Logo
Printaj ovu stranu

Crni princ na bijelom konju

Crni princ na bijelom konju

Pubovi na Bigg Marketu i Quaysideu te su tople proljetne srijede bili krcati. Newcastle Brown Ale je tekao uz Tyne, nazdravljalo se boljim vremenima koja su trebala doći. I tuđoj nesreći, naravno. Kaka je upravo bio kleknuo na koljena, s majice je vrištalo da pripada Isusu, a Liverpoolovi igrači zabili su lice u ruke ili u travu. Bio je 23. svibnja 2007. i Milan je upravo bio osvojio Ligu prvaka, a navijači Newcastle Uniteda pjevali su i slavili i maštali da će i oni za koju godinu biti u nekoj Ateni i bodriti svoj klub u borbi s najvećima.

SAŠA IBRULJ

TELESPORT.TELEHRAM.HR

Jer crno-bijeli svijet u tom trenutku bio je gotovo savršen. U 14 uzastopnih sezona u Premier ligi United je osam puta bio među sedam najboljih na ljestvici, dvaput je bio drugi, dvaput treći, jednom četvrti; igrao je dva finala FA Cupa, bio dijelom Lige prvaka, igrao polufinale, a onda i četvrtfinale Kupa UEFA. Uvijek krcati St. James Park, šesti najveći stadion u Velikoj Britaniji, bio je dom nekim od najboljih nogometaša svog vremena, a klub s Tynea jedan od najboljih u ligi. Sve što mu je trebalo je posljednji korak, onaj najvažniji, korak prema peharima koji su bili na dohvat ruke.

A te je srijede stigao neočekivani poguranac, dar s neba.

Mike Ashley bio je — točnije, tada se predstavljao tako — one of the boys. Školu je napustio sa 16, do ozljede se bavio skvošom, a onda uz obiteljski zajam započeo maleni biznis s prodajom sportske opreme. Taj maleni biznis se pretvorio u jedan od najvećih u Britaniji, pa je samo te 2007. stavljanjem Sports Directa na burzu njegova vrijednost porasla na 929 milijuna funti. Oko 130 je iskrcao dotadašnjim vlasnicima Newcastle Uniteda i među navijačima zaradio, mnogi su to zaboravili, nadimak Geordie Abramovich.

Ashley je odlučio prodati, Saudijci imaju novac i nitko ne može napraviti ništa. Moralne vrijednosti nisu kriterij koji se uzima u obzir kada se bira vlasnik
Na utakmice je išao u klupskom dresu, često s navijačima u gostujućem sektoru, gdje je bio i kada mu je u Newcastleovim bojama zabranjen ulaz u VIP ložu Sunderlandova stadiona u Tyne-Wear derbiju. Uno di noi, koji je u siječnju postao još popularniji kada je na klupu vratio legendarnog Kevina Keegana, bio je odgovor za sve probleme. Milijarder iz naroda, bogataš koji će ubrizgati novac u vene i Newcastle United pregurati preko tog čarobnog praga na kojem je godinama zapinjao i koji ih je odvajao od velikih igrača i srebrenine.

No, onda je, poput šamarčine od koje navijačima i danas bride obrazi, St. James Parkom protutnjala realnost. Mike zapravo nije znao ništa o nogometu niti je bio pretjerano zainteresiran za njega. United je za početak trebao biti dobra zabava i još jedan biznis u portfelju. Ispalo je da nije pogledao kako izgledaju poslovne knjige i nije bio svjestan duga. Podvukao je crtu i uvidio da ta njegova igračka i nije baš jeftina, pa je potpuno promijenio prioritete.

Newcastle se od ozbiljnog konkurenta za vrh i trofeje pretvorio u klub kojemu je prvi i jedini cilj ostanak u ligi. Cilj koji dvaput nije ispunio. S vremenom je to otvorilo front s navijačima, i stvari su izgledale sve gadnije i ružnije. Ashley, koji je kroz samo godinu dana od Geordieja postao Cockney Mafia, barem 10 puta je stavljao klub na prodaju, ulazio u pregovore, povlačio se iz njih i otvoreno ratovao s navijačima. Doslovno ih je ismijavao i radio kako je i što je htio, pretvorivši jednu od najlojalnijih navijačkih baza na svijetu — da skratimo jako, jako dugu priču — u najvećeg neprijatelja. Pubovi uz Tyne postali su siva i tužna mjesta, osmijesi su bili sve rjeđi, a nada sve tanja i tanja.

