BH Magazin

Kako sam 20 sati utjeriv'o jedan dug i jedan po jedan kraći espreso

 

Onomad, u aranžmanu ''Gold Toursa,'' bio sam u ulozi sjedećeg geometra koji je premjerav'o put od Amsterdama do Tuzle. Izuzetna atmosfera, porazbijane predrasude, strahovi i nedoumice, kad je bus u pitanju, pa i ljubaznost osoblja su me inspirisali da svojim ''mekšim jezikom'' koji tu i tamo, je l' te, bocne, zaglavi se (ga) zabilježim prvo putovanje busom u Bosnu. Dodatna motivacija za noćašnje na(u)badanje po tastaturi je dugogodišnje prijateljstvo sa vlasnikom ( Ademom ) ''Gold Toursa, '' koje je počelo, nekako traljavo, a završilo se da je bolje ne bi valjalo.

Ekipu u autobusu pomenute firme sačinjavali su, vazda budni, ljubazni i oprezni, majstori za upravljanje grdosijama na razvučenim putevima: Bjeloglavić Edin ( pozdravio sam Ti Ibrahima ) Edo, Jugić Šefik-Kega, i Husić ( Begić? ) Kemal, od milja Kemo. Predusredljivi i raspoloženi za sitnija bockanja, na bosanski način, ovi momci zaslužuju sve pohvale, a o plaći nek gazda razmisli. Naime prvi put sam se u busu osjećao kao u avionu. Komfor, naša raja, kafa, sokić, keksić...po želji. I naravno, kad smo se približili Bosni i kad su nam pospadale ''Evro-maske'' i kad se začuo nekakav Horo s radije, i kad je bljesnulo s nekoliko monitora, i kad se vazduh prozračio, i kad su oni noćni golubčići prestali da stidljivo, poistiha i podmuklo, kruže i golicaju za nosnice...sve je bilo ko sa razglednice. Po peesu. Inače, ako ne vjerujete ovom hm? kliknite na njihov sajt: http://www.goldtours.ba/o_nama.htm, pa ako i dalje ne vjerujete, a niste nevjerni Toma, faćajte prvu liniju i probijajte se k Bosni i Hercegovini. Probijajte se na vrijeme i o svom zadovoljstvu.

 

NOĆ KNJIGE I GOLUBČIĆA

Blizu je i ponoć. Moćna mašina, kroz Njemačku, razgoni guste pramenove magle. Nekoliko golubova presretača u zadnjoj sekundi izbjegava nagon za kricima, mimoilazeći se sa šoferšajbnom. Dok za jata komaraca nije bilo spasa, možda i po neki crni leptir u tamnom okruženju koje se rasprostiralo po Hićinoj prapostojbini. ( Neki kažu vukojebini )

Osim šofera svi ostali spavaju ili se prave da spavaju? Negdje s pročelja il' ozada stigne po neki pušten golubčić, u vidu izmrcvarenog neprijatnog mirisa koji me navodi na pomisao kako se naši dijasporci oskudno i suhoparno hrane. Naravno, ne svi, neki baš dobrano jedu i hrane se raznovrsno, bogato i osebujno, uz to su darežljivi pa hrane i druge ito mož' misliti taze govnima, jer ih i oni apetitli žderu, pa misle da će i drugim' prijati. Zajebata igra čaščavanja, čišćenja i pročišćenja. Neka su blagos-lovljeni  oni koji će kleknuti pred reisa, samo nek paze da su im šlajpici u unutrašnjem džepu. Nije on ( efendum Ce ri ć ) takv, ma jok, nije reis takav, više je nikakav, nego treba mu za kulu bijelu!  Gadafi ( proveren prijatelj Svinjoševićevih štovatelja, op. a ) je do sad ućero oko dva miliončeta Evrića i trebalo bi još samo tri pišljiva miliončeta, ali otkako je NATO počeo da serucka čelični izmet nad Libijom, Gadafijevi novci vise u magli, negdje iznad čuvenog tornja kog su, a ko bi drugi? podigli tornjaci. Jadna raja i sirotinja zadovoljava se svojim duhovnostima, veleć bolje da mi njima dižemo nego oni nama da spuštaju. A presvijetlom reisu treba kula, što jes jes! Šta je, recimo, bolji onaj Hitlerov omladinac što po vascijeli dan u Vatikanu mrzi muslimane. ( Možda su ga, sad skoro, u Zemlji kravata i metalnih krletki iz kojih cvrkuće nova sorta papiga, nazvana sanaderčići, Kroati ubjedili da muslimani i nisu tako loši-za probavu, pa i zabavu. Jer znano je da smo mi njihovo cvijeće, a što nas malo malo pa trgaju za strukove i pupoljke, odnosno još nedozrele cvjetne glaviće, nije čudo, jer i sami znate cvijeće i jes za saksije, samo ga treba dobrom zemljom zaogrnuti, a bosanska je ponajbolja, bar za nas. Ha, jah, i još  nJešta, već rekoh, ako kleknu nek' paze lovčanike i nek' gledaju da reis kleči ispred njih,  jer vidite i sami da je pedofilija nabujala ko Ambrozija. ( Novo-razotkriveni gologuzi patrijarh, čuveni Kačevenda, koji je dobrovoljno, u doslu s anamo njhovim ratoborno-ravnogorskim bogom oduzimao nevinost monasima, đakonima, ( vikno ga je sigurno i vikarima ), i ostalim dječacima koje su mu nabavljali na pijacama bijelog roblja?! Dok je nekim monahinjama kao što je, recimo, isposnica Biljana platno krvaviše-zeleno, uzaludno oduzimati devičanstva  jer one su, po funkciji, nevine i kad bataljoni kroz njih profuraju. Jah, nebeska čistota i zemaljska grozota valjda hoće zajedno. A razlika, ako ćemo pravo, između crne mantije i modro-zelenog ćurka je kao između kokošijeg i našeg Jajca sve zajedno s povremenim vodoskocima. Samo kad se sjetimo Gluhe Bukovice, gluho i daleko bilo!

