BH Magazin

Šamar kao odgojna mjera?

Petak, 11 Septembar 2009 08:24

Prije par dana sam naišla na studiju o odgoju djece u kojoj se pokušava odgovoriti da li je šamar
potreban pri odgoju ili ne.Uz studiju su navedeni podaci o stavu roditelja u Njemačkoj na ovu temu. Porazno je vidjeti da je 2002 godine čak 17% roditelja primjenjivalo teže nasilje prema djeci. Većina roditelja je u blažem tjelesnom kažnjavanju vidjelo ispravnu odgojnu mjeru, dok je samo 21,8% odbijalo bilo kakvo tjelesno kažnjavanje djece.

Šamar ili ne?



Često čujemo: “I mene su roditelji ošamarili i nije mi škodilo... Niko zbog laganog udarca po
stražnjici nije umro” ili ona čuvena: “Šiba je iz raja došla.” Mišljenje mnogih odraslih je da su
danas djeca mnogo problematičnija nego prije, nemaju respekta prema starijima, veća je kvota
nasilja među omladinom itd.

Ne samo u Njemačkoj, već i u drugim zemljama kao npr. u BiH, nasilje nad djecom nije
iskorjenjeno. Roditelji još uvijek smatraju da imaju pravo kazniti djecu ako pogriješe te nije mali
broj slučajeva da kažnjavanje preraste u brutalno nasilje nad djetetom. To su ekstremni slučajevi o
kojima, na žalost, često čitamo u novinama.

Gdje je granica između “laganog šamara” i brutalnosti? Koliko dugo šamar ostaje šamar prije
nego preraste u teže nasilje? Zar fizičko kažnjavanje nije uvijek i zlostavljanje?
Mnogi vide šamar kao potrebnu odgojnu mjeru, pod isprikom da to još uvijek nije fizički napad
već više “tapšanje”. Malo grublje tapšanje, doduše, koje ne ostavlja fizičke posljedice. Koliko
šamar ostavlja posljedice na duši djeteta, je nešto drugo. Dijete nikad ne zaboravlja ako ga se
kaznilo udarcima. Roditelji su centar života svakom djetetu i osobe koje ono najviše voli. Ako
roditelj nanese na bilo koji način bol djetetu, ono će patiti jer - onaj koga vole mu je nanio bol.
Poniženje, strah, nemoć i slični osjećaji, prate i jedan “banalan” šamar. Tjelesno kažnjavanje
ostavlja dubok trag kod djeteta. Nije rijetkost da djeca koja su redovno fizički zlostavljana, sa
jednakim nasiljem odgajaju svoju djecu. Ako je netko dobivao šamare, kao roditelj često
primjenjuje istu metodu nad svojim djetetom.

No, često roditelji smatraju da šamar nije fizičko zlostavljanje. Pored svega, na pitanje koliko vole
svoju djecu, roditelji će redovno reći: “Više nego sebe.” No, ni jedan roditelj ne osjeća potrebu da
sebe ošamari, a daleko od toga da se išiba, radi nekih svojih grešaka, zar ne? To isto ne očekuju ni
od drugih. Ali jedan učesnik gore navedene studije je rekao: “Nasilje ne, ali šamar – da. Čudno, ali
dijete akceptira šamar ako je skrivilo.”

Teško za povjerovati da dijete akceptira bol i udarac, jer šamar jeste udarac. Ono mora da
akceptira udarce jer su mu nametnuti od roditelja. Čudno, odrasli ne akceptiraju šamar te uzvraćaju
istom mjerom. Bivaju sudski gonjeni i kažnjeni ako ošamare drugu odraslu osobu ali djeca
šamaranje moraju i trebala bi akceptirati iako su fizički slabija, iako su nemoćna uzvratiti...

Neshvatljivo!

Zašto, bez obzira na ogromnu ljubav prema svom djetetu, ipak dolazi do fizičkog kažnjavanja
djece? Moja jedna poznanica mi je ovo ispričala: “Kad sam bila iznervirana, ošamarila sam u
afektu svoju kćerku. Otisci mojih prstiju na njenom obrazu su mi i nakon deset godina još uvijek
pred očima. Ja sam nanijela bol biću koje najviše volim. Tad me je zaboljelo i ta bol još uvijek traje

i trajat će dok sam živa, iako sam joj se do sad hiljadu puta izvinula. Tad, vidjevši je onako
šokiranu, uplašenu i malenu, zarekla sam se da nikad više neću dopustiti da me bijes savlada toliko
da moram dijete udariti.”

Dijete se ne može odbraniti od nasilja niti umije izbjeći konflikte. Dijete ne posjeduje moć
samokontrole. Odrasli - da. Pitanje koje bismo mi roditelji trebali uvijek postaviti je : Da li je
dijete stvarno toliko pogriješilo da je izazvalo u ovolikoj mjeri moj bijes ili su u momentu kad je
ruka “izmakla kontroli” bili u igri i neki drugi faktori?

