TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Moja tri kralja

  • Objavljeno u Sport
Moja tri kralja

Bio je petak u noći, 13. svibnja 2016. godine, igrala se šesta utakmica polufinala Zapada između San Antonio Spursa i Oklahoma City Thundera, na semaforu je do kraja utakmice ostalo nešto više od tri minute, a rezultat je bio 99-88 za OKC. U tom trenutku, Spursi su se vraćali u ritam i nije izgledalo nemoguće da do kraja okrenu momentum u svoju korist i ‘zakuhaju’ tekmu.

VLADIMIR ŠAGADIN

TELESPORT

Lopta je bila kod igrača Spursa, točnije, kod Kawhija Leonarda koji je odigrao pick’n’roll s Timom Duncanom i u pravom trenutku mu dao loptu, a pred Timmyjem se otvorio čist prostor prema košu. Duncan je onim svojim dugačkim i sporim koracima krenuo zakucati loptu, što bi definitivno označilo povratak Spursa u utakmicu. Kao poklonik Mamuza, u tom djeliću sekunde sam se osmjehnuo, gledajući Duncana kako klizi prema košu, a onda se najednom, odnekud pojavio Serge Ibaka, brutalno blokirao Tima, Russell Westbrook je uhvatio loptu, dao se u trk, dodao loptu Kevinu Durantu u punom sprintu koji je na drugom kraju terena nemilosrdno ‘zavario’ loptu u koš i tako konačno slomio Spurse i s OKC-om se plasirao u konferencijsko finale.

Gregg Popovich je pozvao time-out. Sve opisano se dogodilo u jedva tri, četiri sekunde. Moja usta su još uvijek bila rastegnuta u besmislen cerek.

Na drugoj strani, ispod suparničkog koša, i dalje je stajao Duncan. Gledao je prema drugoj strani terena, zatim se zagledao u pod. Nije bio tužan, ni žalostan, ni ljut… Izgledao je kao čovjek koji je upravo nešto shvatio u životu. Pognute glave i godinu mlađi od mene, Duncan je krenuo prema klupi, a u meni je poput kvasca raslo saznanje za koje sam naslućivao da je istinito i neizbježno. Jebote, star sam.

Postoje tri faze praćenja sporta u svačijem životu: prva je ona u kojem su sportaši stariji od vas, pa ih gledate dječjim očima. Druga faza traje kad su sportaši istih godina kao i vi, pa onda kao da zajednički “prolazite kroz život”. Postoji i treća faza, ova u kojoj se nalazim, u kojem ste stariji od svih igrača koje gledate, pa, recimo, čujete da je netko od njih već veteran i najstariji na terenu, a od vas je mlađi 10 godina. Dok je prvi stadij poput bajke i magije, treći stadij je pokušaj prisjećanja tog prvog stadija i gnjavljenja mlađih pričama o njemu. Drugi stadij je, čini mi se, najbitniji, jer su razumijevanje i ljubav prema sportu u ravnoteži.

U mom slučaju, radilo se o košarci i taj drugi stadij su najviše obilježili upravo San Antonio Spursi, na čelu s trenerom Popom i trojicom kraljeva koji su mi, doslovno, spasili košarku. Kako to već ide u životu, ne shvaćaš to odmah, već ti je potrebno neko vrijeme da shvatiš kome trebaš najviše zahvaliti.

 
Priznajem, ja sam prestao vjerovati u košarku. A onda sam ugledao njih trojicu
 

Sve je počelo prije 20 godina i te 1999. događala se jedna od, hm, čudnijih NBA sezona. Lockout je počeo ljeto prije i kako se najavljivalo, sezona nije počela kad treba, nego su se pregovori razvukli sve do veljače. Nije odigran niti All-Star susret, a skraćena sezona se igrala na 50 utakmica plus playoff u regularnom izdanju. Međutim, cijela sezona bila je obilježena (drugim) odlaskom Michaela Jordana iz košarke, odlaskom trenera Phila Jacksona iz Chicago Bullsa, potom i Scottieja Pippena u Houston Rocketse, pa se te krnje sezone branitelji naslova nisu niti plasirali u playoff. Najbolji igrač ekipe te godine bio je Toni Kukoč.