 

FLUROSCENTNA SLOVA PAGANSKOG POETE

Svi spavaju, osim šofera ili se prave da spavaju. Malkice bih i sam dremn'o, ali moj prijatelj Denis Dželić ne da pa ne da! Odnosno njegova knjiga, poezija u prozi, prozna poetika. Knjiga koja me ispunjava, nadahnjuje,  asocira... te nagoni na razmišljanje kako je Bog namjerno slične razmakao, kao i ostala sjemena, ako ni zbog čeg drugog a ono zbog maksime da su najbliži uglavnom najdalje. Eh, jah. U busu su sva svijetla pogašena, osim onog koje škiljeći iznad mene prosipa zlatnožute niti na ionako fluroscentna slova knjige ''Paganski poeta,'' autora Denisa Dželića, poslednjeg bosanskog romantika. Negdje iz dubine knjige grme stihovi antologijske pjesme koja se zove kao knjiga ili se knjiga, s punim pravom, zove kao pjesma. Cijela knjiga, kao i cijela Bosna, kao i cijela ljubav što se rasula nedođijama i obroncima pročerdane i osakaćene mladosti vrvi od pitanja kako preživjeti sebe i to među ovolikim vjerničkim zanosima koji liče da su i nebesa popadala na koljena, dok iz daljine gromoglasna zvona razbijaju monotoniju kao Grci tanjire. Kako je sve ono što je u čovjeku tako daleko i nedostižno, kao što sam i sam sebi-počesto, i ja, i ovaj bus, i ovi nesretnici, u njemu, što im život prolazi iznad nekoliko točkova, ispod oblaka i između snova, uz tvrde sendviče i pod naponom flaširanu vodu. Po neki usnuli putnik odašalje nerazgovijetno mumljanje ili krkljanje, kao da sanja ponovno gubljenje domovine koju na naše oči divlji čopori razvlače po drugi put u ovom vjeku! Liči da je gubimo kao majku od njene djece ili pastorčadi, svejedno. Put putuje Latif aga koji nema namjere da stane, jer kad god ga uključe on samo putuje. Putuj igumane i ne misli na manastir.

BOŽIJA VOLJA NAGONI DA SVOJ SVOME ZAGONI

A kako je, te kad je, počelo ovo moje putovanje? Davno je počelo, pradavno. Iz dva razloga. Prvi, onaj bolniji, putujem na dženazu rahmet majci Fatimi, odnosno na ukop par posmrtnih ostataka, od oca Mehe, još uvjek ni traga ni glasa, da je i u zemlju propao dosad bi ga našli. Tako su ga vješto bratunački ušljivi i balavi sakrili.  Drugi sramniji podatak i moj inat ili ti tjeranje kera, mada je prilagodnije vašaka, je takođe počeo davno. Čini mi se da je bila 2005. gospodnja godina. U kancelariju Stichtinga ( Štihting ) BiH u Amsterdamu, u kojoj sam ( u to vrijeme ) sjedio na stolici tzv. koordinatora, ušao je naš čovjek, meni do tad nepoznat. Ime mu je bilo veoma pamtljivo i nije morao da ga ponavlja. Predstavio se kao Adem iz Zenice. Ne znam, ali svi me Ademi asociraju na Adama i Adamovu jabučicu rezanu a ne prerezanu, te kalemljenu po tuđim voćkama u njenim voćnjacima.

