BH Magazin

ČETVRTAK, Još je neizvjesno hoće li novinari Slobodne Bosne dobiti akreditacije za svečanu premijeru filma U zemlji krvi i meda Angeline Jolie. (Meni, naravno, ne pada na pamet da se tamo ukazujem, dapače, gadi mi se). Sudbina naših akreditacija je u rukama gospodara Sarajevo film festivala - celuloidnog pijačara MIRSADA PURIVATRE i njegove desne medijske ruke ALME ČUSTOVIĆ, supruge Damira Hadžića - „Noleta“, već godinama prvoplasiranog na ATP (antitransparency) listi SDP-ovih reketaša.

Kada su prije godinu i po dana (rujnan 2010.) lideri dvije stradalničke srebreničko-logoraške udruge, Bakira Hasečić i Murat Tahirović, poput dva vrana gavrana graknuli protiv snimanja Angelininog „sramnog“ filma u BiH, a udovoljio im „mudri“ i „odmjereni“ ministar kulture Federacije BiH GAVRO GRAHOVAC, skoro niko u Sarajevu od filmske i umjetničke žgadije, rijetko viđene kombinacije šibicara i šanera, nije digao glas. Kažem, skoro, jer su se oglasili Dino Mustafić i Haris Pašović, odmjereno i uljudno, za razliku od mene koji sam bljuvao nekontroliranu i neselektivnu vatru, i po stradalnicima i po ministrima i po vlasti koja takvu svinjariju tolerira. Istina, jest mi telefonsku, usmenu (ali ipak važnu) podršku dao tadašnji kantonalni ministar kulture Emir Hadžihafizbegović, koji je bio na evropskoj turneji sa Žabom. Avaz je objavljivao pogromaške pamflete protiv Jolieve koja se igra „bolnim i nezacijeljenim ranama Bošnjaka“, Purivatrica se sklonio u mišiju rupu (što mu i jest prirodni ambijent), trebalo svima para iz Gavrinih budžetskih sehara.

Ali, dobro, ništa ja njima ne zamjeram: ulaznicu za „red carpet“ ispred „Zetre“ ne tražim, niti bih im je dao: više prava na „crveni tepih“, odnosno tespih, ima, bezbeli, Mustafa ef. Cerić. Bude li se opet Sarajevo film festival preklapao sa ramazanom, neće Purivatri biti teško, a ni prvi put, da promijeni jedno slovo u nazivu najveće „filmske smotre u regiji“: Sarajevo film festival će se, jednokratno, ali pragmatično, zvati SAFF!

PETAK,
Znao sam da je ex-kantonalni ministar EMIR SULJAGIĆ komformistički, gramzivi, u osnovi provincijalno-predvidivi ublehaš i u svakom pogledu, osim po količini ambicije i socijalne nezajažljive adaptabilnosti, nesolidan i predvidiv, irelevantan lik (tipski primjer bezveznog lika!); znao sam i da je pitanje dana kada će ga njegove stranačke kolege otpiliti, otfikariti, poslati u vječna lovišta. Međutim, zbilja nisam ni pretpostaviti mogao da netko (Suljagić) tko je u srpnju 1995. godine gledao Ratku Mladiću u zakrvavljene oči, nema 15 godina kasnije hrabrosti pogledati u podočnjake stranačkom despotu ZLATKU LAGUMDŽIJI na čelu sa ledeno plavim očima supruge mu Jovanke, Helene, Mire, Amine, ko će već znati kako li se već zvala ona prodavačica karata u ratnom „Kamernom teatru“ koja se udala za SDP-ovog lidera.

Kako je dramturški razrađena Suljagićeva ostavka? Po njegovoj verziji to je izvedeno ovako: „Emire, pazi metak“. „Hvala Slavko, Salko, Zlatko“! Jadno, bijedno, smrdljivo obrazloženje... „Svih svojih bezveznih problema i blesavih frustracija riješio sam se kada sam pristao na dobrovoljno siromaštvo“, rekao je prošle sedmice moj kum EDO POPOVIĆ u emisiji „Nedjeljom u dva“...