U takvoj polusezoni s bivšim poluprvacima činilo mi se kao da prisustvujem nekoj vrsti intermezza, stanke za pauzu dok se stvari ne poslože na drukčiji način… Bilo je i nekih novih lica koja su oduševljavala poslije odlaska Air Jordana, poput letećegVincea Cartera zbog kojeg smo konačno primijetili Toronto Raptorse, to jest da Kanađani uopće imaju ekipu u NBA-u; Lakersi su imali Shaqa i Kobea Bryanta, konačno startera u ekipi, a svi smo gledali hoće li Charles Barkley u Rocketsima konačno osvojiti naslov, uz Hakeema Olajuwona i Pippena… Jordanovo povlačenje otvorilo je puno upitnika oko budućnosti lige, ali i veliki prazan prostor kojeg je trebalo popuniti.

A onda je odigran playoff i prvaci su, prvi put u povijesti, postali Spursi. Znao sam za njih, ali ne mogu reći da sam uopće imao neko mišljenje o njima. Bili su ekipa u koju je onomad otišao Žarko Paspalj i ekipa u kojoj je igrao David Robinson, centar kojeg sam znao iz reprezentacije SAD-a. I to je bilo to. Nije bilo ni posebne simpatije niti antipatije prema njima.

Priznajem, nisam ih skužio. Nisam ih skužio niti kad su ljudi počeli pričati o sjajnom tipu u Spursima koji je luđački odigrao, ali ne o Robinsonu, nego o onom drugom, dugajliji Duncanu koji je, nakon odlične rookie sezone, u drugoj bio najzaslužniji za naslov. Bacio sam oko, frajer je bio spor, bez odraza, s minimalno pokreta, doduše s ubitačnim brojkama, ali… Gledao sam ga, ali ga nisam ugledao. Jer treba čovjeku neko vrijeme da nekog ili nešto, iako gleda, konačno ugleda. Na Spurse sam se priključivao polako, s oprezom, taman dočekavši dolazak Manua Ginobilija i Tonyja Parkera u ekipu. I tako sam Duncana i Spurse konačno ugledao u sezoni 2002./2003., kad je udružen najveći trojac u povijesti košarke. I nikad ih nisam prestao gledati.

Ti Spursi, ta njihova igra i način shvaćanja košarke… Pa to su bili moji ljudi.

Kao što sam prije napisao, tom osjećaju jako pomaže kad su spomenuti ljudi, zapravo, tvoja generacija. Uz životne okolnosti i situaciju s košarkom tada u Hrvatskoj, odnos sa Spursima nije bio samo “praćenje iz hobija ili dokolice”. Ne, ne. Stvari su bile osobne prirode. Od prve sekunde, znao sam da nisam, poput nekog balavca, zaljubljen u Spurse. Ovo je bio brak, odnos “u dobru i zlu”, do kraja vremena… I trebao sam ja više njih, nego oni mene.

Stvar je konteksta. Imao sam 17 godina kad sam zbog rata morao bježati iz rodnog grada i cijeli moj život se promijenio. Ne samo moj, već život svih oko mene. Zvuči banalno, ali je jezivo, vjerujte — ja sam se jedno jutro probudio u Zagrebu ne znajući gdje je najbliža trafika, prodavaonica, stanica javnog prijevoza… Trebalo je učiti i shvaćati brzo, trebalo je dati sve od sebe. A opet, čovjek ima neki identitet, nečeg sigurnog i fiksnog se ipak morate ‘uhvatiti’. Ja sam se uhvatio košarke. Trenirao sam košarku od devete godine, a na pragu punoljetnosti došao sam živjeti u Draženov i Cibonin grad. Kvart sam počeo upoznavati tako da sam krenuo tražiti košarkaški teren i ljude za basket, pardon, hakl.