Nije rijetkost da upravo roditelji pomješaju negativne osjećaje, izazvane nekim drugim
problemima, sa ljutnjom radi neposlušnosti djece. Stres, brige, svađe sa supružnicima, problemi na
radnom mjestu i sl. su plodno tlo za primjenu nasilja nad djecom. Moglo bi se reći da su djeca često
– u krivo vrijeme, na krivom mjestu – kad pogriješe i zato na svojoj koži osjete nagomilanu
napetost i bijes roditelja.

Zato, prije nego dođe do neželjenog udarca ili šamara, preispitajmo razlog našem bijesu, nervozi
ili ljutnji. Možda ono što smatramo tog momenta za “užasno veliku grešku” je zapravo mala
nestašnost. Poslije reagovanja u afektu ostaje samo kajanje, a od udarca strah kod djeteta.
Tjelesno kažnjavanje je znak slabosti

Ako roditelj ne vidi ni jednu drugu alternativu u odgoju djeteta, osim šamara i sličnog tjelesnog
kažnjavanja, onda je znak da je izgubio autoritet nad djetetom koji je i te kako važan. Udarac kao
odgojna mjera je znak nemoći i nesposobnosti roditelja svoj autoritet nametnuti na drugi i bolji
način.

Povjerenje je glavna karika u odgoju. Razgovor uz savjete i objašnjenja je onda produktivan
ako djeca vjeruju roditeljima, ako ih poštuju i ako znaju da neće biti nepravilno i nepravedno
kažnjena. Strah od udaraca i kazni sputava djecu i u socijalnom razvoju. Pravila kojih se djeca
trebaju držati ne samo radi sebe i svoje sigurnosti, već i radi kvalitetnog i ljepšeg suživota unutar
porodice, škole i društva uopće, moraju biti poštovana prvo od strane roditelja. Objašnjenja o
pravilima su smjernice za dijete i njegovo odrastanje.

No, da bismo uspjeli ta ista pravila uvesti moramo i sami biti uzor. Ako učimo dijete da bude
uredno i ne laže onda je protuvproduktivno ako ne ispunimo data im obećanja ili ako i sami nismo
uredni. Ona uvijek uče od nas i naše ponašanje je njima ogledalo u kom vide više nego u našim
riječima. Djela govore više od riječi.

Zato, budimo primjer za ono što tražimo od djece. U suprotnom ćemo djecu staviti pred dilemu o
tom šta je u redu a šta nije. Naša nesposobnost biti istrajnima donosi rezultat da i naša djeca ne budu
istrajna. Za propuste roditelja djeca postaju krivci.

Ne rijetko sam čula komentare: “Moje dijete se ovakvo rodilo, ne pomaže više nikakav razgovor,
samo kazna...” Bila sam šokirana kad mi je to rekla i majka dvogodišnjeg dječaka.
Dijete se ne rađa dobro ili loše, poslušno ili neposlušno. Ono se rađa unutar jedne porodice u
kojoj odrasli trebaju od prvog dana preuzeti odgovornost prema izgradnji njegove ličnosti, tako što
ga neće “brusiti” prema svojoj mjeri stvarajući kopiju sebe samih ili poželjnu kopiju malog
“perfektnog i poslušnog genijalca”. Odgovornost je odgajati dijete uvažavajući njegovu individuu i
posebnost, njegove naklonosti i mogućnosti. Neka djeca trebaju vremena za nešto prihvatiti ili
primjeniti, ali roditelji su nekad ti koji su nestrpljivi i kojima nestrpljivost “dođe do granica
njihove strpljivosti”.

Vrijeme djeca mjere na drugačiji način od odraslih, uče na drugi način i prihvataju promjene na
svoj jedinstven način – jer su djeca. Svakodnevno u razredu sa 20-30 druge djece, najrazličitijih
karaktera, dijete mora savladati i nastavne i socijalne probleme. Stres oko ocjena, strogi nastavnici
koji traže više nego daju u svojim predavanjima, školski sistem koji uspjeh najboljih učenika
postavlja kao osnovno mjerilo za uspjeh svakog učenika, nesuglasice sa školskim prijateljima,

problemi su koje svako dijete ima. Pored toga, umorno, nakon šest i više sati provedenih u školi,
nalazi u kući nerazumjevanje, roditelje koji nude šamare umjesto razgovora... Pored toga se desi da
neki roditelji kažu nastavnicima. “Samo vi strogo, ako treba izbacite ga iz razreda pa i
ošamarite...”
I tako se krug kazni zatvara u đavolji krug u kom kazna i udarci postaju svakodnevna pratnja
mnogoj djeci.

Djeca trebaju pomoć, ne kazne

Pomozimo djeci. Razgovor ne bi trebao biti monolog roditelja koji liči na razgovor u sudnici ili
savjetovalištu. Pustimo djeci da govore a mi naučimo slušati i između redova. Roditelji često
zaborave djeci olakšati primjenu pravila i riješiti razne zabune. Kako se slaže pravilno garderoba?
Kako namjestiti sobu da bude što komfornija i lakša za održavanje? Da li prvo napisati zadaću prije
učenja za neki ispit, kad je vrijeme za pauzu, kad za učenje, kad se sresti s prijateljima, koji hobi ili
vanškolske aktivnosti i kad itd. Su pitanja koja traže roditeljske savjete. Roditelji trebaju tim
savjetima pomoći djeci da obave što efikasnije obaveze i svoje potrebe kao i kako da organizuju
svoje vrijeme. Prepustiti djetetu da organizuje sve, dok mi samo očekujemo rezultate, je put koji
vodi u prepirke a zatim i u kažnjavanje.