SUBOTA,
Ovo bi moglo ići u sutrašnjem danu, ali, kaže narodna poslovica, što možeš danas, ne ostavi za sutra, pa ću (joj) se prilagoditi. Dakle, odlučim pažljivo, do sada sam to dijagonalno, nedovoljno posvećeno, činio - odgledati najnoviju košarkašku senzaciju američko-kineskog luzera Jeremyja Lina. Otpisanog dječaka kojeg su New York Knicksi uzeli u ovoj sezoni radi sevapa, na desetak utakmica, tek da dijete ne krade, ili ne upadne u neku još beznadniji zakonski utuživ porok. I malac tokom samo jedne sedmice napravi čudo, trpa više od dvadeset koševa, asistira, skače, čuda čini. (Morali ga „Knicksi“ staviti na parket, nisu imali izbora, povrijeđeni im Carmelo Anthony i Amar'e Stoudemire).

Na poluvremenu utakmice večeras/noćas pročitam da je umrla Whitney Houston. Spontano puštam čarobnu „I WILL ALWAYS LOVE YOOU“ i nastavim gledati malog Lina; nestalo mi cigareta, nijedne pive u kući nemam, morao bih sletiti do dragstora po „fasungu“, ali ne da mi se.

Ujutro čitam službeni medicinsko-policijski izvještaj o smrti Whitney Houston: „U hotelskoj sobi nije pronađen alkohol, samo to se sa sigurnošću može u ovoj fazi istrage potvrditi“.

I kontam, šta bi bilo da sam ja noćas riknuo, a mogao sam, glatko, a policijsko-medicinski nalaz ujutro konstatovao utvrdio da u „stanu nije bilo cigareta, niti alkohola“. Ima li budale da bi u tu (službenu) verziju povjerovala?!

NEDJELJA,
Nakon što se (konačno!) vratio sa molitvenog doručka kod predsjednika SAD-a, potpredsjednika Vlade Federacije JERKE IVANKOVIĆA u rodnoj Hercegovini posprdno zovu BORAT LIJANOVIĆ. Ivanković je, formacijski, prema platformaškoj kadrovskoj križaljci i federalni šef za krizne sitacije. Odjeven u skladu sa težinom problema i načinom njegovog rješenja, u uniformu koja je čak smješnija od trenerke njegovog premijera Nermina Nikšića, dakle farsično stiliziran, ministar Ivanković veli da je priotitet spašavanje „životinja u zametenim područjima“. Gdje je naš Sasha Baron da snimi urnebesnu tragediju: LIJANOVIĆ: BORAT ZA PRAVA ŽIVOTINJA!

PONEDJELJAK,
Sa tugom danas gledam i slušam utučenog, poraženog, velikog sarajevskog arhitektu HALIDA MUHASINOVIĆA, koji je prije više 40 godina sa kolegama (Živoradom Jankovićem i Ognjenom Malkinom) projektovao tadašnje čudo arhitekture - sarajevsku sportsku dvoranu „Skenderiju“. Nakon sinoćnjeg urušavanja krova na „Skenderiji“ dođe mi da jutros Halidu izrazim sućut, kao da mu je nestao neko najmiliji, najrođeniji. Kao što jeste.

Direktor Skenderije, tek ću večeras na nekoj televiziji vidjeti, je HAJRIZ BEĆIREVIĆ /SDA/, organizator otpora na Dobrinji koji je iza rata magistrirao na temu „novinarstvo u funkciji odbrane od agresije“, u čemu sam mu nešto malo pripomogao, sram me i stid bilo!

UTORAK,
Sretnem mog druga HAMU, ugostitelja, humanistu, roditelja (to je otprilike ko Koža u sjajnim kolumnama Bore Dežulovića, „Otkup sirovog Kože“, ako se ne varam, samo što Hamo ne priča, nego stvara viceve, Hamo je vic sam od sebe, po sebi, o sebi i pri sebi...) I veli Hamo za jednog ovdašnjeg tajkuna: „Kad on umre, toliko ga ljudi vole, poštuju i cijene da će mu na nišanu pisati: Nišan podiže zahvalni rahmetlija“!

SRIJEDA,
„Film Angeline Jolie je nešto najbolje što se Bosni i Hercegovini desilo nakon Daytona“, kazao je ugledni filmski kritičar sa međunarodnim reputacijom MUSTAFA ef. CERIĆ. Bravo, tako treba, neuvijeno, direktno govoriti.

To se, stručnim jezikom kazano, zove: IN MEDIAS REIS!

Slobodna Bosna

Autor: Senad Avdić