Ono što se događalo u narednih deset godina s košarkom u gradu i u državi u kojoj sam živio, moram priznati, slomilo mi je srce. Tada, na prijelazu u novi milenij, duboko u sebi sam znao da ćemo na košarku sve manje obraćati pažnju. Tko je tada vidio kako se tretiraju mladi talenti, mogao je bez greške shvatiti što će se dogoditi s našom košarkom. Ono što se i dogodilo. Upravo one 1999., kad su Spursi osvojili prvi naslov, Hrvatska je otišla na EP u Francuskoj i poslala ekipu s ozlijeđenim Kukočem i trenerom Boškom Pepsijem Božićem, kojeg sam zaista simpatizirao, ali nisam shvaćao zašto čovjek koji u životu praktički nije podigao pehar vodi ekipu u kojoj je igrač poput Kukoča. Završili smo na 11. mjestu.

Sve češće sam čuo oko sebe da ljudi “ne prate košarku, otkako nema Dražena”. Strahovito me to nerviralo. Takva izjava nema veze s košarkom, nego samo govori o motivu praćenja onog koji je to izjavio. Dok pobjeđujemo, pratim. Ma nemoj.

S druge strane, ona ‘obećana’ NBA je krajem 1990-ih bila, nemojte me krivo shvatiti, dosadna. Previše je tu bilo spektakla, showa, superzvijezda s vlastitim tenisicama i originalnim frizurama i suigračima koji kao da nisu bili bitni… To naprosto nije bila košarka na kojoj sam odgojen. Učilo me kretati se bez lopte, biti nesebičan, lopta je morala kružiti, kao da se htjelo još nešto dodati, neka suradnja, kombinatorika… Ideal je bio utapanje u momčadi, ‘nestajanje’ u kojem su najljepša dodavanja bila ona s najkraćim dodirom lopte, kad bih je suigraču samo ‘proslijedio’ iz odbojke. A onda sam gledao utakmice u NBA u kojoj bi ta neka zvijezda solirala, ispucavala bezbroj šutova uz nebitan postotak. Igralo se jedan-na-jedan i sve skupa mi je postajalo dosadno.

Dakle, da konačno zaključim vlastiti kontekst na prijelazu u novi milenij: ja sam prestao vjerovati u košarku.

A onda sam ugledao njih trojicu — Duncana, Ginobilija i Parkera. Bili su jezgra ekipe koja je igrala drukčiju košarku. Kretanje bez lopte, dodavanja, nesebična igra, potpuna suradnja, kombinatorika… Potom sam vidio i poneki intervju s Popovichem i zaključio da je tip nevjerojatno duhovit, a i zbog prezimena mi je bio simpatičan. Znate ono, naš čovjek. I tako, u tom gubitku vjere u košarku, u najgorem momentu, onom kad postaješ ravnodušan, pojavila se ekipa koja mi je ponovno pokazala smisao i podsjetila zašto volim tu prekrasnu igru.

Treba reći da je pomoglo i to da Spursi nisu bili neka egzotična skupina igrača koja je igrala neku svoju košarku i  zbog toga bila nekonkurentna. Ne, dapače. Oni su od te 1999. pa sve dosad uredno u doigravanju. I to na Zapadu. Uz sve promjene, ozljede, odlaske igrača, konkurenciju — oni su stalno tu, od tada, sve do danas. Koncept igre koji su primijenjivali uz takav uspjeh, bio je i za mene neka vrst osobnog dokaza da je škola košarke u nekadašnjoj državi itekako imala smisla. Upravo su Spursi bili ti koji su asimilirali ‘alternativnu’, timsku košarku koja je nastajala izvan NBA lige, uglavnom u Jugoslaviji i SSSR-u i na taj način osvajali titule, a cijela stvar je bila izgrađena oko trojke Timmy-Manu-Tony i vođena Popovom rukom.

Duncan je bio stijena na kojoj je sagrađena kuća i najbitniji igrač Spursa od 1999. Miran i povučen tip, odigravao je ono što je ekipa od njega trebala. Ulijevao je povjerenje među suigračima, a respekt među protivnicima. Bio je majstor efektivne igre, igrač koji nije napravio suvišan pokret, a uvijek je bio na pravom mjestu u pravom trenutku. Jednog dana, netko mlad će me pitati da mu objasnim kako je igrao Tim Duncan. Već sad znam, bit će to jadan, nemoćan i nepotpun odgovor.