Zato se prošlog tjedna brzo proširila radosna vijest da je Ashley — koji je u međuvremenu od početka pandemije COVID-19 došao u središte novih skandala pokušavajući svoje butike ostaviti otvorenim, a onda i stavljajući zaposlene u klubu na državnu pomoć — odlučio prihvatiti 300 milijuna funti vrijednu ponudu i prodati klub. Navijači su gotovo doživjeli delirij; era debelog pohlepnog neznalice je konačno gotova i Newcastle ponovno može postati barem normalan nogometni klub.

No, naravno da stvari nisu mogle biti jednostavne. Nogomet proživljava veliku krizu za koju još uvijek nitko nije siguran kako će i kada završiti, niti na nju može imati utjecaja. Nema baš puno onih koji su usred te krize spremni iskeširati tri stotine milijuna u britanskoj valuti za klub poput Newcastlea. Zapravo, u takvu se investiciju može upustiti samo netko tko je (skoro) bezgranično bogat i tko u tome ima neku drugačiju korist.

U takvu se investiciju može upustiti samo — država.

The Public Investment Fund osnovao je Mohammed bin Salman bin Abdulaziz al-Saud, princ-prijestolonasljednik Saudijske Arabije. Taj fond je, zajedno s investitorkom Amandom Staveley te braćom Davidom i Simonom Ruebenom, Ashleyu ponudio traženu cifru. Bin Salmanov fond bi tako preuzeo 80 posto vlasništva nad klubom, dok bi po 10 posto dobili Staveley i Ruebenovi. Saudijci bi za predsjednika postavili prvog čovjeka PIF-a i bliskog Bin Salmanova suradnika Yasira al-Rumayyana; ovom akvizicijom oni bi postali daleko najbogatiji vlasnici jednog kluba u Engleskoj te potpuno promijenili sliku o Newcastle Unitedu.

Logično pitanje koje se nameće je ono zašto je zapravo saudijski princ odlučio baš sada odriješiti kesu i kupovati, ali odgovor je zapravo jednako logičan. Kriza jest savršena prilika za preuzimanje kompanija s velikim potencijalom, a koje su trenutno u krizi ili su naprosto jeftine. PIF je tako posljednjih tjedana agresivno investirao u različite biznise od kojih su neki zbog pandemija COVID-19 u ozbiljnoj egzistencijalnoj krizi. Bin Salman je u nekoliko navrata pokušao ući u nogomet na velika vrata, spekuliralo se da želi kupiti Manchester United, ali cijena koju su Glazeri postavili, a priča se o četiri milijarde funti, bila je prevelika.

Kupovina relativno jeftinog Newcastlea u ovom trenutku zapravo je jako dobar potez.

Ashleyjeve mjere štednje, ma koliko da su bile nepopularne, znače da je klub u dobroj situaciji kada je u pitanju investiranje u igrački kadar — nema velikih i skupih zvijezda, nema starih igrača, tako da i dalje postoji sasvim solidan prostor za ulaganja čak i u okviru UEFA-ina Financijskog fair playa.

Prošle je godine klub završio je na 19. mjestu Deloitte Football Money League, što govori o velikom potencijalu. Usto je sasvim izvjesno da će se dobar dio klubova, čak i na najvišem nivou, naći u velikim problemima, pa će i kupovina na poremećenom tržištu za klub poput Newcastlea biti lakša nego što bi bila prije mjesec dana. U prijevodu, dobri igrači će biti jeftiniji, a klubovi prinuđeni da ih prodaju za mnogo manje cifre nego ranije. Naravno, nije nemoguće da će i pravila FFP-a biti omekšana, što bi značilo da će, ako su vlasnici spremni upumpati novac, Svrake biti i u još boljoj situaciji. Zapravo, ako je postojalo pravo vrijeme za kupovinu kluba ranga Newcastle Uniteda, onda je to ovo.

Međutim, nije tajna da prioritet investitora nije bolja slika o klubu, nego o samoj državi.

