TL PreporuciBanner 670x90 Animated 15.02

Mozart protiv Mozarta

  • Objavljeno u kultura
http://www.elektrobeton.net/ http://www.elektrobeton.net/

Ujutro, petnaest do devet, okupimo se ispred ulaza naše kompanije. Čučnemo, zapalimo cigare i jedan drugom prepričavamo šta smo radili prošle večeri. Na koga smo se kladili u kladionici, prozborimo pokoju i o političkoj situaciji dole, kod nas. Govorimo našim jezicima, smijemo se i šalimo. Tačno u devet na dnu ulice pojavi se sekretarica. Lijepa i gorda, s osmijehom nas pozdravi i otključa vrata. Jedan za drugim, šutke ulazimo. Idemo pravo u garderobu. Izuvamo svoje trošne cipele, skidamo majice i hlače. S polica uzimamo ispeglana odijela, čiste plašteve i perike. Zakopčavamo dugmad na košuljama, namještamo čipkane kragne, pa zatim oblačimo prsluke s imitacijom zlatnih konaca. Tako mi, Albanci, Srbi, Makedonci i Bosanci postajemo Austrijanci. I to ne bilo kakvi. Mi, radnici kompanije koja se bavi prodajom ulaznica za koncerte klasične muzike, svi smo mi Mozart. La grande Amadeus! Der große Gottlieb!


U pola deset po nas stiže vozač i malenim nas busom vozi do centra grada. Kroz autobusna stakla, naši se pogledi miješaju sa tek probuđenim licem grada. Na trg ispred Bečke katedrale, stižemo u trenutku kad se nebom prolomi duboki zvuk crkvenog zvona. Prolaznicima zastaje dah od te siline. Mi, visoki i suhonjavi kao grane u kasnu jesen, ili oniski i debeljuškasti kao pivske bačve, tad se prospemo glavnim bečkim ulicama kao klikeri iz plastične vreće. U tijesnim čizmama diramo svježe opran asfalt. Koračamo brzo. U bolnim nam je prstima skvrčena sudbina svijeta. Nama, koji smo stigli u ovu obećanu zemlju, u ovaj grad kojeg su svjetski stručnjaci proglasili najboljim mjestom za življenje.


Stigli smo grbavim putevima. Jer grbave su ceste i sudbine naših dalekih kuća, stiješnjenih u selima i gradićima, u kojima se talože naše uspomene. Ovdje, svakog jutra, mi postajemo Mozart, veliki maestro, zadužen da prodaje ulaznice. Radimo na procenat, i to znači da radimo mnogo, a dobijemo malo. Praznih džepova i pod perikom slavnog imena, mamimo turiste.


Koruška, Operna, Filharmonijska ulica… Ulazimo u njih oprezno, kao u unutrašnjost bogatih i plahih ljubavnica. Silni bečki vjetar razmahuje naše plašteve, kao okrvavljene zastave. Uzane hlače ističu nam napregnute listove. U hodu, vrhovima prstiju pridržavamo šešire. Gesta je to siromaha pred očima bogate dame. Zvono s katedrale napokon utihne, pa ptice ponovo slete na ulice. Tad počinje naša igra koja se zove „Mozart protiv Mozarta“. Više ne progovaramo svojim jezicima. Sve što imamo reći sričemo u njemačkim, engleskim, poneko i francuskim ili talijanskim frazama. Više se ne zezamo, smijemo ili zadirkujemo. Sad stojim jedan pored drugog, a djelujemo jedan protiv drugog. Borimo se da prodamo kartu više, da zaradimo koji euro više. U mislima nas čekaju neplaćeni računi za struju, vodu i stanarinu u našem okrugu, udaljenom od centra, tamo gdje se slijevaju došljačke radne snage. U naš okrug Bečlije ne idu, osim nuždom. Kažu opasno je, mogu te opljačkati, razbiti nos, ili ti nožem rasporiti stomak. Od procenta kojeg dobijemo jedemo i preživljavamo ovdje. A, ako uspijemo preteći druge, pa prodamo koju kartu više, od tog malo uštedimo i šaljemo dole, u naše krajeve. Porodicama, rođacima, obećanim ljubavima… Kako ko.