Ginobili je u cijelu priču ubacio moment improvizacije, blesavost, inteligenciju i genijalnost. S njim nikad niste bili sigurni koji će mu biti sljedeći potez, a za mene je utjelovio onaj duh košarke kakav je bio u Jugi. Pazite, nisam jedini kojemu je prva scena košarke koju je ikad vidio u životu bila ona zajebantska ”odbojka” između Zorana Slavnića i Dragana Kićanovića. Za mene, košarka je morala biti duhovita. Posljedično, Manua sam obožavao. Toliko ga volim da znam da o njemu nikad neću napisati tekst poput ovog kojeg je napisao Hrvoje Frančeski.

Parker je bio playmaker koji je ulijevao specifično povjerenje kod navijača. Iako je u velikoj trojki bio najmanje obožavan, puno je značio u psihološkom smislu za ekipu. Duncan je bio garant sistema, Ginobili je bio garant improvizacije. Zato je Parker bio ‘ključar’ ekipe i garant ravnoteže u igri. Postojalo je tih nekih godina u ove dvije Spurs decenije kad sam kao navijač svu vjeru polagao upravo u Tonyja. Koliko god se s druge strane nalazila ‘zajebana’ ekipa, toliko sam bio siguran da će ih Parker otključati.

Gregg Popovich je mađioničar. Kako s Manuom, tako i s Popom — Čovjek koji je buljio u ekran je napisao  tekst u kojem je sve što trebate znati o najvećem treneru. Ako vas iole zanima košarka, odvojite pola sata za Greggovo predavanje mladim trenerima.

Duncan se od košarke oprostio 2016. godine, Ginobili prošle. Parker je jedini koji je odigrao sezonu van Spursa i nakon završene aktualne sezone objavio je da se i on povlači s košarkaških terena. Tako je i posljednji od velike trojice otišao sa scene.

Kako su došli, tako su i otišli — tiho. Nikad nisu bili veći od ekipe, oborili su sve rekorde i postali najveća trojka svih vremena, osvojili četiri naslova u ovih dvadeset godina i zajedno s Popovichem učinili Spurse kultnim timom koji nikad nije odustao od svoje filozofije. U moje srce ušli su u pravi čas, spasili košarku u meni i probudili vjeru koja će zauvijek gorjeti.

S njihovim odlaskom i ja sam iz one druge faze prešao u treću fazu praćenja sporta, kad čovjek počne pisati ovakve tekstove i boriti se da ne podlegne patetici. Jer, vidite, ima još jedna stvar vezana za ulazak u tu treću fazu. Naime, tada shvatite da sve te ljubavi prema sportu nisu samo ekskluzivno sportske. One govore i o životu. O odnosu prema njemu, o konstruktu svijeta kojeg pokušavate živjeti, kako samostalno, tako i s potomcima. Sve češće se sjetim onog trenerova uzvika prije 30 godina: “Ne boj se banane, ne možeš tako živjeti!”. Jer tek sad uočavam onu zadnju riječ u rečenici.

Posljednje što bih htio jest govoriti mlađima od sebe kako je prije bilo bolje. Nije. Bilo je drukčije. Uvjeren sam da svatko od nas ima svoju najveću i najvažniju trojku. Ako vam se učini da je nema, možda još nije vrijeme. Ne gubite vjeru, gledajte, pratite… Siguran sam da će kao i u mom slučaju, bog košarke svrnuti svoje oči na vas i podariti vam vaše kraljeve, vaše DuncaneGinobilije i Parkere, u paketu s Popovichem. Jer, “u početku bijaše riječ”, na kraju će od nas samo riječi i ostati. Zato želimo ispričati svoje priče. Upravo sad, neki čitatelj ovih redaka ima 30 i nešto i za desetak godina pisat će nostalgičnu zahvalu Splash Brothersima i onom ludom Draymondu Greenu i kako su mu Ratnici “spasili” košarku. Tako i treba.

Jebote, star sam. S druge strane, bar znam kome se trebam zahvaliti u životu.

Više iz kategorije: « Kako je otišao King Eric

senoworks