u Bratuncu i Sarajevu... Zanimljiva kombinacija. Pogotovo za nekog ko ne praktikuje vjeru, a trudi se da slavi sve živo i neživo. Ponajviše prirodu. Ne propušta niti jedan praznik. Ne svoj, ne svojih prijatelja i poznanika.

'Godina bez praznika je kao dugačak put bez gostionice'. Ne sjećam se ko je to napisao, ali je prilično tačno... Ljudi vole lagodan i lakomislen život, a on je za praznike upravo takav - bezbrižan i relaksirajući.

U Bratunac sam stigao vozeći pored neponovljive Drine. Ne sjećam se da je ikada bila toliko lijepa. Ne mislim na obalu i one vikendice koje se grade bez ikakvog plana i logike, ali Drina, stara dama, svake godine dobija na šarmu i ljepoti. Kao najbolje vino. Kao ja kad hoću da se utješim zbog činjenice da godine (i život) brzo prolaze i da smo svakog dana stariji i mudriji.



Kao da su, najednom, svi otkrili ovu plahovitu i dugovječnu rijeku. Doskora je bila 'prirodna nepogoda', 'nužno zlo', 'granica', nešto što je prema Jadranskom moru - ništa... Ljudi su čitave godine skupljali pare da bi otišli do Neuma ili Ulcinja, da bi spremni dočekali ono obavezno malograđansko pitanje:
- 'A gdje ste vi bili, na moru'?
- 'U Prčnju'...
- 'O, baš lijepo, mi smo bili u Zeleniki, ali smo svaki dan išli u Dubrovnik'.
- 'U Dubrovnik? Pa, šta ste tamo radili'?
- 'Ništa, samo smo se kupali'...

Drina je nekada davno bila Zelenika. A i danas je tako. Lijepa da ti se duša istopi na vrelom ljetnom suncu. Toliko iskonska i drugačija. Čovjek pomisli da je to danas jedino pristojno mjesto gdje se isplati umrijeti. Od ljepote. Bolje nego od smrti. Lakše nego od noža ili metka. Ili, nedaj bože, od granate... Zato Drinu svi svojataju i misle da njima pripada.

Nepromišljeni govore da je ona 'granica civilizacija'. Drugi, opet, da je 'kičma' i spremni su se boriti 'do poslednjeg čo'jeka'. I da će je 'popiti', ako treba. Treći se nadaju da će, jednom, svoju državu 'proširiti' do njenih čudesnih brzaka i bogatog ribljeg fonda... Četvrti se pozivaju na 'prirodno pravo' i hiljadugodišnju tapiju.

A ona dostojanstveno teče, ne mareći ni za koga i sve će nas nadživjeti. Kad ostane poslednji čovjek na ovim prostorima ona će i dalje teči svojim putem jer je vječna. Sve drugo, prolazno je. Šuplja priča... Propadala su carstva i kraljevstva, nestajale i nastajale države, u krvavim sukobima otimali smo jedni drugima ono što nije naše, ono što smo samo posudili od budućih pokolenja da im sačuvamo i vratimo neokrenjeno... Mi ni tako jednostavan zadatak nismo u stanju izvršiti... Po čemu će nas pamtiti? Po ratovima koje smo vodili? Po broju zločinaca i žrtava? Po onome što smo opljačkali i zapalili?

Čini se da će svako onaj ko pokuša prisvojiti Drinu, izgubiti i ono što ima... Jasno je da je prirodu nemoguće prisvojiti i zadržati za sebe. Ona pripada svima. I ljudi pripadaju njoj, a ne obrnuto. Istina, čovjek se malo zaboravio, osilio, zaplovio opasnim putevima vlastite oholosti i arogancije (umislila žaba da je vo i pukla k'o lubenica), ali će ga ona, priroda, veoma brzo, potsjetiti da je mali, ništavni stvor. Prah i u prah se vraća.



Dok sam vozio prema Sarajevu, razmišljao sam o tome kako je čitav život jedan veliki praznik i treba ga pametno 'potrošiti'. U suživotu sa prirodom. U suživotu sa samim sobom. I tek onda će život sa drugim ljudima dobiti svoj smisao. Ko želi sebi dobro, nema razloga da drugima misli loše.

A Drina je, kao i priroda, dovoljno velika za sve one koji je vole.

BH Magazin.com