Moja malenkost je nenadnom gostu ponudila stolicu, kaficu, s mogučnostima soka il raskiseljene vode- pride, i dva uha koja su bila spremna da čuju nepoznatog posjetioca. '' Otvorio sam novu autobusku liniju na relaciji Amsterdam-Sarajevo pa mi treba pomoć''-kazao mi je tad naš Ademaga. Po mojoj procjeni, izgledao je zamišljeno i vjerovatno se pitao je l' potrefio na čovjeka ili na gulikožu, šičardžiju, skota koji odmah gleda da insanu zguli kožu, ne pitajući jesi l' odumro il još ko biva mrdaš. Pomislih u sebi: pogrešna adresa-ako tražiš šofera, ali ostah nedorečen. ''Trebaju mi adrese naših ljudi na koje bih uputio jedno obavještenje o novoj liniji, vremenu vožnje, cijenama.'' Pa Vas molim da mi pomognete, pošto sam čuo da Vi imate puno adresa.'' Pogledao sam u nabrekli registar koji je zaista bio filovan tzv. kontributerima i njihovim adresama. Da, dobro, pomoćiću, ali prvo bez persiranja i velikog podmićivanja-nasmijao sam se...''Ako nekad budeš putovao autobusom samo se javi''- rekao mi je na rastanku Adem. Naravno, u međuvremenu sam ga odveo na ručak kod tadašnje prijateljice koja nas je bolje dočekala nego mene samog. Pa ja dvojica su sigurnija, jer jedan će sigurno ostati. Vodio sam ja Adema i u Roterdam, u Centar, odnosno IKC- džemat-Selam, ali tamo smo džabe išli, ne dadoše adrese? Posle sam se sjetio one naše: ''Božija volja nagoni da svoj svome zagoni,'' a oni imali svog poslovnog pulena, i tako.

ZVANIČAN POČETAK SVEČANOG UTJERIVANJA DUGA

Još je trajala ta 2005. gospodnja godina, kad je iznenada zasmrdjelo uokolo Udruženja u kom sam glumio koordinatora. Smrduckalo je i ranije, kao što smrdi i danas danile, ali tad je kanalizaciona cijev ( s daljinskim navođenjima ) bila uperena u moje prnje i ovo mene u njima. Pukla priča po Amsterdamu! A kad pukne, smrad baruta je neuništiv, dok sam ne iščezne ne vrijedi nam surle začepljati. Znao sam da, ako bih i pokušao da iznosim popišanu istinu, da mi je u vjetar lajati, i da će mi obuća mokra ostati, znao sam da im moram, princip je princip i ako nije Gavro, kad tad dug vratiti ili utjerati-svejedno. U tom znanju sam i zaboravio a pošto sam nastavio da i dalje živim nova pakovanja govana naparfemisana skupocijenim taze kradenim parfemima su stizala ko suša u Kragujevac. Dokaz da je ljudskom rodu najbliži krmeći jest svinjska gripa u koj su nas farmaceutski giganti zaista usvinjili.

I, evo, u noći majskoj, tekuće 2011. gospdnje godine, čitajući Paganskog poetu, udobno zavaljen u skupocijeno sjedište, autobusa Gold Toursa, počinjem nepoznatim haberušama da ućerujem onaj iz 2005 go. dug. Jer dug je dug, pa i kad je kraći mora se vraćati. Dakle, gospodo s odbranjenim doktoratima na: kompirušama, zeljanušama, kljukušama, razbacanim grahom, prevrnutim kafenim šoljicama, oglodanim jagnjećim ( radi ogledanja-vraćanja-bajanja ) plečkama, poredanim kašikama i kašikarama, uredno iščitanim horoskopima, u markiranoj odjeći taze ukradenoj... O, vi čijoj djeci iz ušiju klijaju krompiri a u snovima ih proganjaju zrna graha il pasulja velika kao Himalaji, dok im se ( mašallah ) obrazčićima razlijeva zlatnožuta boja, ko da su pilići domaćim kukuruzom kljukani. Domaće je domaće, brajko moj! Daklen, evo vam Ademov i moj, i od ovih putnika, odgovor da je noćas zaista udobno, te da mi plaho prija što vam ga vraćam sa nateznom kamatom, zbog zakašnjenja, ali vam ga vrćem kako treba! One paretine koje sam navodno drmnuo od Ademage za vaše zapišane ( jer je Amsterdam sav zapišan ) aTrese tek sad nakon 5-6 godina trošim jer putujem gratis-bre! A svima vama kojima sam taj put ostao dužan odgovoriti kolko sam namaknu upravo, s halalom, ućerujem taj dug.