S Trga Sv. Stjepana, čuje se glas jednog od turističkih vodiča. „Mozart je hodao ovim ulicama. Da, baš on, koji je još kao dječačić pohodio engleske, francuske i talijanske dvorove. Tata Leopold znao bi mu svezati oči ili prekriti prstiće maramicom. A on, to čudo od djeteta, svirao bi tako lijepo i toliko dobro, i mamio zadivljene plemićke uzdahe“.  Slušamo vodiča i mislimo, pa i naš Lieber Vati[1], koji je vlasnik kompanije, desetak vrijednih nekretnina i ko zna koliko unosnih dionica, nama vezuje oči i prekriva šake. Obećava nam puno, a mi za njegov džep sviramo i izvodimo raznorazne trikove. Oštrimo svoje jezike, osmijehe i poglede. Pred ustreptalim strancima dajemo sve od sebe. Zarad njihove što bolje turističke posjete otvaramo debele kataloge i na svjetlo dana iznosimo dnevne, sedmične i mjesečne menije. U ponudi imamo najbolje opere, klavirske koncerte, a tek sonate. Sa znatiželjnicima prelistavamo fotografije grandioznih koncertnih dvorana. Smiješe se, zagledaju naše perike, volane na rukavima. Prstima pipkaju nam prsluke, dotiču izvezene niti od lažnoga zlata. Onda nas pitaju može li jedna fotografija? Samo jedan selfie sa Mozartom.

I tako prolaze sati.


"Da, gospođo. Vi, gospodine. Kažete ne volite klasičnu muziku? Oh, pa zar je moguće. Dođite i pogledajte. Samo priđite, slobodno priđite".


Mišići su nam tvrdi od umora. Žuljevi na nogama bubre. Gladna crijeva se uvrću. Imamo pravo na jednu polusatnu pauzu. Odlazimo u grupicama, nikad svi odjednom. U fast foodu pokraj tramvajske stanice kupujemo hranu. Sakrijemo se iza zida moćne Albertine i trpamo u sebe donere, falafele i kobasice. Pikantni umaci klize nam niz jednjake. Stomacima živimo ovaj grad. Popijemo i Coca-Colu ili kratki espreso. Zapalimo cigaru, dvije, pa se vraćamo poslu. Neprestano u glavi zbrajamo i oduzimamo. Mjerimo odnos troškova i zarade.


Njuh smo razvili za bogate i neškrte. Vabimo ih: "Gospođo. Gospodine. Ovo ne biste smjeli propusti. To, nikako. Dođite. Pogledajte, samo pogledajte".


Ako priđu, stišamo svoje glasove. Jedan drugom tad okrećemo leđa, i odvodimo u stranu svoje dobre prilike. Rukom obavijamo njihova ramena i šapućemo: "Kod mene, ako kupite kod mene, možete dobiti jeftinije".


U popodnevne sate uporni vjetar dovuče kišu na nebo. Padaju guste kapi na kose, kapute, kvase cipele, slijevaju se niz oluke. Prolaznici se sklanjaju, trče, bježe. Mi stojimo u ćoškovima, pokraj opere, katedrale, izloga banke. Više smo puta čuli priču o tome da je kiša padala i na dan Mozartove sahrane. Šest je ljudi vuklo drvena kola s kovčegom, ispod otvorenog neba. Vukli su pješice, sve do groblja, gdje su dva grobara preuzela teret i bacila kovčeg u bezimenu grobnicu.


Zahladilo je i bliži se veče. U Državnoj operi pale se svjetla. Iz taksija izlazi evropska gospoda. Njihove zvonke potpetice zamjenjuju naše korake. Taksisti trčkaraju sa kišobranima, otvaraju stražnja vrata, prate zvanice do ulaznih vrata. Njihova mirisna tijela graciozno se kreću po posljednjim ostacima danje svjetlosti.


Mi se lagano povlačimo iz igre. Neprimjetno skidamo šešire i perike. Laganim koracima odlazimo do podzemne stanice. U njoj ćemo ući u voz koji će nas, bezdomne, brzo prebaciti u naš zloglasni kvart. Oteklih nogu dovući ćemo se do zgrada, penjat ćemo se uskim stubištem do iznajmljenih soba. Otključaćemo vrata i ući u njihove prazne utrobe. Naše buduće grobnice.

Piše: Lejla Kalamujić
 

senoworks