Sportswashing je izraz koji se pojavio sredinom 2000-ih i koji u praksi znači ostvarivanje soft powera kroz vlasništvo sportskih klubova ili organizaciju sportskih događaja, a sve kako bi se popravila reputacija neke zemlje. Na takav su način sliku o Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima peglali tamošnji šeici kroz vlasništvo nad PSG-om i Manchester Cityjem, odnosno organizaciju velikog broja vrhunskih događaja. Tome se priključila i Saudijska Arabija, koja oduvijek ima reputaciju zemlje s jako malo građanskih sloboda i teškim kršenjem ljudskih prava. Ta je slika postala mnogo gora s ubojstvom novinara Jamala Khashoggija i sudjelovanjem u ratu u Jemenu, pa je Bin Salman u svojevrsnoj ofenzivi kada je u pitanju sportswashing.

Newcastle United bio bi samo djelić bogatog sportskog sadržaja u koji spadaju i španjolski Superkup, borba za titulu svjetskog prvaka u boksu, utrka Formule 1, Reli Dakar ili golf turnir iz serije European Tour, ali engleski mediji i mnogobrojne organizacije za zaštitu ljudskih prava digli su se na zadnje noge, opravdano dovodeći u pitanje moralnost prodaje jednog takvog kluba saudijskom princu.

I nema nikakve sumnje da je takva prodaja pogrešna na više razina i čini se da to nitko ne spori. Međutim, jasno je da je Premier liga, odnosno engleski nogometni autoriteti, nemaju baš nikakvo legalno uporište za eventualnu odbijenicu Saudijcima, a politički analitičari dodaju i da je ona nemoguća zaradi održavanja dobrih odnosa koje Velika Britanija ipak ima s važnim saveznikom na Bliskom istoku.

Newcastleovi navijači prošli su kroz kalvariju i dugi rat s dosadašnjim vlasnikom, a priroda ovog posla i reputacija novog vlasnika ih gura u novi, onaj u koji oni ne mogu i ne žele ulaziti. Mnogi od njih načelno se protive još jednom vlasniku koji nema apsolutno nikakvu povezanost s klubom i koji će klub ponovno povezivati s manjkom morala i etičkih principa, ali to ne znači ništa – Ashley je odlučio prodati, Saudijci imaju novac i nitko ne može napraviti ništa. Moralne vrijednosti nisu kriterij koji se uzima u obzir kada se bira vlasnik, a Premier liga i suvremeni nogomet generalno davno su to potvrdili u praksi.

S druge strane, navijači ne bježe od činjenice da će Newcastle sa saudijskim novcem imati priliku biti potpuno drugačija ekipa, ona koja bi navijačima mogla na lice staviti osmijeh kakav imaju navijači Manchester Cityja ili PSG-a, pa mnogi od njih prosto zatvaraju oči i — pogotovo sa stavom koji britanska vlada ima kada je u pitanju biznis s Bin Salmanom — iako pronalaze opravdanja. PIF je, a primjer je sasvim korektan, prije četiri godine investirao milijarde u Uber, ali to malo kome smeta da bi uživa u njegovim pogodnostima.

U pubovima kraj Tynea danas su osjećaji podijeljeni. Kralj je mrtav, ali dolazi novi i nitko ne zna što on donosi. Crno bijeli svijet mogao bi opet biti obojen, ali po koju cijenu? Navijači su tako preko noći dovedeni u bizarnu situaciju da moraju, žele li ostati lojalni klubu, zauzeti stav i formalno birati između pohlepnog biznismena koji nema ambicija, ne želi ulagati i ne zanima ga sportski rezultat, te onoga koji možda sve to želi i može raditi čak i više od drugih, ali sa svojim se protivnicima i kritičarima obračunava aranžirajući ih motornom pilom i pakujući ih u crne vreće. A istina je da su im ruke zapravo vezane i da nemaju baš nikakvo pravo glasa, osim onog formalnog kakav su pokazivali i u borbi s Ashleyem.

I kakvo, pokazalo se, u modernom ustroju nogometa i vlasništva klubova, ne može dati baš nikakav rezultat.

Copyright © 2015. BH Magazin Developed by Senoworks Ent. All Rights Reserved.