BH Magazin

Ona je prošle godine uspješno doktorirala kinesku filologiju u gradu Nanđing, nedaleko od Šangaja.

Od trenutka kada je poslije završene Gimnazije u Banjoj Luci odlučila da upiše studije kineskog jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu, Bojana je htjela da se to kraja usavrši u svom životnom pozivu. Zato i ne čudi što je poslije završetka diplomskog studija, dobila stipendiju za magisterij u Kini, gdje je na kraju odbranila i doktorsku disertaciju.

To joj, međutim, bar do sada nije obezbijedilo željeno radno mjesto.

- Voljela bih da radim na Univerzitetu, jer ću tako sačuvati i nadograditi znanje, a svakako i da ga prenesem na druge. Dotle, međutim, moram da gledam od čega ću živjeti. Ponudila sam svoje usluge Vladi RS, da radim kao prevodilac i još čekam odgovor. Za to vrijeme, poslala sam svoju biografiju na adrese brojnih institucija, srednjih škola, kompanija, Privredne komore RS i raznih drugih ustanova, ali još nisam dobila nikakv odgovor. Ukoliko se to ne dogodi, biću prinuđena da tragam po svijetu za poslom - priča ova doktorka nauka, koja uz kineski, aktivno poznaje engleski, a služi se njemačkim i španskim jezikom.

Da bi bilo ko naučio kineski jezik, određeni period mora da provede u Kini, kako bi se upoznala njihova kultura i način razmišljanja. Učenje kineskog znatno se razlikuje od ostalih jezika.

- Prosječan Kinez mora da zna svoj klasični jezik, koji se razlikuje od modernog. Kineski jezik ima tonove i neko ko je manje muzikalan, imaće teškoće da ga savlada, ali nije nemoguće. Obrazovanje je kod njih postala glavna strateška stvar i oni u to ulažu najviše resursa kako bi ostvarili što veći napredak nacije - ističe Pavlovićeva.

Da bi bio pismen, prosječan Kinez mora da nauči između šest hiljada znakova i osam hiljada znakova na maternjem jeziku, dok konkretan broj karaktera nikad nije apsolutno utvrđen.

- Oni su svjesni koliko je njihov jezik težak. U školi provode dnevno po devet sati ili deset. Na nastavu idu i vikendom, a ljetni i zimski raspusti se takođe provode u školama - navodi Pavlovićeva.

Za sebe kaže da nije uspjela izbrojati koliko je karaktera savladala. Doktorskim studijama, priznaje, upustila se u novo poglavlje gdje je naučila i određene stare znakove koji se više ne koriste.

Učenjem kineskog, nije dozvolila deoformaciju koja bi oskrnavila maternji srpski jezik.

- Događalo se da prođe i po nekoliko mjeseci da uopšte ne progovorim srpski. Prosječno sam se jednom nedjeljno čula s porodicom i pričala na srpskom. Kineski je samo još jedan jezik i na to gledam kao na bogatstvo. Veoma dobro vladam rječnikom, ali kada bih sada morala izučavati ekonomiju, morala bih opet da učim novu terminologiju, s tim da bi to išlo mnogo lakše. Voljela bih se i da dalje baviti profesijom i da ponekad odem u Kinu, gdje imam prijatelje. Znam da će to ovdje biti teško zbog manjka literature, ali trudiću se da kroz kontakte s njima, te korišćenjem Interneta, održavam stečeni nivo znanja - zaključuje Pavlovićeva.

M. KEBIĆ

Kinezi nam zavidni na pitama i tortama

Bojana Pavolović, bila je jedina strankinja u studijskoj grupi kineskog jezika koja je pohađala i časove borilačkih vještina.

- Vještina tai či je osnov svim borilačkim vještinama i to je nešto što veoma mnogo Kineza tradicionalno izučava. Svako jutro možete vidjeti starije ljude po parkovima kako ga vježbaju, dok to nije slučaj s mlađim generacijama. Ali i to se mijenja, jer Kina kroz tranziciju, u kojoj ostvaruje veliki napredak, sve se više vraća izvornoj tradiciji. Što se tiče nas, Kinezi su vrlo impresionirani našim građevinama i fizionomijom ljudi. Ostanu zadivljeni kad vide fotografije na kojima nas ima crnih, plavih, crvenokosih - kaže Pavlovićeva, navodeći da nam Kinezi, koji su veliki gurmani, umnogome zavide na pitama, tortama, siru, te manjoj količini stresa i posla. Da je hrana kod njih institucija, govore činjenice da se u podne i pred veče pozdravljaju pozdravom: "Jesi li jeo!".

Poštuju Valtera i Tita

Za Kineze je BiH jedna mala i daleka zemlja o kojoj malo znaju, ali ako se spomene da je ona bila u sastavu bivše Jugoslavija, tada su mnogo otvoreniji i veoma su dobri domaćini, rekla je Bojana Pavlović.

- Znaju za Tita i Velimira - Batu Živojinovića po kultnoj ulozi iz filma "Valter brani Sarajevo". Oba imena mnogo poštuju. Često pitaju da li je u vrijeme Tita bio život bolji. Imaju izrađene stripove s likom Valetra i dijalozima iz filma, kao i filmove na kineskom jeziku. Za starije Kineze, Bata Živojinović je veliki junak i mnogo popularan lik a jedan taksista mi je čak pjevao pjesmu iz tog filma. Taj film ih je impresionirao zato što se kroz tematiku provlači veliki otpor male zemlje koja se suprostavila mnogo nadmoćnijem i većem neprijatelju - istakla je Pavlovićeva.

Fokus.ba