Postoje dakle utjerivači duga u zemaljskim mapama i utjerivači vjere u nebeskim mapama. Razlika između zemaljskih i nebeskih utjerivača je minorna, prvi, uglavnom, koriste olovne a drugi ( kad je recim Vatikan ili ( gluvo bilo ) naša Gluha Bukovica u pitanju, koriste manje razornu punokrvnu municiju. Svaka vrsta i podvrsta utjerivača dejstvuje po istom principu, utjerati dužniku, žrtvi,  bio dug ili kratak, ali svakako utjerati.

Gospodo, ne morate se kriti i drhćati od svakog šuštanja, jer su te aktivnosti ( zavlačenje u mišije rupe ) zločinci rezervirali. Ne morate strahovati za sopstvene stražnjice, njih vam je, da zahvalite onima što leže još nenađeni, kraljevina Nizozemska obezbjedila. Učitine bar jedan korak ka ljudskosti, ne obazirući se na to da smo se mnogo uščuli. Hoće to preko ljeta, naročito na pošumljenim djelovima telešceta, pogotovo ako nisu pokošena a dobro se zasađuju. Ne dozvolite da se uščujete kad odete tamo gdje su nas i uputili, čim smo nakon igre ispali ko čigre, tek onda nema nade ni mirisa ni pomade. Mažite se istinom jer i vrapci znaju da se dobro mažete dok Konjovići rintaju u dvije smjene!

DIMNI SIGNALI NAD MELKERTOVOM

Nakon svih ovih surovih misli i odaslatih poruka o utjeranom sevapu ili dugu pauziramo na nekoj njemačkoj stanici. Pušači vuku punim plućima, sve jednu iza druge, a zlokobni dim poput oblaka leluja iznad parking-stanice. Reklo bi se, jer tako liči, da je cijela Njemačka, zajedno s onom zlobabom, p(r)opušila.

INTERESANTNI I ČESTITI SAPUTNICI

Umal' da zaboravim pozdraviti društvo u ćošku, sprijeda, u sredini, i na sećiji. Nakon ponoći, ono kad smo odmarali kod Melkertove, autobus se napunio do vrha. Negdje do pred zoru, zaista mi je razgovor sa Almirom Zukanovićem itekako prekratio vrijeme. Taj mladić, koji živi u Rurmondu, najiskrenije me iznenadio svojim promišljanjem i precizno skeniranom našom tzv. duhovnom vertikalom, koja, ako se ne ljutite, sve više liči na pritku za buraniju. Negdje oko petice sam zapao u stanje blagoslovene nesvijesti koje je trajalo dva-tri sata. Nakon buđenja gospodin Sead Kadrić ( koji mi je upisao i svoju mail adresu ) je bezuspješno pukušavao da mi objasni da ja nisam dremuckao već svojski radio. Veli Sead, do kraja ozbiljan, da sam narezao drva za cijelu sledeću zimu, tako si veli testerisao i krkljao da smo mislili da ti je jezik zapo u grlu, pa smo tražili rukavice radi eventualne intervencije.

Elem, strahostresne priče koje sam slušao o užasnom maltretiranju tokom 24-časovnog truckanja u busu, jednostavno nisu tačne. Istina je da sam polazeći na put, za svaki slučaj, napakovao priručnu apotekicu: pilulice za smirenje, za spavanje, protiv bolova, pa one protiv pilulica da ne truju želudac, pa vitamine od b6 do b12, pa ćepiće ako mi hemoroidi, od dugosatnog sjedenja, prorade, pa one za regulisanje pritiska, za dizanje ako padne i za spuštanje ako se digne. Uz sve te medikamente i fotokamericu, dekodirani mobi za bosanski broj, svoje slike s aktuelnom prijateljicom, nekoliko CD-ova i par cedevita u prahu...tako da za poklone koje sam namjenio rodbini nije bilo mjesta. Preprodo sam ih u komšiluku i poklone u gotovinu pretvorio, nisam primjetio da se iko naljutio.

Zahvaljujući Gold Toursu i njegovim vozačima stigoh živ i nezdrav u Bosnu. Sve je bilo po peesu, samo sam malkice omašio? Nije ni čudo, davno sam vojsku služio. Naime, izašao sam iz busa malo ranije, 40-setak kilometara, ali neki ljudina za 40-setak km, vozio me tih 40-setak km. Istina dobio je i bakšiš u vidu mog naprezanja da ga razumijem dok me je usput davio svojom pričom o ledu koji je stuko bašte, o nekoj bolesnoj babi, o besparici, o lopovima u organima vlasti, kojima ni reis ne može ništa jer se i on trudi biti bilo kakav organ. U Bosni je zaista tako, sve organ do organa, sve moj do mojega a za mojega mjesta niđe.

Pribilježio, više puta olajani: Halil Džananović