Roditelji sve manje vremena imaju za djecu, a pri tom je i sve manje razgovora. Djeca osjete i ono
što mi ne kažemo. Naš glas, pokreti i mimika im govore više od riječi. Ne možemo skriti nervozu a
što je još gore od tog, mi ju prenosimo na djecu. Ni mi odrasli ne očekujemo da ćemo biti fizički
kažnjeni na poslu ako ne uradimo nešto kako nam je naloženo od pretpostavljenih. Čak ni onda kad
je šef odjela bijesan radi nekog ili nečeg što s nama ili našim radom nema veze. No, i te kako znamo
kad je klima na poslu napeta. Rijetkost je da u takvim uslovima čovjek rado i glatko obavlja svoj
posao.

Tako je i sa djecom. Ako im je jasno da nešto u kući ne štima, da roditelji imaju problema, da su
loše raspoloženi, biće i ona nervozna, tužna ili čak i agresivna. Jedina pomoć i sebi i djeci jeste
objasniti da “danas nije naš dan.” Ako je dovoljno staro onda mu objasniti razloge svog lošeg
raspoloženja.

Zar roditelj treba da bude perfektan da bi ga dijete poštovalo? Mnogo bliskije je priznati svoje
greške pa i gluposti. Mnogi roditelji spominju svoj odličan uspjeh u školi, svoje poštovanje prema
starijima kad su bili i samo djeca i na svakom koraku kukaju kako su djeca prije bila mnogo bolja.
Uz ružne epitete, šamare i ostala poniženja, izgrađuje se osoba puna straha, kompleksa i
agresivnosti. Paradoks je da mnogi roditelji ne dopuštaju da neko drugi vrijeđa njihovo dijete, ali si
uzimaju za pravo svoje dijete istući. To navodi na zaključak da mnogi roditelji smatraju djecu
svojom svojinom, s kojom samo oni mogu raditi šta hoće. Tjelesna kazna se u mnogim porodicama
podrazumijeva kao primjerena kazna u odgoju.

Najviše zabrinjava da ni u 21. stoljeću takav stav nije iskorijenjen. Čak je sve više prigovora na
omladinu i smatra se da se mladi prijestupnici blago kažnjavaju. Na sve strane se traže strožije
mjere. Jedan drugi komentator navedene studije je izjavio: “Odrasli trebaju prestati sa “odgojem u
vati” i blebetanjem, već jasno staviti svoj autoritet na prvo mjesto. Sloboda dolazi poslije – kad
djeca odrastu.”

Ovakve izjave izazivaju zaključak da djeca - nemaju pravo na slobodu dok ne odrastu. Bitno je
biti strog, autoritet postaviti ispred razumjevanja. Da li sa takvim stavom možemo očekivati od
djeteta da postane snažnom, odraslom osobom slobodnom od kompleksa i agresivnosti? Malo ko
poteže pitanje – Zašto su neki mladi problematični? Koliko je tome kriva porodica a koliko
društvo? Porast kriminaliteta među mladim naraštajem je produkt a ne uzrok...
Čega? Sve je manje vremena, sve je više otuđivanja unutar porodice. Sve više je straha od sutra,
sve manje se misli na danas. A danas su mnogi mladi ljudi dezorijentisani s obzirom na svjetsku

krizu. U zemljama kao BiH, mladi osjećaju da im je budućnost jako nezavidna. Ako pridodamo
nasilju u porodici i netolerantnu i apatičnu politiku odgovornih institucija prema djeci i omladini,
onda dobivamo jasnu sliku i pravi uzrok povećanoj delikvenciji među djecom i omladinom. Na
žalost, mnogi zapinju za ponašanje mladih, ne zalazeći u dubinu problema. Valjda je lakše osuđivati
nego se pozabaviti pravovremenom prevencijom... A upravo mlade osobe koje su odrasle bez
šamaranja i drugih vrsta fizičkog kažnjavanja su uglavnom snažne ličnosti i socijalno jako dobro
integrisani, dok su mlade osobe problematična ponašanja većinom odrasli uz nasilje unutar
porodice.
Koliko god je nama odraslima bitno poštovanje od drugih da bismo se osjećali ugodno u svojoj
koži, još više je ono potrebno mladom biću koje tek počinje koračati u svijetu odraslih. Kako će se
ono snaći u tom svijetu, kako će reagovati i sa koliko sigurnosti će kročiti svojom stazom, zavisi
najviše od roditelja.

Jer roditelji su najvažniji stup o kojeg se oslanja dijete dok odrasta kako ne bi posrnulo

Karmen Media-Velagić